Marijan Cesarec: Sve što sam ikada želio je biti kirurg

Baš kao i mnogi liječnici, dr. Cesarec cijeli svoj život posvetio je poslu kojega je volio više nego što se posao inače voli. Posebno ga se dojmilo vrijeme Domovinskog rata, kada je bolnica disala kao jedno.

- Ja sam, kako bi se to reklo, generacijski Varaždinec - započinje svoju životnu priču dr. Marijan Cesarec, jedan od najstarijih varaždinskih kirurga. U mirovinu je otišao prije nešto manje od godinu dana, međutim ni po čemu ne da se naslutiti kak će Cesarec sada voditi klasi čan penzionerski život. Cijeloga života njegov hobi su - kompjuteri!
Kompjuteri kao hobi

- Kažu, stara generacija kompjuter ne zna ni upaliti, a kamoli nešto više! E pa ja nisam taj! Cijeli život jako puno bavio sam se kompjuterima. Za svoj odjel napravio sam jednu bazu podataka još u ono vrijeme kada se radilo na komodorcima. Poslije tog napravio sam program kojega je kirurgija dugo vremena koristila kao jedini kompjuterski program - govori nam Cesarec koji uživa i praveći filmove - snima, režira i naposlijetku sâm montira sni mljeni materijal!

- Nekada se smatralo da Varaždinec koji nema svoj vinograd i nije neki Varaždinec. Kad sam bio mladi kirurg, samo smo gledali da li je vani parkirana “žaba” ili džip od našeg šefa, primarijusa Antauera.Ako je bila “žaba”, on je taj dan išao u Sabor ili je imao neke druge aktivnosti, a ako je vani bio džip onda smo znali da će ići u vinograd i otići ranije. A mi nismo odlazili prije nego što bi nestao džip ili žaba! Kao pravi Varaždinec i ja imam vikendicu, kamo odlazim kositi i koja me iskreno, zbog želje da i tamo sve bude u redu, samo opterećuje, no ona mi je uspomena na mog oca s kojim sam je gradio i proveo brojne lijepe trenutke.

 Medicinski fakultet dr. Cesarec završio je već s 23 godine. U dobi od samo 41 godine postao je najmlađim šefom kirurgije, što je kasnije bio u još
dva mandata. Bio je također i predsjednik Hrvatskog traumatološkog društva, čime se ponosi jer rijetko kada se dogodi da na takvo mjesto bude
izabran kirurg iz bolnice koja nije mala, ali je ipak neki smatraju “provincijskom”.

- Nikad sebe nisam našao u Zagrebu, jer mnoge stvari koje smo mi radili u Varaždinu, u Zagrebu nisu radili. Znači, može se i tu ako se hoće! - kategoričan je Cesarec, isto kao što je bio ustrajan u namjeri da završi fakultet, kojega je naposlijetku priveo kraju s prosjekom ocjena od 4,5.

- Nisam se baš jako puno potepal po Zagrebu. Je li to dobro ili nije, ne znam, ali meni nije krivo. Ili sam ostajao učiti ili bih došao doma! Nisam
baš gubio puno vremena, ali to vam kasniije ništa ne znači. Da sam ostao na onome kako sam završio specijalizaciju, ja danas ne bih mogao zapravo ništa. Morate učiti stalno, a sve što znam, ja sam naučio vani. Educirao sam se u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj, a najvažnije i najkorisnije stvari na kojima sam bio jesu teaching teachers simpoziji. Zatvorili bi nas u jednu prostoriju i tada bi nas dvadeset raspravljalo o određenom problemu. Na toj razini više se ni za koga ne može reći da govori gluposti... Svatko je imao neku svoju ideju i svi smo govorili tko je za, tko je protiv. Ljudi su mislili da mi idemo na izlete u Nicu, Cannes, Monte Carlo... Što ćeš bolje od toga?! Međutim, ujutro u osam sati dolazio bi autobus i vozio nas izvan Nice u nekakvu zgradu, gdje smo do osam sati navečer “tesali”. Kolega i ja jedanput smo na aerodrom došli zadnje sekunde jer smo ipak htjeli vidjeti kako ta Nica uopće izgleda.

