30 dana: Varaždinski moreplovci Tomislav Šincek i Zoran Vincek zarađuju 'kruh sa sedam kora'

Nakon još jedne šestomjese?ne rute odra?ene na prekooceanskim brodovima, dvojica mladi?a, prijatelja iz generacije 1984., vratila su se u rodni Varaždin, svojim obiteljima, na dopust koji ?e potrajati par mjeseci, a onda opet odlaze na nepregledna oceanska plavetnila...

Za Zorana Vinceka ?e taj dopust zacijelo potrajati još koji mjesec dulje jer sa svojom zaru?nicom u sije?nju o?ekuje djevoj?icu, najve?i blagdanski poklon koji se samo tako ne ostavlja. Njemu ?e predstoje?i boži?ni i novogodišnji blagdani biti itekako uzbudljivi, dok Tomislav, ve? sada gotovo stari morski vuk s duljim mornarskim stažem ve? razmišlja o povratku brodu i naviganju svjetskim morima što je ve? sada odabrao kao svoju  dugoro?nu, možda i životnu perspektivu.

Od „malog od palube“ do kormilara     

Šincek i Vincek su jedini moreplovci svjetske kompanije Atlanship s hrvatskog kopna i to baš iz Varaždina. Oni plove na prekooceanskim brodovima Orange Blossom 2 i Orange Sky. Veliki su to teretni brodovi, plove?e tvr?ave duge 200-tinjak metara i više stotina tisu?a tona nosivosti, koji uglavnom plove od Brazila preko luka Amsterdam i Roterdam, pa sve do New Yorka.

Svaka takva ruta traje po najmanje dva tjedna. Dosad je Šincek na tim dugim plovidbama promijenio 11 tih velekih teretnih brodova, a Vinceku, još uvijek mladom mornaru je Orange Sky drugi brod u dosadašnjoj mornarskoj karijeri.

U mornarski je kruh zagrizao pred nešto više od godinu dana, na prijedlog svog prijatelja moreplovca Tomislava koji ga je preporu?io vlasnicima kompanije.  „Truma“, kako zovu Tomislava, bio je voljan preporu?iti i druge prijatelje iz Varaždina koji su ga pitali kako bi u nedostatku posla, došli na brod, ali samo je Zoran smogao hrabrosti da se uhvati u koštac s morskim dubinama i izazovima. On je još, kako sam kaže, „mali od palube“, ali planira položiti ispit i postati kormilar broda,  poput „Trume“.

No, ni „Truma“, koji kormilari ?eli?nim grdosijama nepreglednim morskim pronstranstvima, nije odmah zasjeo za brodsko kormilo. Bio je i on „mali od palube“, konobarski pomo?nik, drugi konobar i radio sve potrebne pomo?ne poslove.

Neko su vrijeme plovili na istom brodu, a onda su ih zbog potreba kompanije razdvojili. Sada brode svaki na drugom brodu, prevoze?i razli?itu robu iz Brazila u Europu, sve do Amerike. Zanimljivo je da se me?u ostalim proizvodima koje prevoze na svojim brodovima nalaze i koncentrati egzoti?nog vo?a za sokove koje proizvodi varaždinska „Vindija“.

 – Dopeljamo ih do iskrcajne luke u Rotterdamu, gdje se ukrcavaju u cisterne i furaju po Europi, sve do Varaždina – kaže Tomislav.

Skoro ga odnio 15-metarski val

Na samo jednoj ruti tijekom dvotjedne plovidbe prevale više od pet tisu?a morskih milja, a kopno vide samo kod pristajanja u luke ukrcaja i iskrcaja. Brod im je i radno mjesto i odmorište, dom i zabava, sve životne aktivnosti koje su im dostupne na tom ograni?enom plove?em prostoru od nekoliko tisu?a kvadrata.

 - Kakav je to osje?aj? – pitamo. – Bolji nego na kopnu – slažu se. Na brodu je mirno, sve se odvija po ustaljenoj rutini i uhodanom ritmu, a na kopnu, u lukama je strka, puno je posla oko iskrcaja i jedva ?ekamo da krenemo dalje.

I opet kre?u dalje morskim prostranstvima nepredvidivim morem, koje zna biti mirno, pitomo i romanti?no kao nepregledna zelena ili plava livada, ili malo razigrano s jatima stotina dupina koji poskakuju oko broda i vesele se s mornarima, ali zna more biti i crno u mrkloj no?i i divlje divljaju?i s olujnim vjetrovima nose?i ?eli?nu grodosiju broda kao orahovu ljusku neizmjernom snagom.

Udaraju tada „debeli“ i snažni valovi, visoki i po 15-ak metara o brod, nadvisuju ga i naginju, hu?e i grizu kao da ?e ga progutati. Takav jedan divovski val  za  jednog takvog nevremena dok je još radio za prijašnju pomorsku kompaniju, zahvatio je „Trumu“ dok se spuštao s gornjeg dijela broda, srušivši ga na pod gdje je ostao nagnje?ene noge. Val ga sre?om nije odnio.

 Tjedan dana lije?io je rane u brodskoj kabini, a kad su pristali morao je na bolovanje. Zanimalo nas je kako se u takvim situacijama osje?aju mornari.

