Ivan Drinković: Vodeći hrvatski radiolog obožava svoj rodni Novi Marof

Objavljeno: 12.12.2014. 14:07

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Doktor Drinkovi? je optimist. Definitivno. I ?ovjek nevjerojatne energije. Jedri, roni, skija, putuje i radi po dvanaest sati dnevno. Kad je najumorniji, dva sata vozit ?e bicikl. Dokle ?e to trajati, ne zna. Kaže, još uvijek traje i neka traje!

- Nisam nikakav supermen. Supermensch nije nitko, ali da u takvom radnom tempu nemam dodatne aktivnosti, prvenstveno sportske, jer sport podiže i stvara dodatnu energiju, taj tempo ne bih izdržao. Od ‘80.-e godine, kada sam još radio u bolnici, radim prakti?ki dva radna vremena.

Svoju polikliniku s pet specijalnosti, koja je poglavito poznata kao ambulanta za bolesti dojke, utemeljio je još 1988. godine - me?u prvima; 2002. godine definitivno prelazi u privatnike i posve?uje joj se u potpunosti. Do tada je radio na Merkuru. Ovaj primarius profesor specijalist radiolog, u više mandata potpredsjednik Izvršnog odbora Svjetskog senološkog društva za Europu i direktor za znanstvene djelatnosti, na više podru?ja unaprijedio je medicinu op?enito. Ostalo, da ne nabrajamo... Smeta ga bahatost kod pojedinih lije?nika!

- ?esto u malim sredinama vidim da doktori vole biti prepotentni, što mislim da nije dobro jer mi smo tu da služimo ljudima. Oni možda toga nisu ni svjesni, me?utim ja sam itekako svjestan! Ako prema nekome budem bahat i bezobrazan, taj drugi put kod mene ne?e do?i. Doktori su isto na neki na?in “uslužna djelatnost” i samo si ljudi koji rade u bolnicama, dakle kojima pacijent mora do?i ho?e-ne?e, dopuštaju da šikaniraju pacijenta. Me?utim, to je kriv sistem u kojem, radio ti ili ne radio, dobiješ pla?u.

Zbog sistema je i otišao u privatnike. Po?etkom milenija hrvatskim lije?nicima bilo je, naime, dopušteno da uz redovni posao rade i kod ku?e; onda je to ukinuto, a investicija u vlastitu polikliniku bila je jednostavno prevelika da se pokriva iz redovnih bolni?kih prihoda. Tvrdi, u Hrvatskoj je osnovni problem što nema konzistentne politike.

- Ni jedna politika ne traje dovoljno dugo i sve se “vija” kako do?e neka vlast. Oni bi morali biti svjesni da ovu državu nitko nikome nije poklonio. To je država naših predaka i mi svi moramo raditi konzistentno i na drugi rok, a to što netko do?e i ode pa misli da s njime po?inje i završava svijet, to je jedna velika tragedija. To se odražava i na medicinu i na sve ostale strukture.

Kad nije u svojoj klinici, na nekom kongresu u svijetu, na skijanju ili na svojoj jedrilici, Drinkovi? tada vrijeme najradije provodi u gradu u kojem je ro?en, odrastao i, kako kaže, proveo možda najljepši dio svog života - u Novom Marofu.

- Sve najljepše me veže uz Novi Marof, od šetnje po Bednji, Grebengradu, Ivanš?ici, do šetnje po goricama. Mogu re?i da je za mene to bilo idili?no djetinjstvo, iako je situacija bila kakva je bila. Tih mirisa i okusa djetinjstva sjetim se još i sad. Iskreno, iz Marofa nikad nisam ni otišao. Otišao sam fizi?ki, ali Marof je i dalje moj kraj. U Klju?icama imam klet koju posje?ujem barem jedamput tjedno, tamo se opustim s prijateljima iz djetinjstva i mladosti, a ?esto znamo napraviti fešte i s marofskim muzikašima – koji su perfektni!

Drinkovi?ev otac neko? je bio direktor novomarofske bolnice, koja se u posljednje vrijeme našla u žiži medija i javnosti zbog masterplana ministra zdravlja. Živjeli su relativno dobro, a u to doba bolnica je funkcionirala kao svojevrsna mikroekonomija. Uzgajale su se svinje, vo?e i povr?e, sve što je bilo potrebno za
život. Malo je tužno da je bolnica koja je neko? bila vode?a plu?na bolnica u ?itavoj ondaš- njoj državi sada postala bolni- com B-tipa, smatra Drinkovi?. On i brat Nikša, obojica su pošli za o?evim stopama i otišli u lije?nike. Ivan Drinkovi? medicinu je upisao 1971. u Zagrebu.

- Moram re?i jednu stvar koju ljudi ina?e ne vole priznati, a to je da su meni roditelji zbilja omogu?ili sve. Kao student imao sam lijepi stan u Zagrebu i uvijek velim da je puno lakše kad kreneš s le?a roditelja, nego kad kre?eš sa svojih vlastitih le?a - otvoreno govori Drinkovi?, isti?u?i kako mu je zbog te ?injenice
bilo mnogo lakše izgraditi karijeru. Kao student, me?utim, nije razmišljao o tome.