Kako se postaje kirurgom

Nas, međutim, zanima kako se čovjek uopće odluči postati kirurgom, a Cesarec kaže: - Nikad u životu nisam imao želju da budem liječnik. Praktično od svoje sedme godine imao sam samo jednu jedinu želju: da budem kirurg. Ništa drugo nije dolazilo u obzir! Da sam nakon završenog fakulteta dobio bilo koju drugu specijalizaciju, ja to ne bih htio. Što me zapravo privuklo kirurgiji, teško je reći. Kad si mali onda se ravnaš prema nekome tko ti je nekakav uzor, a ja sam imao susjeda koji je bio kirurg. Znate kako je to u okolici... Naši roditelji, svi su bili nekakvi zanatlije, a ovaj je bio kirurg. Možda je u onome trenutku to na mene djelovalo, možda nije, no moj izbor nikad nije bio upitan. Cesarec je godišnje imao 500 do 600 operacija. Operirao je gotovo svaki dan, a potkraj osamdesetih dežurao je i u Sloveniji, u Ptuju.

Ljudi se stoga, gledajući posve općenito, često pitaju odakle liječnicima i me dicinskim sestrama motivacija za toliku posvećenost poslu? Kaže Cesarec: - Ima nekih ljudi kojima je motiv novac, ali ti ne rade kao mazge nego rade samo ono što im se isplati. Međutim, jedan dobar dio ljudi, a ja govorim samo o kirurzima, “ćaknut” je, da tako kažem, od samoga početka. Naime, znate li koji je osnovni problem mladih ljudi u traumatologiji? Na varaždin skoj traumatologiji trenutno se nalaze četiri dečka i ja ih pitam kako su? Oni vele dobro, samo nema dosta posla.

Svugdje drugdje bi vam rekli da je posla previše! Oni, međutim, samo čekaju i ne grebu se za ambulantu, jer to je njima dosadno. Ono što njima treba to je što veći broj operacija! U jednu ruku, to je dobro, ali s druge strane moraš znati koje su ti granice, do kuda možeš i koliko u određenom trenutku znaš odnosno imaš prijeđenih kilometara - govori nam Cesarec te ističe kako je u životu imao sreće što su ga uvijek pratili
dobri suradnici. Operacija se može napraviti s dva “lijeva asistenta”, kako kaže, ali to je onda izrazito teško.

Dobri suradnici

- Za polovicu mog imidža zaslužne su sestre, jer one s pacijentima komuniciraju svakodnevno. Sve ono što se pacijent ne usudi pitati vas jer mu je neugodno ili za njega ponekad možda nemate vremena, to sve moraju odraditi sestre. Bitna je suradnja cijele ekipe - otvoreno govori Cesarec, ističući kako je najboljeg suradnika od svih imao u dr. Šaligu s kojim se tijekom operacije razumio već očima.

Nas, međutim, još zanima da li se tijekom dugotrajnih liječenja između pacijenta i liječnika razvije određeni odnos ili se liječnici toga moraju
“čuvati”?

Kaže Cesarec: - Vi svakodnevno pred sobom imate ljudske tragedije i ako bi sve te tragedije proživljavali ona ko kako ih proživljava taj pacijent, ne bi opstali dugo vremena. To je naprosto nemoguće, a s druge strane možda ne bi mogli ni objektivno raditi. Morate se postaviti profesionalno: što ja u ovom slučaju mogu napraviti i što je za pacijenta najbolje? Naravno, s ljudima koje dugo vremena liječite , kao i u drugim profesijama kad s nekim dugo radite, razvije se jedan gotovo prijateljski odnos i dosta pacijenata meni se javlja i dan danas.