Ivica Pepelko: Moje pjesme imaju sadržaj i poruku, a melodije su stvorene da ostanu

S najpoznatijim kajkavcem u Hrvatskoj i svijetu, kako ga mnogi zovu, razgovarali smo povodom velike obljetnice koju će uskoro proslaviti te koncerta koji će povodom toga 9. ožujka održati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Objavljeno: 15.05.2014. 09:52

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

 

Nema vas često u medijima?
Nisam čovjek medija. Dugo sam radio u novinarstvu, ali iskreno, današnje novinarstvo meni se ne sviđa pa pokušavam izbjegavati publicitet koji mi uistinu ne treba. Oni koji me poznaju o meni znaju sve, a oni koji me ne poznaju, bolje da me ne poznaju. Kako su u procijenili u Croatiji Recordsu, imam nekih 500 tisuća obožavatelja. Od toga njih 99,9 posto nosili bi me kao kap rose na dlanu, a onaj jedan mali, zanemarivi dio bi me valjda uništio. Za njih bolje da me nema, to je tako.

Zašto to mislite?
Mi ljudi smo takvi. Postoji ljubomora za uspjeh. Nazovimo ga uspjehom, iako je to ne smatram “uspjehom”. Postoje zatim tko zna kakvi interesi, jer neki valjda misle da sam ja ne znam kako bogat - s obzirom da sam godinama u tome, četrdesetpet let. Lako je napraviti jednu pjesmu, ta pjesma kako dođe tako i prođe, ali teško se održati na estradi.

Potrebno je, dakle, kontinuirano raditi?
Upravo to. Ništa ne dolazi preko noći i samo po sebi. Čovjek može biti fantastično talentiran, ali neke stvari mora odraditi. Moraš nekoga staviti u poziciju da te primjeti i dovesti ga u situaciju da mu je stalo do toga da te vidi. Uspjeh ne dolazi sam po sebi, puno toga treba biti sadržano. Ako imaš pjesmu, to nije dovoljno. Moraš imati još ono nešto da tu pjesmu znaš donijeti onome kojemu je namijenjena. Onaj koji sluša mora ju prihvatiti kao svoju i onda polako stjećeš publiku koja te prepoznaje kao čovjeka. U publici stjećeš svoju osobnost, a kad te kao takvoga prihvate onda možeš plasirati sve ono što misliš. Ja sam imao sreću da su me, naravno - nakon mnogo godina, prepoznali. Mnogi su znali moje pjesme, ali nisu vidjeli mene jer me u medijima nema i izbjegavam ih, naročito sada kad se sve iskomercijaliziralo i pretvorilo u žutu štampu. Ja ne volim takav način. Ne volim zadiranje u privatan dio života.

SKLADAO GLAZBU ZA FILM

Ne vodite ni život koji bi zanimao takvu vrstu medija?
Prije godinu dana kažem direktoru Croatije Recordsa: Pa ovo je već sve noro, to nije normalno što mi danas čitamo, kamo to sve vodi? A veli on meni: Daj ti malo sebe analiziraj; ne kurvaš se, nisi pijanac, ne delaš nikakve izgrede, nisi lopov, pa koga ti zanimaš? I stvarno, kad čovjek malo razmisli, to je zapravo tako. Ali ja neću takve medije i ja ih izbjegavam. Kod nas je, nažalost, jako malo pozitivnih stvari u medijima. Rijetko koji medij, recimo, zna da sam skladao preko 400 pjesama i da sam pisao glazbu za jedan film.

O kojem filmu je riječ?
To je bilo prošle godine, riječ je o jednom kanadskom filmu. Zove se “Stolen life”. Direktorica filma porijeklom je iz Hrvatske, sluša moje pjesme i potražila me onda kada su snimali oko dvorca Bežanca, te u onom kajkavskom dijelu oko Klanjca, Krapine i Pustopoljine. Radi se o ljubavi između jedne grofice i seljaka, prema romanu Janka Matka. Oni koji su to čitali, znaju da je to bio jedan dobar narodni pripovjedač, pisao je priče iz svojeg kraja i to je navodno po istinitom događaju. Jedan topli film, a meni je to bilo posebno veliko zadovoljstvo raditi jer, koliko ja znam, to nije radio ni jedan glazbenik odavde, a bio mi je i jedan izazov jer film ipak traje sat i četrdeset minuta. Napravio sam jednu prekrasnu glazbu koja je lajtmotiv čitavog filma i ljudi su bili jako zadovoljni. Bavim se još slikarstvom i kiparstvom, što mnogi isto tako ne znaju. Za Zagorca inače vele da je “za vse ili ništ” pa se ja onda pokušavam nalaziti u tome gdje pronalazim neko zadovoljstvo. Da se razmemo, nema tu velikih novaca.

