INSPIRATIVNA PRIČA Uspješan ivanečki poduzetnik Krešimir Krog jednom je bio - gastarbajter

O ivanečkom poduzetniku Krešimiru Krogu pisali smo prije tri godine, kada smo ga predstavili kao primjer uspješnog poduzetnika koji je krenuo ni iz čega, od nule, započevši u ono još ratno vrijeme s djelatnosti koja je u Hrvatskoj tada bila sasvim nepoznata – samoposlužnim aparatima za kavu. Dvadesetak godina kasnije, kavu iz njegovih sada već 2000 aparata dnevno ispija 40 tisuća ljudi.

Kada čovjek stane ispred jednog takvog aparata, uopće dakako ne razmišlja o tome što sve stoji „iza njega“; ubaci kovanice, pritisne tipku s omiljenim napitkom, kratko pričeka pripravak, uzme ga i zadovoljno ode. Međutim, o tome da bi čovjek pred jedan takav aparat uopće došao, i što je još važnije – zadovoljan otišao, kod ovog ivanečkog poduzetnika brine sada već gotovo 50 ljudi. Ipak, povod ponovnom razgovoru s Krogom, vlasnikom tvrtke „Krešimir Futura“, ovaj put nije uspjeh u jedinstvenoj tržišnoj niši, nego način na koji je Krog sa svojim suradnicama prevladao gospodarsku krizu – toliko uspješno, da je najznačajniji rast doživio upravo posljednjih godina. Njegova poslovna priča zapravo je priča o hrvatskom gospodarstvu u cjelini; poteškoćama, upornosti i domišljatosti malih poduzetnika; u aktualno vrijeme odlazaka trbuhom za kruhom, tim više zanimljiva što je Krog jednom i sam bio – gastarbajter.

Za tri mjeseca Hrvatima se otvara austrijsko tržište rada, čega se zbog posvemašnjeg nedostatka radne snage pribojavaju mnogi poslodavci u Hrvatskoj, naročito naši domaći zbog blizine te zemlje. Jednom ste i Vi bili austrijski gastarbajter, pa možete li usporediti situaciju tada i danas; svoje motive s motivima današnje generacije i na kraju reći – jesu li „priče o Njemačkoj i Austriji“ bile samo „priče“, dakle ne i stvarnost koju ste iskusili?

Kao metalac po struci u Austriju sam otišao 1989. godine, a problemi su bili slični kao nedavno kod nas, u kriznom razdoblju. Dohodak se strmoglavio, a društvena događanja krenula su u različitim smjerovima. Plaće su kod nas u to vrijeme bile između 50 i 70 njemačkih maraka, ja sam imao 22 godine i jednostavno, tako više nije moglo dalje. Trebalo je podvući crtu, reći dosta je! Međutim, nikada zapravo nisam pomislio u Austriji dočekati mirovinu. Moj osobni cilj bio je ne tapkati na mjestu i da me ne proguta masa, odnosno situacija koja je tada bila na vidiku. Dakako, priče koje su prepričavali tadašnji gastarbajteri, tzv. jugošvabe, golicale su maštu – toliko da sam nakon godinu dana u Austriji pomislio kako sam nešto krivo čuo ili razumio. Međutim, osobno nikad nisam sanjario o luksuznim automobilima i velikoj kući, o čemu se tada pričalo jednako kao i danas. Podsvjesno sam oduvijek znao da želim imati nešto svoje, a rodbina u Austriji mislila je da sanjarim. Teško mi je proniknuti u dubinu današnjih mladih ljudi. Viđam ih ponekad u automobilima stranih registracija, ali kad mi kažu da za stanarinu u inozemstvu treba izdvojiti 400 eura; da stanuju po četvorica ili petorica, mogu samo reći da sam kao metalac u ono vrijeme u Austriji od plaće mogao živjeti u boljim uvjetima i stanovati sam.

Dvije krize - dvije prilike

Pet godina kasnije vraćate se u Ivanec i s puno entuzijazma pokrećete posao, ali 1994. je, u Hrvatskoj još bijesni rat. Imate puno volje, malo i ušteđevine, ali automati su skupi i treba vam ozbiljan kapital. Financijsko tržište još je sasvim nerazvijeno, cijena novca basnoslovna, no danas naglašavate kako je to bila prva kriza koju ste prepoznali kao priliku. Međutim, na značajniji uspjeh valjalo je pričekati dugih 16 godina?

