Damir Kirić: Naslijeđivanje ne uspije u 83 posto tvrtki, a ovo je moje iskustvo

Uzmemo li kao kriterij domaći kapital i domaću pamet, Vindija, Koka i Gumiimpex – tri su najveća poslovna sustava na razini Varaždinske županije, a njihovi kreatori, Dragutin Drk i Rudolf Kirić, preminuli su nedavno i u razmaku od svega dva mjeseca. Postoji i još jedna sličnost između njih dvojice: obojica su svoje tvrtke počeli razvijati 1970-ih, da bi 50 godina kasnije postali jedni od najvećih…

„Ti veliki ljudi polako odlaze, a mislim da mi je tu riječ: veliki… dopušteno upotrijebiti i za svojeg oca“, primjećuje Damir Kirić, „Kirić mlađi“.

U glasu mu se osjeti sjeta, ali i poslovni adrenalin, jer upravo je završio neki očito važan poslovni razgovor, a telefoni još uvijek zvone, na vrata kucaju ljudi…

„Direktore…“

On ih zaustavlja u pola koraka, ispričava se intervjuom, dok u predvorju još uvijek stoji i još dugo će vjerojatno stajati slika njegova nedavno preminulog oca, omeđena okvirom u crnoj boji.

Razgovaramo o problematici naslijeđivanja…

Na dobroj smo adresi.

Damir Kirić prava je adresa iz najmanje tri razloga: prvo, proces naslijeđivanja prošao je osobno; drugo, član je udruženja obiteljskih tvrtki koje okuplja poslovni magazin „Lider“; i treće, Gumiimpex vrši transformaciju sada već na treću generaciju obitelji Kirić. Problematika mu je, dakle, u malom prstu,  a tako i zvuči kada govori…

„Imam vam vrlo pouzdan podatak“, kaže. „Točno se, naime, zna da na razini Europe samo 17 posto obiteljskih tvrtki uspije u transformaciji na drugu generaciju. U transformaciji na treću, njih svega četiri posto. Naravno, u Europi postoje  i tvrtke koje vodi već peta ili šesta generacija obitelji, ali mi… mi smo još uvijek mlada država. Rijetki su primjeri i poput mojeg oca ili pokojnog gospodina Drka, koji su počeli 1970-ih. Većina tvrtki u Hrvatskoj 'startala' je zajedno s državom, 1990-ih“.

Problem je, dakle, nikad aktualniji pa krenimo redom…

• U većini slučajeva „obiteljske biznise“, da se tako izrazimo, naslijeđuju djeca. Upravljanje tvrtkom i sami ste preuzeli od oca, no je li to u baš svim slučajevima najsretnije rješenje?

Prevladava nekako razmišljanje  kako bi bilo najbolje da nas naslijede naša djeca. Ona žive s razgovorima o firmi… Na taj način postupno se upoznaju i s problematikom… Međutim, djeca ponekad nemaju dovoljno želje; ponekad nemaju dovoljno smisla; a ponekad nemaju ni dovoljno želje ni dovoljno smisla da preuzmu upravljanje obiteljskom tvrtkom. Upravo zbog toga, tvrtke stare 20, 30 ili više godina, nemaju više problem s daljnjim razvojem nego daleko više – s generacijskom transformacijom. I što je firma veća, to je problem veći.

• Kako je taj proces protekao u vašem slučaju, odnosno – kako sada protječe u slučaju vaše dvojice sinova?

Osobno sam svake godine imao zadatak mjesec dana odraditi kod svojeg oca u radioni, ako sam htio sa svojim prijateljima otići 15 dana na more. I nije to bilo nikakvo „prisiljavanje“. Stekao sam radne navike i shvatio sam ozbiljnost stvari.  Sličan postupak kasnije sam primjenio i na svoju dvojicu sinova, jer mislim da je postepeno uključivanje jako dobro. Treba krenuti od baze: naučiti što je to skladište, tehnologija, što su to sektori…, da bi se onda jednog dana eventualno moglo nečim rukovoditi. No, i u tom slučaju preduvjet je da djeca imaju volje i smisla za posao. Djecu treba pustiti da se njihova kreativnost razvija slobodno, a osobno mogu biti samo ponosan što moja obojica sinova sada rade u tvrtci i u njoj se vide.

• Što se prema vašim saznanjima događa u slučajevima kada se nasljednici ne vide u operativnom vođenju tvrtke: da li se odlučuju za prodaju tvrtke ili za nadzorne odbore?

Dosada se u Hrvatskoj mali broj tvrtki prodavao, što je zapravo stvar nešeg mentaliteta. Kod nas prevladava razmišljanje kako je „imati svoju firmu“ najbolja stvar na svijetu. Nekome i jest, ali radi se i o velikom opterećenju. Ljudi koji su u poslu razumjet će o čemu govorim… Više od 400 obitelji uglavnom ili jednim velikim dijelom živi od Gumiimpexa. I možda ja, koji sam već 35 godina u poslu i volim ovaj posao, to ne doživljavam kao neko „neizdrživo opterećenje“, ali to možda neće biti slučaj s nekim drugim. Nekom drugom, u drugoj ili trećoj generaciji, možda i nije u interesu 10 ili 12 sati na dan provoditi u firmi, uključujući i vikende. Mlada generacija, uz ono što sam rekao, mora, dakle, biti spremna i na određeno odricanje.

• Nadzorni odbori?

