promjena od bitnog utjecaja

Uvozno smeće u lokalnim školama zakon više ne opravdava

Razgovaramo s inicijatorom spomenute zakonske promjene, saborskim zastupnikom HDZ-a Josipom Križanićem, ujedno i najvećim suvlasnikom Veterinarske stanice Varaždin, koja s još dva povezana društva (Stočar i VSV Stočar Novi) ukupno zapošljava gotovo 90 ljudi i ostvaruje 85 milijuna kuna prihoda...
Objavljeno: 03.02.2019. 09:00

Zadnja izmjena: 03.02.2019. 09:18

Foto: Viktor Hranić

Izmjenom Zakona o javnoj nabavi, o kojoj se ne govori dovoljno - lokalni poljoprivrednici i stočari imaju nikad veću priliku opskrbljivati potrebe javnih institucija poput škola, bolnica ili, primjerice, vojske u Optujskoj ulici u Varaždinu.

Omogućio je to takozvani "Križanićev amandman", kako je inicijativa prozvana u saborskim kuloarima, a riječ je o tome, da zbog kratkih rokova dostave uvoznici više ne mogu konkurirati lokalnim proizvođačima. O tome, između ostaloga, razgovaramo s inicijatorom spomenute zakonske promjene, saborskim zastupnikom HDZ-a Josipom Križanićem, ujedno i najvećim suvlasnikom Veterinarske stanice Varaždin, koja s još dva povezana društva (Stočar i VSV Stočar Novi) ukupno zapošljava gotovo 90 ljudi i ostvaruje 85 milijuna kuna prihoda. Time ujedno sačinjava drugi najveći sustav nakon Koke u djelatnostima uzgoja životinja za prehrambene svrhe. Križanić, kako nam je otkrio, potječe iz obitelji stočara (otac, djed). U dva mandata obnašao je dužnost načelnika Jalžabeta, a dugih 15 godina radio terenski kao veterinar (određeno vrijeme i kao inspektor), magistriravši prethodno na ortopediji velikih životinja (konja) i stekavši doktorat na anesteziologiji. Dakako, kao čovjeka iz struke i djelatnosti, pitamo ga zbog čega su poljoprivreda i stočarstvo Varaždinske županije praktički sasvim propale, ako znamo da su prehrambene potrebe samo naših stanovnika godišnje "teške" dvije milijarde kuna?

S obzirom da ste obiteljski odrastali uz brigu o stoki i zemljoradnju, za početak, što biste nam rekli, na koji način takvo odrastanje formativno utječe na čovjeka?

Briga oko životinja i zemlje krene od brige za obitelj i takvi su ljudi kasnije svugdje kvalitetni radnici. Kada sam bio mali, sjećam se kako su se imućni gazde velikih firmi iz Varaždina čudili kako njihovi radnici u Jalžabetu imaju lijepe kuće. Briga za svoje imanje, neovisno bila to poljoprivreda ili stočarstvo, razvija smisao za razvoj, jer poljoprivrednik, ratar i stočar danonoćno moraju brinuti o svome, često puta više nego o samima sebi.

Formiraju li se na taj način i politički nazori, odnosno je li to kod vas bio slučaj?

Sigurno da je HDZ bliži ruralnim sredinama. Međutim, od mene nikada nećete čuti da raspravljam o ustašama i partizanima. Moj fokus interesa su poljoprivreda, lokalna samouprava i gospodarstvo. O tome mislim da mogu govoriti i dati svoj doprinos. Ne možemo ići naprijed ako ćemo cijeli život govoriti o '45.-oj, pa ako hoćete i '91. Slažem se da treba reći što je bilo 90-ih, pogotovo djeci rođenoj nakon, ali prvenstveno im moramo osigurati dobar život, da ne odlaze.

Što vam danas prvo pada napamet kada se spomene poljoprivreda Varaždinske županije?

Poljoprivreda i stočarstvo Varaždinske županije gotovo je izumrlo. U posljednjih 15 godina spali smo s 15.000 na ne više od 2.000 krava, a ozbiljnih poljoprivrednih i stočarskih firmi gotovo da više i nema.

Možete li kao čovjek iz djelatnosti i struke u kratkim crtama elaborirati genezu te propasti?