Od kad živite samo od glazbe?
Samo od muzike nitko ne može živjeti. Mislim na male glazbenike kakav sam ja. Ja sam možda najpoznatiji kajkavac, kako mi govore, vjerojatno i jesam jer za mene zna cijela Hrvatska, znaju i izvan Hrvatske, ali sve to ne prate i novci. Nemam menadžera i čitav život sve dogovaram sam, jer ne želim o nikome ovisiti. Dok sam još radio kao novinar, počeli su mi prigovarati na moje članke i ja sam se povukao. Imam svoje mišljenje, ne volim iznositi tuđa mišljenja i ne bavim se politikom. Od nje bježim ko vrag od tamjana! Nema stranke koja me nije došla prosit da pjevam za njih, ali ja sam rekao: Znate kaj, ja vas vse imam tak rad da se za nikoga nebrem opredijeliti. (smijeh)

U kojim trenucima stvarate?
Nema tu nekih trenutaka, pjesmu shvaćam kao zadatak. Moram poznavati mogućnosti izvođača ili sastava, kakvu pjesmu hoće, onda posložim elemente i nekad je pjesma gotova za pola sata, a nekad mi treba dva, tri dana. Imam sreće što sam dugo u tome pa već znam koje elemente i na koji način ih treba posložiti. Štos je u jednostavnosti.

Koji vas ne vole često vam prigovaraju upravo tu jednostavnost?
Ja odgovorno i bez ikakvih opterećenja tvrdim da ja nisam pjevač. Ja sam htio pjevati kao pokojni Pavarotti, ali meni je Bogek rekel: Ti drugačije, ti ne buš tak ̇ nego ovak ̇. Poanta svega je da moje pjesme može svatko pjevati i zato valjda imam toliku publiku. Kad čuju moju pjesmu, ona ima sadržaj, poruku i glazbeno je uobličena tako da melodija ostaje. Imam nekoliko pjesama koje valjda nikad neću snimiti, jer to su moje pjesme za srce i dušu. Malo su teže i s puno glazbenih finesa, ali ove pjesme koje su za, kako ja volim reći, široku publiku, to su pjesme koje svako može otpjevati. Prilagođavam ih svojim mogućnostima, ali mnogi bi se iznenadili kad bi tu moju pjesmu pokušali otpjevati na način kako je pjevam ja. To nije baš tako mali raspon, kako oni misle. Ja samo imam takav stil pjevanja. Jedan čovjek mi je rekao: Znate kaj, ja znam samo dva pjevača koji tako mogu pjevati, to ste vi i Zvonko Bogdan. To je taj stil pjevanja.

"KAJKAVCI NEMAJU SVOJ LOBIJ"

Što mislite, zašto se kod nas klapske pjesme pjevaju, a na moru naše ne prolaze?
To ima svoje razloge. Mi smo takvi. Mi smo kajkavci i sve ćemo prihvatiti. Da se razmemo, ja volim svu glazbu, volim i klape, dapače, ali kajkavski jezik mi je na prvom mjestu. Ja ga zovem jezikom jer ima sve atribute jednog jezika. To nije narječje, kako to inače vole prezentirati. On je toliko bogat, interesantan... U svojim pjesmama pokušavam pronaći i neke već zaboravljene riječi. Kajkavski zavrijeđuje da se na njemu puno radi i da se na njemu sklada. Kajkavsko područje nije ni tako malo područje i upravo tu je bio jedan međuprostor za kojeg sam se ja opredijelio, jer sam procijenio da je to malo zapostavljeno, da se naši glazbenici pa čak i slušatelji toga domaćega pomalo srame. Mi smo, nažalost, u situaciji da u glavnim medijima nemamo svoj lobij. Kajkavci su uvijek negdje zapećku. Ta klapska, dalmatinska glazba nama se na neki način nametnula. Ako se sjećate, jedno vrijeme strašno su bili aktualni slavonski tamburaši. To se stišalo. Čekam da se i ovo stiša, međutim sad je euforija. Ima to, dakle, svoje razloge. U mogućnosti su.