Uvijek sam vidio priliku, a upravo u takvoj situaciji bila je strašna prilika! Svatko tko se imalo htio potruditi i pripomoći u izgradnji Lijepe naše, tada je imao puno prostora jer je svega trebalo. Međutim, bio je vrlo neugodan pristup financiranju. Kamate su bile između 17 i 20 posto, a kredit se nije mogao ni dobiti na jednostavan način. Zbog toga sam se jednim dijelom oslanjao na svoja sredstva, a s druge strane podizao kredite u Austriji, gdje je kamata bila između 6 i 12 posto. Isključivo zbog nedostatka kapitala u korelaciji sa skupim automatima (cijena jednog je otprilike 20 tisuća kuna), rast je bio vrlo spor. Do 2004. godine, dakle u prvih deset godina kupili smo ukupno 400 automata. Sljedećih deset godina kupili smo ih još toliko, a onda je 2008. došla kriza i promet je već u prvom mjesecu pao za 20 posto: gubimo Varteks, strateški važnu tvrtku; Tehnobeton smanjuje broj ljudi; i druge tvrtke postupno smanjuju broj ljudi, od kojih se mnoge na kraju i gase. U takvoj situaciji nastaje psihoza – ljudi počnu očajavati, često treba biti psiholog, ali najvažnije je spustiti loptu na zemlju i pronaći nova rješenja. I u literaturi stoji da je svaka kriza zapravo prilika. Odlučili smo zato zaigrati!

Godina je 2010., hrvatsko gospodarstvo u recesiji, a vi krećete s metodom „čepljenja rupa“. Ona se nije pokazala naročito dobrom, međutim s druge strane banka vam odobrava određeni minus pa polako shvaćate da je pravo rješenje na neki način obrnuto proporcionalno krizi - počinjete investirati i akvizirati. Vaša djelatnost pritom u odnosu na mnoge druge ima i jednu „malu prednost“ – raspolažete gotovinom...

Tako je, isprva smo donijeli odluku da s aparatima idemo na sva mjesta gdje za to postoje i male šanse, ali nije bilo efekta. Međutim, kako su u krizi neke firme iz naše djelatnosti posrnule ili su vlasnici posustali, 2010. godine akvizirali smo prvu firmu, čime smo proširili portfelj za 100 aparata. Istovremeno smo uložili i u tehnologiju! Naime, shvatili smo da u situaciji kada općenito pada promet, kupcu treba dati veću priliku za kupnju. Zbog toga otvaramo mogućnost da se kava ne plaća više samo kovanicama, nego i novčanicama. I tako, korak po korak preuzeli smo ukupno 15 tvrtki na području cijele Hrvatske. Ali ne na način kao što su to radile strane kompanije – koje su u Hrvatskoj počele raditi tri godine nakon moje tvrtke i doslovno nas pokušavale istisnuti s posla, nego na način da zadržimo zaposlenike i pravedno isplatimo vlasnike. Danas tako imamo 2000 aparata u funkciji, a do sada smo ih ukupno kupili 4000.

'Nema cmizdrenja!'

Otada vam se prihod utrostručio te i dalje raste. Kupili ste i novi poslovni prostor, a novo, postkrizno vrijeme sa sobom je donijelo i neke nove poslovne izazove. Jučer je bila problem nezaposlenost, danas nedostatak radne snage. Suočava li se i vaša tvrtka s tim problemom i kako općenito gledate na taj fenomen? Također, kako gledate na činjenicu da obrazovni sustav ne isporučuje „gotove ljude“ koji sutra mogu preuzeti poslovne obveze ili odgovornost, nego ljude koje tek treba učiti, često nedozrele i s velikim poteškoćama u fokusu na posao?

Naša misija je usmjeriti ljude u naponu snage, u dobi od 25 ili 30 godina, na pravi put. Ponašati se pomalo i roditeljski prema njima, odnosno ukazati im na komparativne prednosti ostanka u Hrvatskoj. Ne bih htio generalizirati, ali primijetili smo da mladi ljudi posao shvaćaju preolako. Najveći problem je što su zatvoreni – teško im se približiti. Dok se čovjeku u ozbiljnim godinama nije problem otvoriti, kod mlađih od 25 godina ne uspijevamo uopće dotaknuti srž problema. Nakon što im se na razgovoru za posao izlože neke posve uobičajene obveze, oni odustaju bez obrazloženje s riječima da oni to „neće moći“. A u maloj firmi jedna osoba ne može pisati npr. samo virmane. Rekao bih da moderne pošasti poput društvenih mreža značajno odvlače pozornost i to će biti novi problem s kojim će se trebati znati nositi. Možda se prekasno dobiva spoznaja o ozbiljnoj odgovornosti, dok društvena odgovornost posve izmiče. A ambicija ne da nema, nego kao što sam rekao – uopće je nemoguće na tu temu razgovarati. Odmah splasnu. Čak sam si dao truda istražiti tog mladog čovjeka, što bi ga zanimalo, ali sam naišao na zid. Kada je riječ o strukovnim kompetencijama, nije problem ako si mladi čovjek prizna da ne zna ili da griješi. Time je riješeno 99% problema. Međutim, istina je da obrazovni sustav ne uspijeva naučiti odnosno usaditi kvalitetne životne i radne navike. 