Način ruralnog razvoja kakav je bio prije 20-30 godina, kada su se ljudi poljoprivredom i stočarstvom bavili kao dodatnom djelatnosti, više nije mogao opstati, a oni koji su kretali u ozbiljnu proizvodnju uglavnom se nisu doškolovali i ulagali u tehnologiju. Jake firme na području Varaždinske županije, poput nekadašnje „Varaždinke“, obrađivale su zemlju na visokom nivou upravo iz razloga jer su zapošljavale agronome,  inženjere i veterinare koji su vodili proizvodnju. I zbog toga smo u to doba imali relativno dobre rezultate po jedinici površine. Još jedan od razloga zašto se taj sektor nakon privatizacije nije razvijao na adekvatan način jest što su se poticaji davali prema jedinici površine, umjesto prema jedinici proizvoda –  što sam uvijek zagovarao, no zbog Europske unije to nije bilo moguće. Na taj način bili bismo motivirani proizvoditi čim više, ali to očito u Europskoj uniji nekome nije odgovaralo.

Dakle, najodgovornija je politika?

Do sada ni jedna vlada nije imala dobre poljoprivredne politike. Jedna stvar je koliko smo i iz kojih razloga dopuštali uvozničkom lobiju, s kojime se onda mali pa ni veliki nisu mogli nositi, a s druge strane nismo na vrijeme napravili plan gospodarenja državnim zemljištem, što je alfa i omega cijele priče. Do danas nemamo, ne kvalitetnu, nego bilo kakvu poljoprivrednu strategiju. Konkretno u našoj županiji zbog toga je puno zemlje otišlo u šumske funkcije, a mogle bi se vrlo brzo iskrčiti i staviti u poljoprivrednu funkciju. Da ne govorim kako se upravo zbog toga (puno šikara) dogodila  zlatna žutica koja je pokosila naše vinogradarstvo. Ali sigurno je najviše kriv uvoznički lobi. Druge države, poput Austrije, ne otkupljuju svinje ako ih imaju na vlastitom tržištu i otkazuju narudžbe, a to rade po nepisanom pravilu(!) jer smo dio iste Europske unije.

Budući da ste sada u srcu političkog odlučivanja, možete li slikovito opisati zašto je tome tako? Ne treba ni reći kako je upravo vaša stranka, osim u dva navrata, cijelo vrijeme bila na vlasti...

Reći ću vam jednu poražavajuću činjenicu, od čega ne bježim. Nažalost, kada se raspravlja o poljoprivredi, u sabornici sjede tri ili četiri kolege zastupnika. Tu materiju, dakle, ljudi ne poznaju ili ih ne zanima. Kada bi rasprava u Saboru bila kvalitetnija, s puno više konstruktivnih prijedloga, onda bi bilo i više sreće. Poljoprivreda je dugi niz godina na marginama. Ipak, nisam skeptičan, jer se to polako mijenja. Svaki zakon, neovisno od toga koja ga Vlada donosi, ide stepenicu gore. Posložit će se to, ali zadnja nam je minuta. Svi koji sada ne povuku sredstva iz raspoloživih mjera, r.r. EU neće se moći razvijati niti biti konkurentni.

Što je Agrokor značio i znači za hrvatsku poljoprivredu i stočarstvo?

Na stranu zašto se i na koji način toliko ulagalo baš u njih, Agorkor je bio „špica špice“. Zato nije dobro što netko smatra da ga je trebalo prepustiti slučaju. Što god se prepusti slučaju, kao što je to kod nas bilo npr. s „Varaždinkom“ – sve farme su uništene, sve je devastirano. Sve što je Agrokor stvorio ostalo je i ostat će u Hrvatskoj, ljudi i dalje rade.

Koje su ključne zakonske promjene koje ste inicirali svojim djelovanjem ili lobiranjem u Saboru?

Tu bih svakako izdvojio Zakon o nepoštenoj trgovačkoj praksi sa odvraćajućim učinkom i promjenu Zakona o javnoj nabavi na temelju mojeg  tzv. „Križanićevog amandmana“, kako je taj amandman prozvan. U prvom slučaju radi se o tome da bi Agencija za zaštitu trgovačkog natjecanja morala vrlo drastično kažnjavati trgovačke centre koji ispod proizvodne cijene kupe uvozno meso koje je trebalo završiti u spalionici. Još nisam čuo da su nekoga kaznili, makar je prošlo već godinu dana, ali i to će se promijeniti. Kod Zakona o javnoj nabavi više nije cijena najvažniji kriterij, nego može biti i svježina (kratak rok dostave). To je prilika da recimo 500 vojnika u Optujskoj jede domaće meso, jer ga iz Urugvaja nitko neće moći uvesti u roku od 48 sati od klanja. To je ujedno i razlog zašto smo PDV smanjili za svježe namirnice, a ne npr. za Drniški pršut u kojemu nema više ništa hrvatskoga osim – zraka. Stočari i poljoprivrednici, dakle, moraju znati da sada imaju tu mogućnost, a čelnicima gradova, općina i županija treba se postavljati pitanje zašto naše škole, bolnice i druge ustanove, i dalje kupuju uvozne mesne i poljoprivredne proizvode.

