Nakon 20 godina na čelu Srednje škole Maruševec s pravom javnosti, Đurđica Garvanović - Porobija otišla je u zasluženu mirovinu. U našem razgovoru osvrnula se na svoj dugogodišnji rad s djecom, na radost koju je osjećala kada su učenici napredovali, na velik broj inozemnih učenika koji pohađaju maruševečku školu kao i na učenike romske nacionalne manjine koji su u školi više nego dobro prihvaćeni.

Njezin dugogodišanj rad s djecom prepoznala je i asocijacija adventističkih žena na čelu s profesoricama Sveučilišta La Sierra i Loma Linda u Kaliforniji, koja joj je krajem protekle godine dodijelila nagradu "Women of the year 2018" za rad s mladima i vođenje škole u teškim uvjetima.

Na čelu Srednje škole Maruševec s pravom javnosti bili ste 20 godina. Kako gledate na to vrijeme?

Dvadeset godina je za ravnateljsku funkciju istodobno i puno i malo. Puno jer biti ravnatelj/ravnateljica nije lak pothvat, a malo jer nema kraja mogućim radosnim inovacijama, promjenama i stalnom unaprjeđivanju škole. U proteklom sam razdoblju uz stalno usklađivanje rada Škole sa zakonom, koji je temelj funkcioniranja školske ustanove, radila na profesionalnom razvoju naših zaposlenika, posebno našeg nastavničkog tima, ali i na kreativnosti i inovacijama kako u pogledu na metodički pristup tako i u pogledu na programe i projekte koji su dio našeg Kurikuluma kao što su na primjer Pjesnička škola u prirodi, Likovne radionice, Glazba i Dramski studio itd. Puno sam radila i na području usmjeravanja učenika na promicanje zdravlja te na humanitarni i volonterski rad.

 

Škola je sada dobila novog ravnatelja. Koje ste mu savjete dali?

Novi ravnatelj u našoj školi je g. Dejan Stanjević, dipl. teolog, koji je kao nastavnik stekao iskustvo rada sa srednjoškolskim učenicima. Mi smo usto proveli najmanje pet mjeseci u prijenosu iskustva, ja kao mentorica, on kao "učenik". Jako je važno da dođe do uvođenja novog ravnatelja na tu dužnost, kako bi se on pripremio za vrlo složene zadaće. Možda bi poseban savjet bio da nauči dobro slušati druge osobe, ali i samoga sebe kako bi se sačuvao od sagorijevanja, jer kao ravnatelj, posebno škole koja ima u sastavu i učenički dom, može doći u zamku da radi 24 sata dnevno.

 

Jednom ste izjavili kako ste u školu uveli koncepciju "rad za učenika". Što ste mislili pod time?

Nikada nijedna škola ne bi smjela zaboraviti da je zapravo nema ako zaboravi da je učenik, a ne program ili bilo kakav koncept sam po sebi, temeljni interes. To znači da zaposlenici Škole moraju vidjeti učenika pred sobom, njegove teškoće i nadasve njegove mogućnosti, potencijale, darove, sposobnosti, tip inteligencije...da ih moraju poštovati, motivirati, davati im primjer i najposlije očekivati njihovu odgovornost. Moj je rad bio usmjeren prema učenicima i oni će mi nedostajati. Bila mi je radost i čast pratiti napredak svakog učenika, kako u znanju tako i u razvoju karakternih crta, i ohrabrivati ga, što se dakako jednako odnosi na učenike-mladiće i učenice-djevojke.

Školu pohađa velik broj učenika ne samo iz Hrvatske, nego i Europe.

Najveći je broj učenika naše škole iz Varaždinske županije, ali i iz drugih županija. Imamo i učenike iz Makedonije i Slovenije. Na taj način naša škola razvija kvalitetu zbližavanja različitih regija u Hrvatskoj i kvalitetu međunarodnog iskustva. Takva komunikacija proširuje vidike i stvara prijateljstva i poznanstva koja mogu voditi i u trajniju poslovnu suradnju. Naši bivši učenici imaju prijatelje u cijelom svijetu - to je nesumnjivo bogatstvo koje pomaže i u rušenju predrasuda i ljepšem odnosu prema ljudima iz svih dijelova Hrvatske i okolnih država.

 

Puno učenika u školi je romske nacionalne manjine. Koliko se toga promijenilo u odnosu na njih u tih 20 godina koliko ste bili ravnateljica?

Najznačajnija potreba Roma u Hrvatskoj je obrazovanje njihove djece. Znamo da svega 3% učenica romske pripadnosti završi srednju školu. Kad sam počela raditi kao ravnateljica, u školi nije bilo učenika romske pripadnosti. Nakon što je prva učenica završila školovanje u našoj školi i stekla diplomu medicinske sestre, pojavile su se i njene sljedbenice i sljedbenici. Danas školu pohađa 20 učenika romske pripadnosti u četverogodišnjim i petogodišnjem programu. Mislim da je naša škola svojim razvojem prihvaćanja, uključivanja (inkluzije) i empatije doprinijela da se učenici romske pripadnosti osjećaju u našoj školi dobro, štoviše voljeno. Tako Škola vrši, uz mnoge druge načine, i društvenu funkciju. Ne možemo biti ravnodušni prema potrebama onih koji žive u težim uvjetima. Brinući se za njih, imam osjećaj da sam izvršila svoju ljudsku i kršćansku dužnost.

Komentari

19.09.2019. 09:33h Zadnja izmjena: 19.09.2019. 12:59