NEDJELJNI INTERVJU Josip Barulek odlazi u mirovinu: U Kumrovcu posluživao Tita, u Varaždinu izgradio hotel

Pred četrdeset i nešto godina, davnih 70-ih, dječarac Josip Barulek, danas ugledni i poznati varaždinski ugostitelj, nekadašnji direktor varaždinskog hotela „Turist“, a potom tvrtke „Gastrocom“ koju je vodio punih 20 godina, krenuo je iz rodnog Beretinca biciklom na naukovanje za konobara u Varaždin.

Nakon trogodišnjeg takvog bicikliranja „zagrizao“ je prvu šnitu svog konobarskog kruha i otišao iz svog sela kojeg međutim, nikada nije sasvim napustio. Za desetak dana, kad odradi svoje zadnje dane 40-godišnjeg radnog staža u ugostiteljstvu, vraća se kao umirovljenik u mjesto svog djetinjstva u svoju vinogradarsku kuću i svoj vinograd koji također nikad nije sasvim napustio.  

Na neki način veselim tom rasterećenju od radnih obveza, ali s druge strane, s obzirom na moj dugogodišnji status u firmi, ali i suvlasništvo – ostaje mi briga za ono što ostavljam

S kakvim osjećajima sada odlazite u mirovinu?

Kada sam od pojedinih ljudi čuo da nije najjednostavnije rastati se s radnom sredinom i radnom svakodnevnicom nisam baš vjerovao misleći da svi jedva čekaju da dođe to vrijeme koje mnogi priželjkuju kao neko rasterećenje. I ja se na neki način veselim tom rasterećenju od radnih obveza, ali s druge strane, s obzirom na moj dugogodišnji status u firmi, ali i suvlasništvo – ostaje mi briga za ono što ostavljam.

Što ostavljate za sobom?

Ostavljam tvrtku „Gastrocom“ osnovanu pred 23 godine, koju  sam kao direktor vodio pet mandata, dakle, punih 20 godina. Startali smo s osam ugostiteljskih objekata, četiri u vlasništvu i četiri u zakupu s ukupno 60 zaposlenika. Danas poslujemo u desetak objekta koji su u našem vlasništvu i u kojem radi 110 zaposlenih. Možemo se pohvaliti s reprezentativnim ugostiteljskim objektima od hotela sa četiri zvjezdice i gradskih pansiona do restorana, caffea i bistroa i možemo reći da smo lider ugostiteljstva u našem kraju i  gradu Varaždinu. Zato mi je itekako stalo da i nakon mene, moji partneri i svi koji rade u toj našoj tvrtki sačuvaju njezinu stabilnost i nastave kontinuirani razvitak, te da s razinom usluge i ponude i nadalje bude u samom vrhu  kao što je to i dosada bilo.

Na što ste posebno ponosni, a što ste eventualno mogli učiniti bolje i više?

Ova posljednja investicija izgradnja novog „Park“ butiq hotela s četiri zvjezdice sufinanciranog iz europskih fondova na jedinstvenoj lokaciji najznamenitijeg varaždinskog parka svakako je izuzetno ostvarenje od kapitalnog značaja za našu malu tvrtku. Njezina je vrijednost veća od 30 milijuna kuna i taj je hotel zasigurno doprinos razvoju varaždinskog hotelijerstva, ugostiteljstva i turizma.

Osjetili smo da kumrovečko ugostiteljstvo bez obzira na ondašnji pomalo i kultni status, zbog političkih ograničenja neće baš komercijalno razvijati, posebice glede inozemnog tržišta. Ja sam htio više i tako smo se preselili u Varaždin.

Od Krka i Kumrovca do Varaždina

Kako je počela Vaša ugostiteljska karijera?