Može li se reći da je razlog vašeg ulaska u politiku isključivo motiviran lobiranjem za promjene u sektoru u kojem djelujete i kao gospodarstvenik?

Govorimo li o mojem ulasku u visoku politiku, da! Prethodno sam u dva mandata bio načelnik Općine Jalžabet, gdje smo u vrijeme najveće krize, između 2010. i 2016. godine, izgradili najveću poduzetničku zonu u Varaždinskoj županiji, odnosno doveli više od milijardu kuna investicija.

Kažete kako uspjeh u poljoprivredi i stočarstvu više nije moguć bez velikih ulaganja. Bi li se vaš poslovni sustav mogao tako razviti da ste morali krenuti ispočetka, odnosno da niste postali vlasnik većeg paketa dionica društva s uhodanim poslovanjem (Veterinarske stanice Varaždin)?

Sigurno je da bi bilo teže. Mi smo imali uhodanu proizvodnju  svinja i junadi, ali kod kooperanata. Međutim, danas to ne bi funkcioniralo, jer proizvodnja svinja sada iziskuje izuzetno visoku tehnologiju. Gubici bi bili preveliki.

Na tržištu Varaždinske županije u vašem sektoru (stočarstvu) djeluje nekoliko visoko prihodovnih firmi, a sveukupno njih ne više od 30-ak. Omogućuje li vam ta „izumrlost sektora“ kao gospodarstveniku povoljniji položaj na domaćem tržištu?

Svim firmama koje su opstale u stočarskom i poljoprivrednom sektoru treba skinuti kapu. Samim time što su opstale, znači da su dobre. Međutim, mi se uopće ne možemo uspoređivati na razini Varaždinske županije, s Dalmatinskom Zagorom ili Slavonijom. Na 30 kilometara nam je Slovenija, gdje naši radnici mogu putovati na dnevnoj bazi, a iz EU dolaze proizvodi subvencionirani od njihovih država. Naše tehnologije zaostaju deset godina jer poticaje koje mi tek sada konzumiramo, u EU su već davno konzumirali i prestigli nas 30 puta. Zato, tko god danas ne ulaže, teško će dostići kolege iz branše u okruženju, a svima nam je zajedničko tržište od 500 milijuna ljudi u  Europskoj uniji.

Kako se vaš sustav od tri povezana društva i gotovo 90 zaposlenih pozicionirao u takvom okruženju?

U posljednjih desetak godina ušli smo u velike investicije. Imamo relativno nove farme i izuzetno kvalitetnu svinju, jer svinju kakvu smo proizvodili prije deset godina tržište nije prihvaćalo iz razloga što je bila premasna. Međutim, unatoč tome što se naša svinja dobro prodaje, cijena joj je vrlo mala. I to je jedan od razloga zašto se ljudi teško odlučuju na stočarsku proizvodnju. Još je moj djed govorio kako se „nitko od krmače nije obogatio“. To je jedan kontinuirani mukotrpni posao koji ima određene efekte ako ga dobro radite, ali nije to brušenje dijamanata da bi firma mogla rasti 10, 15 ili 20 posto godišnje.

Nedavno ste postali vlasnik farmi bivše Varaždinke u Cestici i Varaždinu (Brezju). Što na tim mjestima pokrećete?

Naš cilj je rast, a moto razvoj. Imali smo prvu izvan fakultetsku kliniku za male životinje, drugi u Hrvatskoj kontrolno tijelo veterinarske inspekcije. Imamo vrlo kvalitetnu veterinarsku službu i izvrsnu svinju, a cilj nam je u godinu-dvije obnoviti te farme bivše Varaždinke, kako bismo rasporedili rizik. Zato imamo zemlju i u Slavonskom Brodu i u Bjelovaru, jer neće svugdje biti preobilnih kiša ili suše ili tuče. Cilj nam je oko 1.000 hektara zemlje, 50.000 svinja (sa sadašnjih 35.000), 2-3 tisuće junadi i do 2.000 krmača. Pokrenut ćemo i novi način proizvodnje struje na bioplin. To će nam omogućiti stabilnost proizvodnje u svim segmentima i zapošljavanje još 30-ak ljudi (ukupno oko 120).

