Kojim obrtima je nekad obilovao Varaždin, a danas ih nema? Koji su to obrtnici bili namoćniji?

Varaždin je od svojih srednjovjekovnih dana bio poznati kao obrtnički grad u kojem su djelovali brojni cehovi – udruženja obrtnika iste struke. Današnju situaciju u gradu karakteriziraju prazni gradski prostori i ispražnjena gradska jezgra te kroničan nedostatak obrtnika, između ostalog tekstilaca i mesara, a upravo su ti cehovi u povijesti grada bili najmoćniji, a obrtnici općenito vrlo ugledni pripadnici društva. Pročitajte kojim je sve to obrtima nekad obilovao naš, danas pusti grad.

 Kako doznajemo iz dokumenata, od 16. do 18. stoljeća obrti u gradu su se kontinuirano razvijali i množili. Tako se primjerice u drugoj polovici 18. stoljeća, najveći dio stanovnika grada bavio obrtom, njih čak 700, a postojalo je oko 30-ak različitih obrta kao što su krojački, tkalački i mesarski kao jedni od najznačajnijih i najjačih cehova, klobučarski, postolarski, kolarski, gumbarski, pekarski, zidarski, kovački, lončarski, stolarski i medičarski ceh. Budući da je u 18. stoljeću bilo mnogo domaćih obrtnika, Varaždinci su od vlasti tražili da se zabrani doseljavanje stranih obrtnika koji su im predstavljali konkurenciju, osobito krojačkim zanatlijama.

Mesari su bili specifični po mnogo čemu...

Ovdje svakako treba spomenuti mesarski ceh koji je u Varaždinu bio najjači, ali i vrlo specifičan po svojim posebnim pravilima i gozbama koje je održavao. Primjerice, nedjeljama i blagdanima bilo je dozvoljeno sječi meso rano u jutro, a nakon crkvenog zvona u 10 sati u jutro, mesnice bi se zatvarale.

Mesari su bili poznati i po gozbama na kojima bi se pojela pozamašna količina mesa i to najviše jela od teletine i telećih iznutrica dok bi se govedina i svinjetina konzumirala u manjoj mjeri. Tu su bile i kobasice na koje je odlazila većina svinjskog mesa, ali i danas popularni odojak. Perad se također nalazila na jelovniku, osobito kokoši, pilići, patke, kopuni, guske, golubovi, grlice, jarebice, kosovi, a polako se počinje degustirati i puran. Sve to bilo je oplemenjeno velikim količinama vina, rakije i pive. Naravno, u doba korizme jeli su se riječni i morski specijaliteti poput sušene i usoljene ribe, hobotnica i rakova.

Mesarski ceh imao je i jedno rigorozno pravilo koje je nametalo obvezu ženidbe svakom majstoru u mesarskom cehu, u suprotnom se plaćala novčana kazna. Zanimljiva je činjenica da je usprkos tome bilo onih koji su radije svake godine plaćali kaznu nego ušli u brak.

Tko je određivao kvalitetu i cijenu proizvoda, koliko je trajao radni dan i od čega se sastojao gablec pomoćnika...

Uz neka specifična i stroga pravila, postojala su i pravila zajednička svim cehovima pa je tako svaki ceh imao svojeg starješinu, odnosno ceh meštra kojeg su članovi birali svake godine na dan sveca zaštitnika ceha, a njegova uloga bila je da nadzire rad ceha i da bude posrednik između ceha i gradske vlasti, da nadzire kvalitetu i cijene cehovskih proizvoda, da rješava nesuglasice i svađe među majstorima, predlaže nove članove i raspravlja o primitku novih članova u cehovsku zajednicu.

Da bi osoba bila primljena u ceh morala je proći put od naukovanja koje je trajalo od 3 do 5 godina, nakon čega bi se polagao ispit za djetiće. Djetić bi potom morao uspješno izraditi majstorski rad i tek tada bi postao punopravni član cehovske zajednice sa svojim pravima i još većim obvezama. A jedno od glavnih obaveza svih članova ceha bila je obveza prema Crkvi što je uključivalo obavezno prisustvovanje svim crkvenim obredima i održavanje oltara sveca zaštitnika ceha.  

Određeno je također da se svaki pomoćnik koji dođe u grad s namjerom da se zaposli, mora javiti ceh meštru kod kojeg će stanovati dok mu se ne nađe majstor koji traži pomoćnika, a osim ovladavanje zanatom, pomoćnik je morao usvojiti i pravila ceha koje je dobio doma na čitanje, a da nije imao mnogo vremena za odmor, potvrđuje i podatak o radnom vremenu koje je započinjalo u 5 sati, a završavalo u 19 sati dok se pauza sastojala od obroka i vina koje je pomoćnik dobio od majstora. Naravno, pravila su definirala i iznos plaće, ali i obveze o međusobnoj pomoći u slučaju bolesti, smrti člana obitelji i sl.

Najvažniji cehovski predmeti

Cehovi su imali i određene predmete koji su na simboličan način predstavljali ceh, a jedan takav predmet bila je cehovska škrinja koju je u svojoj kući čuvao ceh meštar i koja je predstavljala svetinju za ceh. U nju su se stavljali računi, novac, pečat i vrijedni dokumenti vezani za ceh, zatim cehovski vrč te zastava sveca zaštitnika ceha koja se nosila za vrijeme procesije tom svecu. Također, svaka obrtnička radnja imala je na ulazu izvješen cimer, odnosno neku vrstu reklame, na kojem su bili prikazani predmeti koji ukazuju o kojem je obrtu riječ, a cimeri postoje i danas, ali uglavnom s napisanim tekstom.

Početak kraja obrta i njihov kraj danas...

Cehovi počinju gubiti svoj utjecaj tijekom 18. stoljeća, a osobito u 19. stoljeću jer nisu mogli konkurirati manufakturnoj, a potom i industrijskoj proizvodnji, koja je na brži način proizvodila veći broj jeftinijih proizvoda.

I tako nakon stoljeća postojanja i kvalitetne proizvodnje obrtničkih predmeta te iznimnog društvenog ugleda koji su nekad uživali obrtnici u gradu, danas niti obrtnika niti industrije, a društveni ugled i broj obrtnika nalazi se na samom dnu društvene i gospodarske ljestvice.