Početkom 70-ih sam krenuo u konobarski zanat, u tadašnju trogodišnju školu kao stipendist ondašnjeg kombinata „Zagorje“ koje je u Njivicama na Krku imalo svoje hotele. Po završetku konobarskog zanata 1. lipnja 1974., kao odlični učenik oslobođen polaganja mature, dobio sam prvo konobarsko zaposlenjeu Njivicama, a godinu dana potom u Spomen domu u Kumrovcu. Upisao sam Višu hotelijersku školu u Zagrebu te studirao uz rad i diplomirao 1978., a sljedeće smo se godine, supruga i ja preselili u Varaždin, gdje smo počeli raditi u tadašnjem Ugostiteljskom poduzeću u kojem sam dobio posao voditelja servisa hotela „Turist“. Dvije godine potom postavljen sam za direktora hotela kojeg sam vodio do 1996. godine. Osnutkom „Gastrocoma“ tu sam tvrtku vodio do sadašnjih dana, kada eto, odlazim u mirovinu.

Možete li se prisjetiti svojih kumrovečkih dana koji su možda i odredili Vašu daljnju ugostiteljsku perspektivu?

Kako da ne! Tamo sam počeo raditi kao konobar 6. ožujka 1975. godine u ugostiteljsko turističkom dijelu novoizgrađenog Spomen doma, koji je bio na razini današnje četiri zvjezdice. Bio je to prekrasan restoran s vrhunskim smještajnim prostorom od 110 soba u kojima je osim političke elite odsjedalo puno Zagrepčana, Slovenaca i gostiju iz mnogih dijelova bivše države. Tijekom četiri kumrovečke godine, tu sam „ispekao“ zanat i stručno se razvijao prošavši gotovo sva radna mjesta od konobara, voditelja sale, recepcija do voditelja ugostiteljskog dijela Spomen doma iako sam tada prije odlaska u Varaždin imao tek dvadesetak godina. Međutim, došlo nam je dijete te smo supruga i ja odlučili potražiti budućnost ovdje u rodnom nam kraju. Osim toga osjetili smo da kumrovečko ugostiteljstvo bez obzira na ondašnji pomalo i kultni status, zbog političkih ograničenja neće baškomercijalno razvijati, posebice glede inozemnog tržišta. Ja sam htio više i tako smo se preselili u Varaždin.

Premala je turistička ponuda za višednevni boravak gostiju jer su za to potrebna velika ulaganja, pa se sve uglavnom svodi na velike manifestacije kao što je Špancirfest i Varaždinske barokne večeri

Spomen dom u Kumrovcu je bio jedno od stjecišta jugo političke elite, koga ste sve opsluživali?

Dolazili su svi ondašnji visoki funkcionari, uključujući i Tita koji je tamo boravio u dva navrata koji je tamo 1977. tri dana držao predavanja a prisustvovao je čitav jugoslavenski politički vrh i republički partijski kadrovi, njih preko 120. No, i svakodnevno su se tamo organizirali razni protokolarni i ini politički događaji. Naravno da se od nas ugostitelja pritom očekivala posebna odgovornost i profesionalnost.

Zacijelo se tamo nije mogao svatko zaposliti?

Naravno, provjeravalo se koga će primiti, ja nisam imao nikakvih problema iako nisam bio u partizanima. Šalim se, ali to su bila takva vremena.

Kad smo već kod Kumrovca, što mislite, da li je trebalo sačuvati ta nekad ekskluzivna zdanja koja danaspropadaju i ne služe ničemu?

Trebalo ih je sačuvati bez obzira na sve političke konotacije. Nakon Titove smrti još su se izvjesno vrijeme koristila, no urušavanjem komunističkog sustava, sve više su prepuštana nebrizi i devastaciji. Država nije pokazala nikakav interes za njihovo funkcionalno korištenje i ti su objekti danas potpuno devastirani i za njihovu revitalizaciju bi trebala velika ulaganja. Slovenci permanentno iskazuju interes za njih, međutim, pomaka nema.

Kad su mnoga varaždinska poduzeća od Varteksa do VIKA, Bobića i drugih zapošljavala desetke tisuća ljudi koji su dobivali plaće jedva se stigla namirivati potražnja za gablecima, lokali su bili prepuni. Postojao je većinski srednji sloj kojeg danas nema

Ugostiteljstvo Varaždina, nekad i danas

Vratimo se Vašoj varaždinskoj karijeri. Kakva je razlika između varaždinskog ugostiteljstva kad ste počeli u Varaždinu i današnjeg?

