radom i talentom do uspjeha

Donosimo priču o Miji Majhenu – frizeru svjetskog ranga i velikog srca rodom iz Gornjeg Vratna

Objavljeno: 27.04.2017. 18:31

Zadnja izmjena: 28.04.2017. 06:30

Foto: Privatna arhiva

Još otkako je pohađao dječji vrtić, Mijo Majhen je znao kako želi postati frizer. Potom je u Varaždinu završio frizersku školu i praksu kod Štefanije Lazar da bi se nakon toga zaposlio u zagrebačkom salonu Glamour gdje je učio od Milene Maršić, jedne od naših najboljih stilistica kose.

Od tada je prošlo podosta godina za vrijeme kojih je Mijo Majhen stvorio karijeru svjetskog ranga, a uz to podučava u školi Arimed u Zagrebu, te je našao i vremena da volontira i to čak u dalekoj Keniji. Volontiranje mu ni danas nije strano, a s Mijom smo razgovarali o njegovom životnoj priči koja je počela u malom frizerskom salonu u rodnom mjestu.

 Kada ste odlučili postati frizerom - što vas je privuklo?

Mama je frizerka i ima svoj mali salon Mirakul u Gornjem Vratnu. Odrastao sam uz nju u salonu i jako rano počeo raditi i frizirati prijateljice te je bilo normalno da ću nastaviti se baviti tim poslom. Djed je isto šišao svoje prijatelje doma pa sam gledajući sve to i sam htio biti frizer.

Jedan ste od najboljih hrvatskih frizera, surađujete s poznatim fotografima, radite u inozemstvu - u čemu leži tajna vašeg uspjeha?

Nema tajne uspjeha. Sve je rad, rad i odricanje. Jednostavno sam puno radio, slušao, gledao, upijao i učio. Vikendom nisam izlazio, već sam imao snimanja i mnogo puta sam žrtvovao rođendane prijatelja i roditelja te radio. Nisam spavao tjednima te išao iz grada u grad i bio strpljiv. Trud se isplatio i obitelj i prijatelji su se navikli na moj tempo iako si falimo.

Kakve frizure su trenutno najpopularnije, a kakav stil osobno preferirate?

Trenutno su najpopularnije frizure koje nose poznate osobe i poznate cure sa Instagrama. One nameću trendove i sviđalo nam se to ili ne, moramo biti u toku sa vremenom. Osobno najviše preferiram što prirodniji izgled, lagani valovi bez puno laka i tapiranja te opuštene dignute frizure. Najvažnije je da frizura izgleda ležerno, a kosa zdravo i sjajno.

Kakvi su vaši savjeti za njegu kose?

Moji savjeti za kosu su: što manje proizvoda i što manje tretiranja bojom. Najbitnije je da nađete sebi odgovarajuće proizvode te da kosu nahranite uljima ako je obojena. Redovito šišanje vrhova i što manje tretiranja aparatima i previše laka i kosa će biti zdravija.

Što trenutno radite i kakvi su Vam planovi za budućnost?

Trenutno imam nekoliko snimanja za časopise te edukacije za stajling kose u učilištu Arimed. U budućnosti planiram asistirati frizerima na tjednima mode u inozemstvu te se tako dalje educirati i učiti od najboljih. Nadam se da ću uspjeti i ostvarit i neku inozemnu karijeru.

Gostujući ste edukator u školi Arimed u Zagrebu. Kako ste se snašli u ulozi predavača?

Sa školom Arimed surađujem više od pola godine i super nam ide. Polaznici su super i zabavljamo se i učimo jedni od drugih. Edukacija je jako bitna za sve i mislim da bitno širiti znanje koje imamo te inspirirati druge, a samim time i ja učim od drugih te saznajem nove stvari.

Zahvaljujući svojoj profesiji puno ste putovali, koje putovanje Vam je bilo najdraže?

Puno putujem radi posla i privatno te sam bio na mjestima na koja nikada ne bih išao.Volim putovati i upoznavati nova mjesta, ljude i kulture. Bilo mi je zanimljivo sudjelovati na Eurosongu u Azerbajdžanu gdje sam bio dio tima Nine Badrić.

 Putovali ste i u Afriku, kako bi tamo volontirali. Jeste li razmjenjivali običaje s lokalnim stanovništvom? Što vas je iznenadilo, a što razočaralo?

Odlučio sam uzeti pauzu od posla i igrom slučaja završio u misiji u Keniji koju vodi fra Miro Babić. Nisam znao što me čeka ali sam znao da želim ići pomoći ako kako mogu. Mislim da je bitno da pomažemo jedni drugima u ovom svijetu u kojem trenutno nije lako živjeti. Imao sam divnih 9 mjeseci i nisam požalio niti bio razočaran.

Kao volonter sam radio u sirotištu, bolnici i u izbjegličkim kampovima. Živio sam s lokalnim stanovništvom te učio njihov jezik i sudjelovao u njihovim običajima. Bio sam tužan što djeca nemaju iste mogućnosti i isti start kao mi u Europi i što se ne može to riješiti tako brzo. Trenutno u svijetu ima 100 milijuna djece bez edukacije i ako se taj problem riješi bit će manje i siromaštva.

Kako ste premostili taj jaz od života u Hrvatskoj, pa tamo u Africi, u sasvim drugačijoj ulozi - kako je tekao proces privikavanja?

Bilo je teško kada sam se vratio jer ništa nije imalo smisao. Iako sam mislio da sam išao pomagati ja sam bio samo kap u moru i na kraju sam pomogao sam sebi shvatiti život i bitne stvari u životu. Lakše mi se bilo priviknuti na život tamo nego na povratak.

Ovdje sve funkcionira drukčije i dugo nisam znao što da radim i posao kojim se bavim mi se činio nebitnim i htio sam da svi razumiju što se događa u svijetu i pomažu. Morao sam brzo prihvatiti činjenicu da sam rođen tu gdje jesam i da ću raditi posao koji volim i da ne mogu promijeniti svijet. Pomažem i dalje koliko mogu financijski, a i volontiram na raznim projektima kod nas, te pokušavam širiti dobru volju za volontiranjem oko sebe.

Komentari