Jadranka Kosor: Ljudska dimenzija turbulentnog razdoblja karijere

Sanader je sve iznenadio svojim odlaskom, a onda se pokušao i vratiti. Na kraju je uhićen, a na optuženičkoj klupi po prvi put našla se i jedna stranka. Hrvatska je utonula u duboku ekonomsku krizu, a ionako teški pregovori s Europskom unijom bili su blokirani zbog susjedne nam Slovenije. To je ono što svi znaju, međutim prava drama u tom filmičnom, ali stvarnom političkom trileru odvijala se i iza scene, jer na kraju dana svi su ipak ljudi. Ako je Sanader fatalni pokretač ove priče, njezin glavni akter svakako je bila Jadranka Kosor. Priča je završila njezinim isključenjem iz HDZ-a, a kako je to razdoblje proživjela na osobnoj razini, doznajemo iz prve ruke.

Gotovo dvadeset godina ste u visokoj politici. Kakav je uopće osjećaj biti sukreatorom povijesti, postane li to ikada svakodnevnica?
To jest svakodnevnica dok radite. Došla sam na čelo vlade u strašnom trenutku kad je gospodarski Hrvatska bila na koljenima. Pad BDP-a bio je 7 posto.Pregovori s Europskom unijom bili su beznadežno blokirani. Nismo se micali nikamo i kad sam počela raditi na tome da s jedne strane stabiliziramo proračun, a s druge strane na deblokadi pregovora, to se činilo kao svakodnevni posao. Danas već, s ove distance koja je mala, to je dio povijesti. Ponosna sam što sam dobila šansu.

Koliko vam je trebalo da se odmorite od tog intenzivnog razdoblja u vašem životu?
Teško se u mojoj poziciji odmarati. Dakle, ne mogu reći da sam se odmorila, zato što volim raditi. Druga je stvar što mi, naravno, treba neko vrijeme da se izliječim od  samo nekih ljudskih izdaja. To je jedino što je za mene u svemu tome bilo teško. Nikad se neću pomiriti s tim da je politika takav posao, da dok si na vlasti u stranci, državi ili na lokalnoj razini, dotle te svi hvale, paze i maze, svi su ti prijatelji,  klanjaju se i dodvoravaju, a kada to prestane onda ti okrenu leđa. To ne mora biti tako i dok budem u politici borit ću se protiv licemjerja.

Kažete, idete dalje u politici, eto vas i na listi Nikice Gabrića. Zašto Gabrić i koji vam je krajnji cilj na predstojećim parlamentarnim izborima?
 Krajnji cilj jest otvaranje neke moje nove političke knjige i zato sam odlučila prihvatiti poziv g. Gabrića. Mi smo dugo razgovarali o suradnji. Nekoliko mjeseci. Bilo je također ozbiljnih ideja i od strane nekih kolega iz moje bivše stranke, HDZ-ovaca, koji su predlagali da napravim svoju nezavisnu listu za EU izbore. Dr. Gabrić me zvao i ja sam praktički zadnji dan odlučila. Iako je rekao da predložim što god želim, ja sam na kraju rekla da mogu biti zadnja na listi, samo zato da s tog 11. mjesta liste br. 12 šaljem poruku kako Hrvatska može drugačije, da se možemo okupljati. Ja sam protiv podjela, a Hrvatska je opasno podijeljena zemlja i ako nešto ne promijenimo, to nas može upropastiti.

Jeste li sada liberalnija, kao što vam se pripisuje, ili je HDZ postao konzervativniji?
U toj stranci je na čelu nekoliko ljudi koji su se upisali 2011. i koji su stranku povukli, ne bih čak rekla radikalno desno, nego sa svih ključnih pozicija po kojima je HDZ bio prepoznatljiv kao narodnjačka stranka. Dakle, s puta istinske Tuđmanove politike. Tuđmanova politika je bila politika pomirbe, inače se ne bi obranili. Njegova je politika bila i poštivanje prava manjina, ali i široko okupljanje. Tuđman se ni jednog svojeg suradnika nije nikada odrekao.  O tome se radi! Moja stajališta oko krupnih pitanja važnih za državu, ostala su ista.