Ipak, vaše “Rane devedesete” slušale su se u cijeloj Hrvatskoj?
Tom pjesmom htio sam se odužiti onima koji su dali svoje živote i sve najviše od sebe, koji su se borili i koji su danas obespravljeni da je to sramota. Bar jednu pjesmu, a onda sam kasnije napravio još jednu “Čuvajte nam uspomene”. To nisu kajkavske pjesme, jer se ne odnose samo na kajkavsko područje, i tematika je šira. Ljudi su možda više forsirali i zabavljali se na “Kad procvatu jabuke” a ovo je već malo teža pjesma. Nedavno mi je gradonačelnik Bandić rekao: Znaš koja je meni pjesma najbolja? Rane devedesete. Kad god hoćeš, gdje god hoćeš, biraj salu, imaš mene za pokrovitelja i održi koncert u Zagrebu. Recimo u Varaždinu za to nema šanse! Od kad postoji Špancirfest, kao najpoznatiji i najpopularniji kajkavac - kako me svi ostali zovu, ni jedanput nisam nastupao na Špancirfestu.

Doma je najteže uspjeti ili postoji neki drugi razlog zašto je tome tako?
Ne radi se o tome, ja u Varaždinu živim deset godina. Mislim da je to zato jer su krivi ljudi na krivim mjestima. Definitivno, ali nisam time opterećen niti koga molim da me negdje angažira. Ja to malo promatram sa svoje strane... Ovdje sam održao nekoliko humanitarnih koncerata i dobro su bili posjećeni. Međutim, zašto forsiram Lisinski? Lisinski je priča za sebe. To je hram kulture, jedna od najboljih dvorana u Europi, gdje nastupaju sva svjetska imena. Ima jedan takav akustični sklop da kad čovjek sjedne onda tu glazbu i sve rečeno doživljava na jedan drugačiji način. To je skupa priča, ali na tome inzistiram upravo radi kajkavštine. Moja publika nisu tinejdžeri i zato kad neka naša bakica sjedne u onu fotelju i čuje taj zvuk onda se osjeća ponosnom što je kajkavka, a meni to znači više od svih novaca koje bi mogao bilo gdje zaraditi. U toj dvorani svi se osjećamo kao jedan, to je jedna posebna atmosfera i evo, baš mi je drago što je sad ovo deseti put. Prije deset godina, kad su vidjeli plakat “Ivica Pepelko u Lisinskom” onda, su se čudili što se događa. Ali ja razmišljam ovako: Ako je u Zagrebu 400 tisuća kajkavaca, od toga njih devedeset posto moja glazba ne zanima. Ostane mi, dakle, 40 tisuća. Od njih da opet devedeset posto ništa ne zanima, još mi ostane 4 tisuće. Pola njih će doći i to je puna dvorana. (smijeh)

Koji su vam izazovi u budućnosti?
Nikad ne razmišljam na taj način. Nema tu nikakvih izazova. To je moj kruh, ja se time bavim i rado pomažem mladim ljudima koji su u potrebi, a imaju slična razmišljanja meni. Rado se angažiram i oko kreiranja nekakve politike festivala - ako je on usmjeren na razvoj i veličanje kajkavštine. Mislim da nas je premalo angažiranih oko toga, oko tog kajkavskog načina izvođenja glazbe i općenito sadržaja kajkavštine. Čudim se, u Varaždinu u kojem je jedna jaka glazbena škola, gdje ti ljudi na koncu završe kad završe školu? Mi tu nemamo nikoga tko bi prezentirao Varaždinu u bilo čemu. Zašto nitko nije isplivao? Mene s pozornice sigurno ne budu nosili na groblje, jer bum znal kad mi je stati. Ovo mi je sad 45. obljetnica. To je puni staž koliko ja znam, mnogi ga priželjkuju, i to je pokazatelj da mi je vrijeme da se maknem s tih scena. Ali naravno, s obzirom da sam educiran za pisanje glazbe u glazbi ću ostati. Mogu se baciti na razne glazbene pravce i puno delati. Da li od toga mogu imati kakve koristi ili ne, mislim da uvijek nekakava korist od toga bude. Ne mora biti samo financijska.

Je li najveći uspjeh pjesme kada joj se više ni ne zna autor?
Je. Sjećam se da sam bio gost na jednome radiju i zvala je jedna bakica iz Baranje. Kaže, baš hvala što sam opet oživio pjesmu koju je ona kao mlada popevala. Nije, jer to je moja pjesma. Ali ljudi tako nekako dožive tu glazbu i to se nebre platiti.

Komentari