Što mislite da je glavni uzrok ovom zaista kompleksnom problemu čije ćemo posljedice tek osjetiti, te možete li ga usporediti sa svojim formativnim sazrijevanjem, ne samo u poslovnom nego i u osobnom pogledu? Je li pritom zakazala obitelj, obrazovni sustav ili društvo u cjelini? Dosta se raspravljalo i o uvođenju vojnog roka, što je lokalna javnost prilično benevolentno dočekala – ne zbog „vojne naobrazbe“, nego više formativne uloge koju je vojska nekad imala?

Mislim da je problem što se danas kasnije sazrijeva u bitnim pitanjima. Dolazi vrijeme velikih ekstrema i uopće će biti teško zauzimati stavove! Uvijek je bilo ekstrema, ali nikada im nije posvećivana ovolika pažnja. Ne smijemo razmišljati na način da čekamo dolazak na vlast naše „opcije“ kako bismo odmah „mijenjali ploču“. S nečim se možda moramo složiti i uklopiti se u društvo, iako to nije naše unutarnje uvjerenje. Svačije je pravo da bude drugačiji, ali nema pravo to nametati kao normu i druge optuživati. Međutim, mislim da obitelj u formiranju mladog čovjeka igra najveću ulogu, dok su sve ostalo vanjski uplivi koji samo potpomažu stav formiran već u obitelji. I duboko sam uvjeren da će obitelj kad-tad opet biti pobjednik, bez obzira na miješanje u bilo kojem smislu: religijskom, političkom, društvenom, spolnom... Mislim da su razne nevladine udruge koje se „brinu“ o tzv. pluralnom i liberalnom društvu zapravo napravile kontraefekt jer djecu ohrabruju da se roditeljima suprotstavljaju, umjesto da ih uče surađivati. Vidi se to i u pristupu prema poslu! Kada je pak riječ o vojnom roku, mogu reći da mi je osobno puno pomogao da budem čvršći. Da zauzmem stav kako nema povlačenja, naprosto da nema cmizdrenja! Naša generacija je toliko ojačala, da nam je sada neprihvatljivo da netko brine o nama, sve do toga da ne želimo ni da nam žena na stol donese tanjur. Nije, dakle, bila slana poruka da se nauči ratovati i nekome nanositi zlo (govorimo o mirnodopskom razdoblju!), nego kako ići kroz život i poštivati autoritet.

Prednosti ostanka 

Na kraju, kakvu bi ste poruku poslali mladima kao poslodavac, poduzetnik s velikim iskustvom i naposljetku kao čovjek koji je jednom i sam bio primoran otići trbuhom za kruhom u inozemstvo pa se odlučio vratiti i potražiti svoju sreću ipak kod kuće?  

Rekao bih neka probaju iscrpiti mogućnosti koje im pruža okruženje u kojem se nalaze. Duboko sam uvjeren da za otvorene ljude uvijek ima prostora. S druge strane, ako odlaze u inozemstvo, neka traže nova iskustva i znanja, jer znanjem čovjek nikada ne može biti dovoljno oboružan. I neka se vrate bogatiji, ne nužno za novac nego upravo za to iskustvo i znanje. Međutim, neka prije svega dobro raščlane komparativne prednosti i nedostatke, ne samo količine novca nego i života. Neka razmisle što će biti za deset godina kada više možda ne bude živih roditelja, a kuće u koje je uložen velik novac počnu propadati. Kada se možda neće imati kome vratiti ili neće imati ušteđevine da se vrate. Kada možda u inozemstvu ne izgrade društveno prihvatljiv status, a kod kuće ga izgube. Ako ćemo se vraćati kući samo na liječenje, na teret ionako krhkoga zdravstva, ili u koferu – umjesto da obogatimo hrvatsko društvo novim iskustvima i znanjima – koji je onda naš cilj kao društva u cjelini? Vjerujem da čovjek s prihodima između 5 i 7 tisuća kuna, koliko su plaće u mojoj tvrtci, može preživjeti. Ako netko ima veće ambicije, mora se i sam okušati u biznisu. I država bi se morala odreći dijela svojeg bruto dohotka u korist radnika, ako želimo zadržati ljude. U Hrvatskoj novac postoji, ali ne može se kvalitetno okretati zbog različitih nameta, neizvjesnosti i rizika. Ponosni smo što su se u našu tvrtku neki mladi ljudi vratili nakon što su iskusili rad u inozemstvu, a osobno sam najponosniji kada mi netko od naših ljudi kaže da bi kod nas volio raditi do mirovine. To nam je i cilj!