Osobno smatram da bi nadzorni odbori trebali biti posljednja stepenica ljudi koji imaju jako puno iskustva i koji svojim savjetom firmi mogu pomoći. U našem slučaju obitelj zaista jest činila nadzorni odbor, ali priznajem da to nije najsretnija varijanta. U nadzornim odborima trebali bi sjediti vrlo jaki ljudi; ljudi koji su u stanju upravu tvrtke upućivati i pomagati joj u strateškim a ne u izvršnim stvarima. Moj otac je u nadzornom odboru bio do kraja života.

• Kad ste spomenuli oca, valja reći kako problem često nije samo u nasljednicima, nego i osnivačima koji „teško ispuštaju uzde iz ruku“. Kako se vaš otac s time nosio?

Moj otac je u mirovinu otišao 2006., ali sljedećih pet godina nastavio je raditi kao da i nije u mirovni. Međutim, moramo i to razumjeti.  Čovjek koji nešto stvara cijeli život ne može se maknuti samo iz razloga što je, eto, došlo vrijeme za mirovinu, nego mu treba vremena. S druge strane, kada čovjek već dođe u neke godine, onda je potrebno shvatiti da treba napustiti izvršne funkcije i napokon uživati u plodovima svoga rada. Moj otac posljednjih pet godina više ni na koji način nije bio uključen u operativu; u firmu je dolazio tek povremeno, ali je i dalje bio uključen u svaki detalj poslovanja i davao nam savjete.

• Jeste li prilikom generacijske transformacije koristili usluge konzulanata, te čijih: domaćih ili stranih?

Neću reći da u Hrvatskoj takvih tvrtki nema, ali sigurno ih nema s dovoljno dobrim iskustvom. Općenito nisam imao prilike susresti mnogo konzultanata s iskustvom u generacijskim transformacijam – a kad je riječ o Gumiimpexu, mi se oslanjamo na vrhunske profesionalce iz inozemstva. Budući da neprestano rastemo i razvijamo se, različitim konzultantskim uslugama koristimo se već 15 godina.

• Osim konzultanata, za rast i razvoj tvrtke potreban je i kapital, koji nikad nije bio jeftiniji… Kakva su vaša predviđanja vezano uz cijenu novca u budućnosti?

Da, 35 godina sam kao što sam rekao u poslu i cijena novca zaista nikad nije bila na tako korektnim, prihvatljivim, čak bih rekao i „niskim“ razinama. I ne mislim da će se to promijeniti, iz razloga što su banke danas izuzetno restriktivne. Ako imate dobar bonitet, ako ste vrhunski – onda novac možete dobiti pod istim uvjetima kao i vrhunski gospodarstvenik u Njemačkoj ili Austriji. Međutim, ako banka u vas imalo sumnja – onda novac ne možete dobiti uopće. Najveći problem banaka danas je taj, što je premalo dobrih programa u koje bi se novac mogao plasirati.

• Kakva su vaša predviđanja kad je riječ o odljevu radne snage, jeste li imali problema i sami?

Odljev radne snage korona je definitivno zaustavila. Mislim da se onakav odljev više neće ni ponoviti, jer strane tvrtke više nisu toliko jake da bi mogle isplaćivati neke ekstra velike plaće. Naprotiv. Strane tvrtke traže sve jeftiniju radnu snagu, zbog čega će netko iz Nepala radije otići u Njemačku nego doći u Hrvatsku. Mi smo najveći odljev imali 2018., ali pritom govorim o 20-ak ljudi. Za nas je to bio šok, iz razloga što nikad ranije nikakve fluktuacije nismo imali. Međutim, i od tih 20-ak ljudi koji su otišli, polovica njih se nakon nekog vremena poželjela vratiti. S obzirom na to, smatram da svatko treba ići gdje misli da će mu biti bolje, ali ljudi često nisu dovoljno dobro informirani. Vani jesu velika primanja, ali su i veliki troškovi. Kada se sve to svede na neto iznos koji čovjeku ostane, često puta to bude vrlo, vrlo blizu neto iznosu koji ljudi primaju i ovdje.

• S obzirom da vodite jednu od najvećih tvrtki u Varaždinskoj županiji, kakav je vaš pogled na lokalno gospodarstvo?

Mislim da nije dobro što je nestalo jako puno obrta, a s druge strane nisam primjetio da se unatrag deset godina osnovalo jako puno novih tvrtki. Iznimku predstavlja IT sektor, kojeg svakako treba podupirati. Međutim, treba podupirati i ljude s dobrim idejama koji bi htjeli nešto proizvoditi.  Europska unija je tržište od 500 milijuna ljudi i svatko tko pronađe svoju nišu i ima dobar proizvod može uspjeti. No, ljudima je potrebna pomoć. Na tvrtke s 10 ili 20 zaposlenih također treba gledati kao na ozbiljne tvrtke. Jedino sa snažnim malim gospodarstvom cijelu ekonomiju možemo učiniti jačom i otpornijom.

• U kojem smjeru se razvija Gumiimpex?

Ne zapostavljajući naš prodajni segment, unatrag 15 godina definitivno mnogo više ulažemo u proizvodnju. Za investicije, dugoročnost i povrate investicija uvijek je bolje naglasak staviti na proizvodni segment. Upravo maloprije smo spominjali nisku cijenu kapitala… I to nam, dakle, govori koliki su danas povrati u proizvodnji u odnosu na nešto drugo, te koliko su potrebni programi koji bi poticali investicije u manje proizvođače.