Hoćete li na tržištu radne snage, kakvo jest, moći pronaći dodatnih 30-ak ljudi?

To je dobro pitanje, jer stočara ne možete dovesti s burze, nego ga morate educirati i izgraditi. On mora imati osjećaj za životinje, mora biti njihov prijatelj, jer one to osjete. Zasada, međutim, nemamo problema s potrebnim brojem ljudi, te tražeći od njih izvrsnost – neprestano ulažemo u njihovu edukaciju. Uvijek imamo najmanje jednoga magistranta ili doktoranda, a tako ćemo i nastaviti. Firmu razvijamo i na način da bude što više dioničara; da se mladi uključe kada će stari odlaziti.

A što biste savjetovali rijetkim mladim ljudima koji se odluče na samostalno bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, kao OPG-ovci? U našoj županiji 80% poljoprivrednika i stočara starije je od 50 godina...

Ponavljam, vrlo je teško početi ispočetka, ali i odgovorno tvrdim kako se od poljoprivrede mora moći živjeti. Naročito s današnjom tehnologijom: dronovima, strojevima na daljinski, GPS-ovima za prskanje ili sijanje, itd. Puno je i mjera iz ruralnog razvoja koje se mogu koristiti. Prije dvije godine govorili smo o kreditima od 1 ili 2 posto, a sada ih već imamo od -1 posto. Ovaj trenutak rentabilnija je poljoprivreda, jer je već neko vrijeme relativno stabilna cijena žitarica. Ljudi se i lakše odlučuju na poljoprivredu, jer je stočarstvo zahtjevnije, zahtijeva danonoćnu brigu o životinjama i veliko inicijalno kreditno ulaganje koje se onda godinama vraća. Najranjivije je trenutno govedarstvo (proizvodnja mlijeka), a već neko vrijeme dosta teška situacija je i u svinjogojstvu.

Kako promijeniti pogled mladih ljudi na bavljenje poljoprivredom i stočarstvom?

Upravo iz tog razloga inicirali smo da u Vinici bude centar kompetentnosti. Nije to danas više ona priča – „otac imao tri sina, pa onaj koji je bio najlošiji, ostao je doma za poljoprivredu“. Ta mantra mora nestati, jer danas samo najbolji i najobrazovaniji mogu uspjeti u poljoprivredi!

Jedan od pomaka je i osiguranje poljoprivrednih usjeva koje je inicirala Varaždinska županija, a koje je broj OPG-ova „podiglo“ s njih pet na čak 355. Što je, međutim, s usitnjenim parcelama i navodnjavanjem?

Osobno sam se zalagao za osiguranje usjeva i o tome razgovarao sa županom, jer sam predsjednik Povjerenstva za elementarne nepogode. Zašto? Jer je proizvodnja na otvorenom preveliki ulog, k tome smo i trusno područje, a ni jedna država na svijetu ne može financirati štete iz proračuna.  O komasaciji i navodnjavanju moglo bi se govoriti nadugačko i široko. Inicirao sam dvije tematske sjednice Odbora za poljoprivredu, gdje smo došli do zaključka da ona mora krenuti „od dolje – od terena“. Okrupnjivanje je pretpostavka navodnjavanja, ali u međuvremenu će se s njime morati krenuti parcijalno jer bez navodnjavanja nema u Vidovcu povrća ni u Ludbregu cvijeća.

Idete li po još jedan saborski mandat?

Nevezano uz to hoću li u Saboru biti još pet mandata ili više neću biti, borit ću se za to da se u Hrvatskoj može živjeti od poljoprivrede. Iza toga odgovorno stojim! Maksimalno ću se boriti i da naša djeca jedu zdravu hranu. Borit ću se da se u naš kraj vrate i sve institucije, jer Varaždin prema svakoj logici mora biti regionalni centar. Ne bojim se nikoga, jer mi egzistencija ne ovisi o mandatu više ili manje. Sjeveru, koji je predvodnik Hrvatske u svemu, država mora omogućiti da se razvija  još više. Mi se ne uspoređujemo s jugom, nego se s našim okruženjem (Austrijom, Slovenijom i Mađarskom) želimo uspoređivati.

 

Komentari