Više puta ste izjavili da niste spadali u blizak krug Sanaderovih prijatelja. Međutim, mi koji smo to gledali na malim ekranima ni po čemu nismo mogli steći takav dojam. Naprotiv, dojam je bio da ste vrlo bliski...
To je zato što ste vi gledali našu suradnju samo kroz medijske slike, a medijska slika je bila takva da sam vrlo često bila uz njega. Bila sam i s drugim ministrima, ali kako sam bila potpredsjednica vlade i zamjenica u stranci, ja sam uvijek, kada je bila riječ o državnom i stranačkom protokolu,  sjedila praktički do njega. Međutim, mi nismo bili kućni prijatelji  s kojima je odlazio na ručkove, večere, u kino, kazališta, na ljetovanja. Mi smo se poštovali i dobro surađivali.

Jednom ste isto tako spomenuli da je inzistirao na jednom formalizmu, odnosno na tome da svaki dođe sa svojim bračnim partnerom. Vama je tada bilo teško jer ste bili sami?
Da, ja i zbog toga ni na koji način nisam spadala u taj krug. To sam spomenula u kontekstu proslave jedne nove godine, kad je Sanader inzistirao da dođe cijeli državni vrh. Ja sam rekla da je to meni vrlo neugodno, da bih puno radije ostala doma sa sinom. No, on je inzistirao. Rekao je da će se krivo tumačiti ako samo ja ne dođem i onda je nastala ta užasna situacija; Pola noći je, svi plešu, dolazi čestitanje, a ja sjedim kao Pale sam na svijetu. I tad sam mu prišla, čestitala, rekla da idem doma i da neću više nikada pristati na to jer se osjećam loše. Kako sam ja razvedena, nikada zapravo ni nisam bila dobrodošla sama, među parove, ne samo u HDZ-u. Mi smo ipak tradicionalna zemlja.

Dosta otvoreno o tome govorite... Koliko bi vam značilo da ste u onim najtežim politički trenucima uz sebe imali osobu na koju bi se mogli osloniti?
Pa, ja sam mislila da su svi moji kolege u vladi  i vodstvu stranke,  osobe na koje se mogu osloniti... Naravno, meni bi u teškim trenucima pomoglo da sam imala supruga jer bih možda  manje traumatično prošla kroz sve što se poslije dogodilo u HDZ-u. O tome otvoreno govorim zato što samo s nekim tko vam je na taj način partner i blizak možete podijeliti sve dvojbe i na kraju, gorčinu ili tugu koju osjećate. Jedino vas netko blizak  može utješiti. Ne može ni prijatelj, ne mogu ni prijateljice jer nemaju  dovoljno vremena, a svoje doma nikad nisam htjela time opterećivati. Čim su završili parlamentarni izbori okretanje kolega se dalo opipati u zraku.

Često govorite o tome, čini se da vas je to dosta pogodilo?
Ne, ne govorim ja često, nego samo onda kad me netko pita, a manje-više svi me pitaju. Razlika je u tome što ja o tome govorim bez kompleksa. Sad je to prošlo svršeno vrijeme, to je za mene završena priča, ali mislim da treba govoriti zato što bih voljela, i to baš jako, da taj moj primjer (a to će se ponavljati i drugima...) posluži kao "zvono" koje će upozoravati  osobito mlade kako to funkcionira u politici. Dakle, oni koji ti se čine najbližima  prvi ti okrenu leđa! Meni se dogodilo da su mi pritekli i bili uz mene ljudi za koje nikad ne bih rekla da će pitati kako sam, a kamoli ponuditi pomoć.

Hoćete li napisati memoare?
Počela sam pa sam stala zato što je to jako, jako teško. Kako imam fotografsko pamćenje, onda mi se čini da je puno detalja važno. Mislim da još nešto malo vremena treba proći, ali svakako bih to jako voljela. A i sin me nagovara. Uvijek nešto usput ispričam, a on mi kaže: „Daj napiši!“.

Što mislite, koji je Milanovićev problem u odnosu s medijima? Vas su strašno napadali u ono vrijeme, a sad se nešto slično počelo događati i njemu.
Mediji mene nisu samo kritizirali, nego su me  i ponižavali. Na različite načine: kao nekompetentnu, nesposobnu, neobrazovanu... I onda, naravno, s onim vječnim čerečenjem broševa, torbi, dress codea itd. On to sigurno neće doživjeti. Dočekan je uz odobravanje većine hrvatski medija i njega se veličalo kao mladog, obrazovanog, nadarenog, poštenog i tako redom. Prokockao je sjajnu priliku! Mislim da nije loš kao osoba, ali jednostavno nije za taj posao.

