Igor Babić: Od trgovačkog putnika do jednoga od najdugovječnijih menadžera Atlantic grupe

Što povezuje Igora Babića, Atlantic grupu i Divlji zapad? Wrigley žvakače gume. Bilo je to početkom devedesetih, ratno vrijeme, a od svojih 150 maraka profesorske plaće Igoru otac nije mogao skroz financirati studiranje ekonomije u Zagrebu. Odlučio je zato potražiti posao. Frend mu je rekao da “tamo neki Atlantic” traži trgovačkog putnika. Nikakav big deal, ali presudilo je to što je bila riječ baš o žvakačim gumama koje je kao klinac kupovao u shoppingu u Austriji

O tome koliko je ta firma tada bila “velika” dovoljno govori istinita anegdota da mu je kad je došao na intervju vrata otvorio sam vlasnik. Kada su mu rekli da to nije bila tajnica ili “recepcionist”, Igor je, kako nam kaže, već tada pomislio da to mora biti super firma kad, eto - gazda brine o svakom detalju. Odmah je dobio posao, natovario gepek svog starog BMW-a 315 te od dućana do dućana, širom Zagorja i Međimurja, prodavao žvakače gume. Može se reći, baš kao stari Wrigley preko oceana nekada na Divljem zapadu...

Dvadeset godina kasnije Emil Tedeschi u Hrvatskoj je postao pojam uspješnog poduzetnika, a njegova Atlantic grupa godišnje ostvaruje više od 700 milijuna eura prihoda. Iz lokalne tvrtke isprva je stasala u regionalnu, onda je postala i europskom, te se vizionarski proširila na proizvodnju. A Igor Babić iz Habdelićeve ulice u centru Varaždina danas je jedan od najdugovječnijih njezinih menadžera.

Za dvadesetu godišnjicu svog rada u firmi Emilu Tedeschiju je napisao: Atlantic mi je druga obitelj koja mi je pružila sve, kao i ja njoj u toliko godina. Posebno mi je drago da kod nas vrijedi ona znana mušketirska - svi za jednoga jedan za sve! Zašto? Kaže Babić, nikada nije pitao za povišnicu ili promaknuće! I jedno i drugo došlo bi samo od sebe, baš nekako kad bi na to pomislio. Ipak, ističe Babić, najbolja stvar u svemu tome je atmosfera. Radi se naporno i puno - o tome nema govora! No, sve to, kaže nam, uz puno zezancije i druženja između kolega, bez uštogljenosti i sa punim uvažavanjem svakoga i svačijeg mišljenja. To je Atlanantic, reći će!

U čemu je tajna uspjeha Atlantica, koji je kao i drugi morao prijeći boljke rane države?
Svatko ima svoj put, a moja kompanija krenula je od nule. Od nikoga nije ništa dobila niti kupila, krenula je od par automobila, malog unajmljenog skladišta i jednog ureda te se polako širila. Klasičan američki primjer biznisa! Neki drugi počinjali su od pretvorbe kapitala i mudrolijama dolazili do velikih posjeda. Ili pak ratnim profiterstvom. Kao na Divljem zapadu prije 150 godina, devedesute su bile prvobitna akumulacija kapitala. Netko je došao i zabio zastavicu, a danas je tako kako jest. Neki su se uspjeli održati, drugi su propali. Neki su prije 20 godina bili u možda jednakoj poziciji kao Atlantic, ali nisu imali pravu strategiju. Mi smo bili vođeni čovjekom koji je čitav svoj poslovni život imao kvalitetnu viziju, strategiju i razmišljao tri koraka unaprijed.

Koliko je personality Emila Tedeschija pridonio razvoju firme?
Osim što je sjajna osoba i poduzetnik, Emil Tedeschi je čovjek kojemu su prije svega na brizi ljudi. Dok je tvrtka već imala petstotinjak zaposlenih, još uvijek je znao svakog zaposlenika prema imenu i prezimenu, a za većinu njih je znao i imena supružnika i djece. Kasnije je to više bilo teško pratiti, danas smo kompanija od preko 4300 djelatnika, ali njegova filozofija je i dalje ista: sve kreće od ljudi i završava na ljudima! Uvijek bi znao reći: Ne radimo ovo radi profita, to je sekundarno i mora postojati u svrhu razvoja kompanije. Možeš imati najboji biznis na svijetu i netko će ti dati najbolji brend u ruke - ako imaš nekvalitetne ljude sve ćeš pokvariti. Ali isto tako, ako imaš one prave, ali nemaš pravi odnos sa prema njima... I taj stav je meni neprocjeniv!

