Franjo Klopotan: Prvi veliki intervju nakon puno godina

Objavljeno: 15.05.2014. 09:10

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

Klopotan je u Njemačkoj uvijek bio poznatiji nego kod kuće. Trenutno sprema svoju posljednju izložbu koja će se održati u palači Sermage tijekom ove godine i još uvijek je na sudu sa Severinom zbog kršenja njegovih autorskih prava.

Slike mu čuvaju muzeji u Hamburgu, Sarajevu, Nizzi, Münchenu, Beču i drugim mjestima, a mlađi kolege s akademskom naobrazbom, koji ne prodaju ništa, čude se što njemu to još uvijek uspijeva, premda su "zlatna vremena" hrvatskog slikarstva već odavno prošla.

Koji profil kupaca kupuje vaše slike, jesu li to odvjetnici, političari...?

Najviše su to liječnici i zubari. Jedan doktor u Njemačkoj ima 24 moje slike, on skuplja samo mene.

Kako ste prošli na sudu sa Severinom, biste li joj omogućili korištenje slika za album da vas je zamolila?

Bih, ali čujte,  to se ne smije raditi. To je krađa, nepoštivanje autorskog prava. Sud je izgubila, međutim moj advokat s presudom nije zadovoljan pa je postupak još uvijek u tijeku.

Slikate mnoge motive iz djetinjstva,zašto je ono na vas ostavilo toliki dojam?

Baka i djetinjstvo. Moja baka bila je potpuno nepismena, ali jako mudra starica. Majka mi nikad nije pričala bajke i basne, ali baka jest. Ona je vjerovala u nešto što nikad nije postojalo! Ona je zapravo to sanjala, ali pričala je o tome tako kao da je bilo stvarno. Kao dječak zato sam se, čim se smrklo, bojao ostati vani sam.

Je li vam zbog toga strah česti motiv na slikama?

Nije zato. Mi danas imamo druge strahove i svaki čovjek ima neki svoj strah, samo ga neki priznaju a neki ne žele priznati ni sebi ni drugima. U životu sam susreo i ljude koji su se smrtno bojali grmljavine.

Okupira li vas onda strah osobno ili vas zanima kao fenomen?

Ne, što sam stariji strahovi su sve manji. Mislim da ima ljudi koji imaju puno veće strahove od mene. Vjerujem da sam najveće strahove imao kao dječak, jer je baka svašta napričala, a ja sam sebi radio konstrukcije.

Zašto slikate vlastitu smrt?

Meni je to zapravo zabavno, jer ja se smrti nimalo ne bojim. Imao sam strahovito interesantan život i prošao sam užasno teško razdoblje u životu. Sa 16 godina bio sam gladan, kruha nisam imao i plakao sam. Mater nije imala drugo nego malo krumpira, kojega bi metnula u rol. To što danas jedem kao specijalitet, tada nisam mogao vidjeti.

Zašto ste se vratili u Presečno, kad ste mogli ostati u inozemstvu ili živjeti gdje god ste htjeli? Biste li mogli slikati u gradu?

U gradu ne bih mogao slikati kao ovdje. Sjesti u "zlizanim" trapericama na svoju travu, to je nešto što vam nitko ne može dati.

Kako provodite vrijeme, uglavnom slikajući ili...? Teško vas se može susresti negdje na ulici...

To nije nikakvo čudo, ali slikam "dok moram"... Mene mora nešto natjerati, ili bog ili vrag. Iz dosade ja ne mogu slikati.

Često vas pogrešno doživljavaju kao naivnog slikara?

U Njemačkoj i Švicarskoj, zapravo nigdje u Europi gdje sam ja izlagao, ne postoji kritika da sam naivni slikar, nego surealist ili fantasta.

Kažu da ste veliki majstor zato što možete slikati na granici kiča, bez da "skliznete" u kič?

Ne želim se hvaliti, ali to su rekli veliki kritičari. I sad imam jedno platno koje je na granici kiča, tek sam ga započeo. Slike moraju biti kao život, zbog toga sam naslikao i glavu koju je razorio tumor. I takve stvari sam radio, jer život je nekada gadan i okrutan, a nekada je lijep. Ima lijepih i sunčanih dana, a ima sivih i olovnih. To nisu "moje priče", to je istina.

Komentari