- Nikad nisam bio izvrstan student. Bio sam prosje?an i ne mogu re?i da sam se na fakultetu potrošio... O nekoj viziji života nisam previše razmišljao. Nisam ni “prerano” diplomirao zato što sam se bavio skijanjem. Bio sam trener hrvatske reprezentacije, a onda i A reprezentacije Jugoslavije. Dakle, bavio sam se sportom – svim mogu?im sportovima, a sportom sam se bavio i za fakultet.

Sport pridonosi apsolutno svemu, smatra ovaj doktor. Poglavito, ?ovjeka sport nau?i ocijeniti situaciju: što, kada i kako, a osamdesetih godina kada je on otišao na specijalizaciju po?eo se razvijati ultrazvuk.

- U to sam ušao vrlo rano i koliko sam do tada bio angažiran u sportu, isto toliko sam se onda angažirao u tome. Vidiš, radiš i najedanput ti se otvore nove mogu?nosti... Neki profesor iz Amerike nešto napiše, a ti radiš sli?an posao i vidiš da tome nije tako! To me zato zaintrigiralo i postao sam predan medicini kao što sam prije bio predan sportu. Bilo je i sre?e, jer ultrazvuk je tada bio u razvoju, pa sve što se radilo bilo je novo i to mi je, naravno, pomoglo.

Medicina je tako Drinkovi?u postala broj jedan, a sportovi ostali trajno prisutni kao strast. One koji su vezani uzmore, poput jedrenja i ronjenja, Drinkovi? je na neki na?in naslijedio od oca koji je rodom Hvaranin. “Mi smo, bumo rekli, naturalizirani Zagorci” šali se...

- Veza s Hvarom ostala mi je od najranije mladosti, jer smo ljeti uvijek išli dolje i to me fasciniralo. S druge strane, Marof isto tako ima jednu specifi?nu poziciju zbog koje ga obožavam. Ima Bednju, potoke koji su nekad bili puni ribe, a ima i snijeg po kojem smo se kao djeca skijali. Dakle, bavim se tim dvama sportovima koji su po?eli još u Marofu. Tenis, recimo, ne igram... U Marofu smo imali jedan stari kajak s kojim smo se po Bednji “nateravali” i tu se razvio nekakav osje?aj vode i snijega, i tako je to ostalo do dana današnjega.

Da ga se pita, Drinkovi? bi, kaže, opet studirao medicinu - Kod medicine ima jedna stvar, a to je da ?itav život moraš u?iti, stalno svladavati neke nove tehnologije i to te onda drži. S druge strane fascinantno je kad nekome pomogneš! Naravno, apsolutno bi bilo krivo kad bih rekao da ne radim za materijalnu korist, ali to je samo jedan dio posla.

Nažalost, s obzirom na stanje u zemlji, mla?i lije?nici danas se nalaze u nezavidnoj situaciji - Kotizacija za neki kongres u svijetu stoji 800 eura. Kako ?e onda mladi doktor koji zaradi isto toliko sebe poslati na edukaciju? Nema šanse, a to sigurno dovodi i do jedne dekadencije, odnosno do pada kvalitete medicine. Ono što mene osobno najviše smeta u toj situaciji, a to moram re?i jer sam napravio puno razli?itih akcija - kad radite nešto takvo, onda neki kažu koliko si pri tome zaradio ili da se reklamiraš. Smatram da svaki ?ovjek koji radi i ima prihode mora nešto dati društvu! Kad bi svatko od nas u Hrvatskoj deset ili dvadeset posto od svoje energije radio za op?e društveno dobro nama bi bilo puno bolje. “Privatne lije?nike neki smatraju lešinarima, a nitko s druge strane ne postavlja pitanje kad netko sagradi nekoliko robnih ku?a, zašto nešto ne daje zabadava”, uspore?uje Drinkovi?.

- To se zna da je du?an. Medicina je isto na neki na?in du?an. Ja imam sredstva i znanje, dolazi pacijent koji to treba i ja to znanje prodajem na njegovu korist. Ako on to ne može platiti onda je vezan uz HZZO. Ja živim od medicine i od toga što mi dolaze pacijenti. Naravno, ne mogu raditi besplatno, iako bih to vrlo rado. Medicina je, nažalost, komercijalizirana. Sve je zapravo komericijalizirano. I kultura.

U socijalizmu je bila dobra stvar, napominje, to što nije bio potreban novac da se ?ovjek lije?i. Danas, nažalost, ljudima na nekim mjestima neke stvari nisu dostupne ?ak ni ako plate. Primjera radi, ako nekoga pogodi infarkt u Splitu ili Zagrebu, taj ?e vjerojatno dobiti stent. U Vinkovcima vjerojatno ne?e...

Zanimljivo je ?uti, boje li se bolesti i lije?nici? Evo što o tome kaže Drinkovi? - Iskreno, u ljudskoj prirodi je razmišlja- nje da se bolest dešava nekom drugom. Doktori misle da zato što su doktori ne?e biti bolesni, što je totalno glupo i s time se susre?em svaki dan. Svi smo mi jednako ranjivi.

Za zdravlje, smatra, vrlo je važna i duhovna dimenzija života. - Mislim da je ta duhovna strana života ekstremno važna, u smislu jednog optimizma. To mogu potkrijepiti ljudi koji imaju rak. Optimisti?ni ljudi puno dulje žive nego oni koji padnu u depresiju. Dakle, ta duhovna strana je sigurno bitna! Važan je pozitivan stav prema životu i važno je ne prepustiti se letargiji koja nažalost vlada u našem društvu.

Komentari