Zašto se Atlanatic proširio i na proizvodnju?
U jednoj fazi našeg razvoja shvatili smo da se, ako se kompanija želi dalje razvijati, ne možemo baviti samo distribucijom, nego i nečim što je komplementarno. Vi možete doći do jedne granice i raditi sa top partnerima iz različitih područja i kategorija roba, ali onda se nakon nekog vremena gotovo nemoguće više širiti. Jedanput kad radite sa Wrigley gumama za žvakanje ili Duracell baterijama gotovo je nemoguće raditi i još neke druge gume za žvakanje. Ne zato što mi ne bismo našli načina, nego iz razloga što top kompanije i lideri žele isključivi fokus na svoje brandove. Možda je prirodan put bilo širenje u maloprodaju, ali je stav kompanije uvijek bio da ne želimo ulaziti na teren naših prvih partnera - trgovačkih lanaca. Svatko neka radi svoj dio u lancu!

Što biste okarakterizirali kao glavni problem hrvatskoga gospodarstva?
Stvari se prečesto mijenjaju. Direktno se ne bavim tom problematikom, ali često se susrećem sa različitom regulativom, pa mogu reći da tu stvarno ima previše birokratskih nebuloznih stvari. Osobno mislim da regulativa nije ništa više ili manje kompleksnija nego u drugim zemljama, ali implementacija od strane nadležnih tijela je takva da se stalno nešto “poštimava“, a još više nejasno tumači.

Može li mlad čovjek danas u Hrvatskoj uspjeti?
Najlakše bi bi bilo reći bilo kojem studentu “bježi van dok možeš“, ali ja ne bih obeshrabrio nikoga. Mislim da će u ovoj državi mladim ljudima biti bolje kad svaki pojedinac promijeni svijest i počne razmišljati na način kao što je davno Kennedy rekao: “Što je to što ja mogu napraviti, ne za sebe nego za ovu državu?“ Kod nas premalo ljudi i poduzetnika, a da ne kažem političara, ima takvo razmišljanje. Sad je samo pitanje jedne kritične mase ljudi, koji će u tom pozitivnom pravcu promijeniti razmišljanje. U ekonomskoj teoriji recesija i prosperitet su dvije stvari koje se u ciklusima ponavljaju, ali brzinom koju sami određujemo. Naravno, za običnog čovjeka treba imati i malo sreće, ali uvijek volim reći - sreću ćeš naći ako ćeš je tražiti, a ne sjediti doma i kukati kako je drugima bolje...

Gdje se vidite u budućnosti?
Po pitanju posla mogu reći da stvarno imam sjajnu karijeru. U 20 godina prošao sam puno toga, od deranja cipela kao putnik i prodavač do izvršnog menadžmenta prodaje, logistike, marketinga... ovdje i u regiji, te 4 godine u Njemačkoj. Želim iskoristiti još tih nekoliko svojih najproduktivnijih godina, a onda polako ipak smanjivati tempo i možda se više fokusirati na neke osobne zanimacije. Možda se probati malo baviti turizmom, a za kraj karijere okušati se u nekom privatnom biznisu i pokušati nešto napraviti zajedno s djecom te tako prenjeti dio svog iskustva i stava na njih.

Mi smo fleksibilniji, Nijemci temeljitiji

Koje biste razlike izdvojili na temelju iskustva u inzemstvu, u Njemačkoj?
Nijemci definitivno nisu sposobniji niti vredniji radnici, ali je sustav daleko bolje organiziran. Mi smo puno otvoreniji, fleksibilniji, vezaniji uz posao, lojalniji poslu i poslodavcu, praktički živimo s poslom, ali oni su, rekao bih, više temeljitiji u nekim stvarima. Tako da smatram da, kad bi mi imali njemačku organizaciju i sustav koji prati i podržava biznis te poštivanje tog sustava od strane svih u lancu, bili bismo i bogatiji i napredniji od Njemačke. Već u samom školovanju Nijemci uče drugačije. Nas se uči štrebati, a njih razmišljati. Zapošljavao sam puno pripravnika ovdje i mogu reći da ti klinci u startu teško funkcioniraju. Imaju samo neka teoretska znanja, koja su bez žestoke prakse kroz proces školovanja slabo aplikativna.

Babićev poslovni put
1994. trgovački putnik
1995. pomoćnik direktora kontinentalne regije Atlantic Trade
1997. direktor kontinentalne regije Atlantic Trade
1999. Atlantic grupa - Maximus Groser, direktor tvrtke za unapređenje prodaje
2001. Atlantic grupa – Izvršni direktor upravljanja robnim markama (i logistikom 1 godinu)
2006. Atlantic Multipower Hamburg , direktor prodaje sportskog kanala u Njemačkoj
2008. Atlantic Multipower Hamburg, dirketor marketinga
2010. Atlantic Grupa - Izvršni direktor regionalnog upravljanja robnim markama
2013. Atlantic Grupa - Regionalni direktor distribucijskog poslovnog razvoja