 – Pa, dobro, ve? smo naviknuti na to, bilo bi dosadno da je uvijek mirno – kažu dva prijatelja, ne žele?i „dramiti“, ali znano je da se i stari morski vukovi pred razbješnjelim morem osje?aju bespomo?no uzdaju?i se u pomo? neba i sv. Nikole.

Okrenu i odojka na ražnju

Zajedni?ke sudbine zbližavaju ljude, pa su i mornari dobri prijatelji, upu?eni jedni na druge, ina?e bi teško bilo funkcionirati. Posade su to sastavljene od ljudi razli?itih nacionalnosti, kultura, obi?aja i tradicija. Me?u njima, kažu naši sugovornici ima puno Hrvata koji su svugdje u svijetu znani kao dobri pomorci.

U kompaniji za koju plove Šincek i Vincek ima ponajviše upravo Hrvata, na pojedinim brodovima ?ak do 80 posto. Ostali su Filipinci, Španjolci, Ukrajinci, Rusi...  Od dvadesetak ljudi na njihovim brodovima ve?ina su naši mornari, uglavnom Dalmatinci i Rije?ani. Samo su Šincek i Vincek Zagorci, ?ak što više jedini mornari s hrvatskog  kopna. Rade u tri smjene a radno vrijeme na brodu traje im deset do dvanaest sati dnevno.

Prva je od 4 ujutro po 17 popodne. Sve mora funkcionirati besprijekorno, od ?asnika, kapetana, do kormilara, mornara, stjuarta, konobara i kuhara. On sprema sve što posada voli, bifteke i grah, gulaše i roštilje, ponajmanje ribu, samo petkom.

Ponekad mornari, za „svoju dušu“, i za posebni gušt okrenu odojka ili janje na ražnju.  Vrijeme odmora njihovi su osobni trenuci, mogu se povu?i u svoje kabine, gledati tv, slušati glazbu, kupati se u brodskom bazenu...

Vrijeme za sebe imaju i nakon petnaestak dana plovidbe, kad pristanu u nekoj velikoj luci. Tada zakora?e na kopno i stope se s masom ljudi  u vrevi velikog lu?kog grada , te tako nakon beskrajne morske pu?ine dožive kopneni  mravinjak ljudi na dva tri dana.

Velike luke su pune izazova za mornare, uvriježeno  je mišljenje da pohrle u društvo žena kojih ne nedostaje na pristaništima.   

– Uglavnom to vrijeme iskoristimo za šoping, što se mene ti?e takva iskustva ne tražim, nije baš preporu?ljivo ulaziti u nepoznata sumnjiva društva koja te vide kao priliku da izvuku tvoj novac  – kaže Zoran.

Tomislav voli nogomet, posebno onaj brazilski i s ponosom pokazuje fotografiju ispred stadiona Santos u kojem je svojedobno igrao legendarni nogometni kralj Pele, snimljenu nakon jedne utakmice istoimenog kluba, zajedno s  jednom brazilskom navija?icom.

Jednom pomorac uvijek pomorac

Kako dugo još planiraju izdržati mornarski život?

 – Mislim da sam osu?en na brod i to je to – bez zadrške kaže „Truma“. Jednom pomorac uvijek pomorac – to je živa istina. Bez broda i mora više ne vidim druga?iji na?in života. Nadam se da ?u pomorac biti do penzije. Ne vidim perspektivu mladog ?ovjeka ovdje u Hrvatskoj koji radi za tri tisu?e kuna ili je ?ak na teret roditeljima. Ve? sad mi je postalo pomalo dosadno na dopustu i mogao bi se odmah vratiti na brod.  
Zoran pak nije tako siguran. Njega doma uvijek ?eka zaru?nica, a uskoro ?e po prvi put postati i otac.

– Ne znam još sigurno kako dugo ?u biti pomorac, cilj mi je osigurati pristojan život svojoj obitelji, ali i biti uz njih što je mogu?e više – zasad tako razmišlja Zoran, ali je siguran da ?e biti uz svoju dragu i djevoj?icu u ?asu kad do?e na ovaj svijet.

Ponovni odlazak ?e mu zacijelo biti teži, a kako kaže težak je svaki rastanak no kad avionom zaplovi prema morskim prostranstvima gdje ga ?eka brod, uplovljava u novi svijet na koji se ve? priviknuo.

– Ima nostalgije pri odlascima i po?ne se opet javljati nako ?etiri mjeseca provedenih na brodu, a u me?uvremenu jednostavno otupiš – kažu varaždinski pomorci.

Slažu se da je život pomoraca „kruh sa sedam kora“ upravo zbog te odsutnosti i izoliranosti na koju se neki teže a neki lakše prilago?avaju. Nije svatko za to zanimanje, mornari su svojevrsni „lumeni“ svog poziva.  No, isplati li se to? U odnosu na prosje?na primanja u Hrvatskoj svakako. Pla?e su višestruko ve?e, s redovitoš?u isplata nema problema – stižu ?ak i prije završetka mjeseca.

Kompanija podmiruje i troškove putovanja avionom, javnim prijevozom ili taksijem, sve je „pokriveno“ ugovorima koji se potpisuju svaka tri mjeseca i nema nikakvog muljanja. Za nekoliko godina naviganja ?ovjek može zaraditi dovoljno da kupi vlastiti stan i sredi si materijalne prilike.

No, kad mu more, kao Tomislavu „u?e pod kožu“, bez obzira ima li ku?u ili stan na kopnu, njegov je dom – brod.    

Izvor: 30 dana