Nitko se ne smije sramiti svoje uloge u suradnji s Haagom
Kako s ove vremenske distance gledate na ono vrijeme, reći ću, "lova na Gotovinu"?
Službena država politika bila je suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom. Presudnu ulogu imale su tajne službe. Kao jedini visoki državni dužnosnik ja sam, tada kao ministrica branitelja i potpredsjednica vlade, početkom 2008. posjetila generala i sve ostale Hrvate koji su bili u Haagu. Prije toga susrela sam se s Brammertzom, glavnim tužiteljem koji nije razumio zašto idem u posjet Gotovini. Kao ministrica branitelja rekla sam da je on prije svega branitelj i to što je optužen ne mijenja činjenicu da je on general hrvatske vojske, pobjedničke i osloboditeljske. Kad je izrečena prvostupanjska osuđujuća presuda za Gotovinu i Markača, ja sam 2011., kao predsjednica vlade u Kninu pozdravila generale. Moje je stajalište uvijek bilo da mi moramo ući u EU, a to je bio i zadnji Tuđmanov veliki cilj. Tu je, naravno, trebalo ispuniti određene uvjete vezane uz suđenje za ratne zločine, jer smo donijeli Ustavni zakon i morali smo ga poštivati. Dakle, nitko se ne smije sramiti svoje uloge u tom razdoblju i odricati svoje prošlosti.

Lokalni HDZ treba osobu s personalityem
Kakva vas sjećanja vežu uz Varaždin i teću izbornu jedinicu?
Vezana su manje više uz posao, ali su to lijepa sjećanja. Više veza imam s Međimurjem, jer mi je tamo živio otac, a majka dugo radila kao učiteljica. Mislim da je Varaždin jedan od apsolutno najljepših hrvatskih gradova i gdje god sam išla kao premijerka, pozivala sam medije da pišu o Hrvatskoj i turističkim mogućnostima pa bih znala spomenuti i Varaždin.

Ono što našim domaćim HDZ-ovcima često zamjeraju, to je da nikad nisu isprofilirali čovjeka koji bi mogao nositi listu. Zašto na listi nikad nije bio domaći čovjek?
To je pitanje za lokalni HDZ. Nisu isprofilirali nekoga tko bi bio prepoznatljiv na državnoj razini, to je istina, ali ne smiju odustati. Imam puno dragih poznanika u Varaždinskom HDZ-u.

U ono vrijeme odlično ste surađivali s Ivanom Čehokom, pa se zna čuti da u Varaždinu nisu mogli biti adekvatna opozicija?
Uvijek ima prostora, samo treba tražiti i treba iznijedriti osobu koja ima ono što se zove osobnost. Bez obzira na to što smo mi bili s HSLS-om u koaliciji na državnoj razini, to nikoga nije onemogućavalo. Moje mišljenje je da je kod velikih stranaka jako važno da se profilira nekoliko osoba. E sad, tu dolazimo do stranačkog nadmetanja i zavisti. To je prokletstvo politike.

Nikada nećemo saznati zašto je Sanader otišao
Dugo ste poznavali Sanadera. Što mislite, gdje je bio korijen te njegove silne ambicije, da li možda u siromašnom djetinjstvu?
Ne znam.  I o tome nerado govorim zato što je on sada u teškoj situaciji, u zatvoru, pa ne može ni na koji način odgovoriti. Mi smo bili dobri surdadnici, ja sam bila lojalna potpredsjednica vlade koja je radila iz sve snage. Ne mogu reći da me ugnjetavao i da me ponižavao. Dva ili tri puta imali smo neke manje ili veće okršaje i to je sve. Ali, na kraju dana, svatko od nas pridonosi vlastitoj sudbini odnosom prema životu i ljudima koji nas okružuju.

Možete li sada već nagađati zašto je otišao?
Ne, niti ja više o tome razmišljam. Moje je  mišljenje da nikad nećemo saznati zašto je on zapravo otišao. Ali, to je sada već tako nebitno.

Koliko je relevantno to što je rekao, da je otišao zbog spora sa Slovenijom i kada vas je optužio de facto za izdaju?
To je rekao naknadno, kad se htio vratiti. Ta je izjava svjedočila o njegovom konačnom padu.