Primjerice, hotel „Turist“ je 1978. godine nakon rekonstrukcije i dogradnje imao kapacitet od 410 kreveta i sa standardom B kategorije bio je jedan od boljih hotela u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Osamdesetih godina ostvarivali smo po 70 tisuća noćenja u hotelu, danas ih ostvaruje 30 do 40 tisuća. Prvi caffe bar „Dijana“ u Varaždinu u Blažekovoj ulici otvorio je upravo hotel „Turist“, danas ih je u Varaždinu 350. Glede restoranske ponude nije se nažalost otišlo puno dalje, rekao bi da se čak smanjila, a nestali su nekad kultni varaždinski restorani, primjerice „Janje“, „Istra“, Gradska kavana… Hotelski se kapaciteti godinama nisu razvijali, „Turist“ ih je bitno smanjivao, a tek u novije vrijeme su napravljeni hotel „Varaždin“ i eto, sada najnoviji naš hotel „Park“. Pa ipak premala je turistička ponuda za višednevni boravak gostiju jer su za to potrebna velika ulaganja, pa se sve uglavnom svodi na velike manifestacije kao što je Špancirfest i Varaždinske barokne večeri.   

Ugostitelji se žale da im teško ide, a Varaždin je prepun kafića i gostionica?

Naša sredina je navodno pri hrvatskom vrhu po zaposlenosti, ali po primanjima sigurno na dnu. To sigurno rezultira i skromnom domaćom potražnjom za ugostiteljskim uslugama, a turistička potražnja u vrijeme rečenih većih manifestacija i ljetnih mjeseci je nedovoljna. Ugostiteljima je teško i zbog velikih parafiskalnih nameta i davanja. Primjerice, naša tvrtka samo komunalnu naknadu plaća godišnje 500 tisuća kuna, spomenička renta je donedavno dosezala 100 tisuća kuna, a u prilog nam ne ide ni povećanje PDV-a koje će sigurno ugroziti poslovanje mnogih ugostitelja.

Mnogi su lokali dobro prosperirali od popularnih gableca?

To je bila istina. Kad su mnoga varaždinska poduzeća od Varteksa do VIKA, Bobića i drugih zapošljavala desetke tisuća ljudi koji su dobivali plaće jedva se stigla namirivati potražnja za gablecima, lokali su bili prepuni. Postojao je većinski srednji sloj kojeg danas nema, danas ih nemjerljivo manje radi, za oskudne plaće, ako ih uopće redovno dobivaju. Otuda i potražnja takva kakva jest.

U slobodno vrijeme bavit ću se vinogradom u rodnom Beretincu, gdje ću usprkos malog nasada očito imati puno posla jer mi je fitoplazma odnijela 250 čokota

A kako je s stručnim kadrovima u ugostiteljstvu, prema oglasima u medijima čini se kako malo tko više traži školovane ugostitelje?

Posljednjih godina sve su veći problemi stručnog školovanja srednjeg ugostiteljskog kadra, konobara i kuhara. Nekad su se upisivala po tri razreda a danas jedva po jedan. Očito su to postala neatraktivna zanimanja zbog niske profitabilnosti ugostiteljstva i relativno malih primanja te radnog vremena koje ne poznaje vikende i praznike. Osim toga mnogi u potrazi za većom zaradom odlaze tijekom  turističke sezone na more, a u posljednje vrijeme sve više njih u zapadnoeuropske zemlje. Bojim se da će to uskoro postati glavno opterećenje razvoja ugostiteljstva.

Čime ćete se baviti u mirovini, tko Vas nasljeđuje?

U vlasničkoj strukturi Gastrocoma četiri smo suvlasnika, pa su me odredili za budućeg konzultanta tako da ću i dalje biti uz tvrtku ali ne operativno nego savjetodavno. Postavljena je nova Uprava, a nova direktorica je moja kćer koja je pred desetak godina diplomirala na hotelijerskom fakultetu u Opatiji i dosad nam je vodila računovodstvo i financije. U slobodno vrijeme bavit ću se vinogradom u rodnom Beretincu, gdje ću usprkos malog nasada očito imati puno posla jer mi je fitoplazma odnijela 250 čokota.