Koka i Vindija među najvećim izvoznicima u Hrvatskoj

Osim trgovaca na čelu s Konzumom, među najvećim uvoznicima su i tvrtke iz mesne industrije u kojima su i Koka i Vindija.

Kriza i recesija nisu nimalo promijenile trendove o pitanju uvoza hrane u Hrvatsku. Lani smo uvezli poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u vrijednosti 2,17 milijardi dolara, što je 11 posto ukupnog uvoza u RH ili samo 70-ak milijuna manje nego godinu prije. Izvezli smo pak hrane u vrijednosti 1,4 milijarde dolara, tako da je u 2010. ostvaren deficit robne razmjene od 813 milijuna dolara, dok je godinu prije iznosio 879 milijuna dolara, podaci su Hrvatske gospodarske komore. U izvozu dominiraju bijeli šećer, cigarete, pšenica, vegeta, tuna..., a u uvozu uljane pogače, živa goveda, nepržena kava, svinje, banane...

Nedovoljno sirovine

Samo voća i povrća uvezli smo za oko 250 milijuna dolara te uljanog sjemenja i plodova te ljekovitog bilja za oko 432 milijuna dolara, a kada je o uvoznicima i izvoznicima riječ, u top 20 uvoznika prednjači maloprodajni trgovački lanac Konzum, hard diskonteri Lidl i Kaufland i domaće Plodine, mesne industrije Braća Pivac, PIK Vrbovec, Gavrilović, Podravka, Danica i Koka koje potrebe za sirovinom zbog nedostatne domaće poljoprivredne proizvodnje nadomiruju na stranim tržištima te "čisti" uvoznici poput Stanića i Betovena, koji hrvatskim mljekarama redovito "kvari" posao enormnim uvozom jeftinog mlijeka iz Kozarske Dubice.

S druge pak strane većina najvećih uvoznika među proizvođačima – Koka, Dukat, Vindija, PIK Vrbovec, Agrofructus, Podravka, Gavrilović, Danica... – i u samom su vrhu hrvatskih izvoznika hrane, što znači da eventualnom uvozu daju dodanu vrijednost i vraćaju ga na inotržišta. Lani je najviše izvezeno u BiH (čak 31% u strukturi izvoza), Italiju (11%), Sloveniju (10%) i Srbiju (7%), dok u strukturi uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda prednjače Njemačka (14%), Italija (11%), Nizozemska 8% te Brazil (6%). Najveći obujam vanjskotrgovinske razmjene ostvarujemo sa zemljama EU – lani oko 2 milijarde dolara, a sličan trend u apsolutnim se dolarskim iznosima nastavlja i u ovoj godini u kojoj su u prvim mjesecima povećani i uvoz i izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda oko 10 posto u odnosu na isto razdoblje lanjske godine.

– Istovremeno, izvoz je količinski u prvih pet mjeseci 2011. pao gotovo 20%, a uvoz 16%, što je prije svega uzrokovano znatnim rastom cijena osnovne poljoprivredne robe na svjetskom i na domaćem tržištu – kaže Božica Marković, direktorica Sektora poljoprivrede, prehrambene industrije i šumarstva HGK. Ističe kako je posebice izražen rast cijena žitarica, šećera i kakao proizvoda na svjetskim burzama početkom 2011., a prema prognozama FAO-a i OECD-a, ovakav nivo cijena može se očekivati do kraja godine, s iznimkom žitarica gdje bi trebalo doći do određenog pada cijena, s obzirom na dobru žetvu u svim državama koje su značajni svjetski proizvođači.

U EU još gore?

Stipan Bilić, direktor Kondina i stručnjak za poljoprivredu, kaže kako se odnos uvoza i izvoza hrane u nas već 10-ak godina bitno ne mijenja, jedino što su od 2000. godine, kada je uvoz bio 687, a izvoz 406 milijuna dolara, te brojke u lanjskoj godini i više nego utrostručile i štete domaćoj poljoprivredi.

– Otvorili smo tržište – i to u nekoliko faza – a nismo istovremeno poduzeli mjere restrukturiranja domaće poljoprivredne proizvodnje, odnosno u nju uložili kapital koji bi joj omogućio konkurentnost u odnosu na razvijene zemlje. Svako takvo otvaranje tržišta potaknulo je povećanje uvoza za više od 700-800 milijuna dolara, a skorim ulaskom u EU deficit će se produbiti i na milijardu dolara – smatra Bilić.

Napominje kako su nam posljednjih godina puna usta i uši poljoprivrednih strategija, a rezultati su takvi da smo prije 20-ak godina obrađivali i 1,69 milijuna hektara oranica i koristili jednako toliko pašnjaka i livada, a danas obrađujemo 800 tisuća hektara i koristimo jedva 500 tisuća hektara pašnjaka, što nije dostatno ni za prehranu 3 milijuna, a kamoli 10 milijuna stanovnika, koliki su nam potencijali.

Činjenicu da su naša najveća poduzeća i najveći uvoznici Bilić objašnjava da je to jednostavno zato što najveći i najviše rade. Ona sigurno nisu kriva niti imaju društvenu odgovornost za nedovoljnu proizvodnju u Hrvatskoj, koju bi trebale poticati državne institucije. No, kako one ne rade svoj posao, tu prazninu popunjava biznis koji se svjesno usmjerava na uvoz, a potom za to optužuje, umjesto da javnost optužuje politiku koja nije radila svoj posao, završava Bilić.