Denis Peričić: Tko mi je kriv da od prave književnosti nema love

Piše: Ines Hrain

Objavljeno: 14.03.2015. 11:27

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:18

Foto: Nikola Kokotec

U životu je Denis Peričić radio sve: završio Gimnaziju i radio na Radiju Varaždin, studirao i usput pisao za novine, polazio postdiplomski dok je bio zaposlen kao novinar, postao urednik, pa javni dužnosnik, pa direktor marketinga, pa opet novinar, pa je jednog dana odlučio da sve to nema smisla ako se ne posveti onome u čemu je najbolji – književnosti...

Pišem sve osim antičkih epova. Nedavno sam dobio pedesetu književnu nagradu. Nisam siguran jesam li točno brojio. Možda je bila 49., a možda 51. To su nagrade: Marin Držić, Lapis Histriae, Katarina Patačić, Pasionska baština, Bejahad, Goranovo proljeće, Parsek, višestruko Sfera, Kaj, Stjepan Kranjčić, D. Domjanić, J. Ozimec, Pontes, natječaji u Bedekovčini, Ludbregu, Varaždinu, Loboru… ima toga.

Spominju te u raznim antologijama i godišnjacima...

Godišnjaka, zbornika i časopisa u kojima sam objavljivan ima koliko i mojih godina puta 4 – 5, dakle oko 200 – 300, no mislim da je važnije da sam zastupljen u antologijama Miroslava Šicela, Jože Skoka, Ante Stamaća, Ive Kalinskog, Božice Pažur, Silvije Šesto, Šakića i Žiljaka, Čegeca i Mićanovića, Ive Kutnjaka, Chrisa Firtha…

Čujem da si izbačen iz varaždinskog književnog društva, dok si po drugoj strani predsjednik  čakovečko – varaždinskog ogranka društva hrvatskih književnika...

Ne znam što se čuje, ali ako je to točno, onda se pitam zašto ja to ne znam. Točka. Kao što sam bio prvi predsjednik Varaždinskoga književnog društva još davne… no, tada kad sam bio mlad… tako sam zadnje dvije godine prvi predsjednik čakovečko- varaždinskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Izabran sam na tu dužnost zato jer su me na nju jednoglasno izglasali svi članovi ogranka. No, te se dužnosti rješavam za koji dan – ali samovoljno.

Cijeli članak pročitajte u etjedniku.

Komentari