Davora Matačića javnost zna prvenstveno kao mladog ravnatelja Glazbene škole u Varaždinu, međutim mi smo ga odlučili malo bolje upoznati i predstaviti vam čovjeka talijanskih gena s dva fakulteta, koji osim glazbe obožava kuhati talijanska jela, zalijevati travu i putovati. Kaže da je pravi hedonist, a otkrio nam je i svoj sudbonosan susret s glazbom, što bi volio vidjeti u Varaždinu, ali i kako zamišlja budućnost Glazbene škole. 

Tko je zapravo ovaj mladi čovjek koji veliku energiju ulaže u razvoj i promociju varaždinske Glazbene škole? Što, odnosno tko se nalazi iza lika ravnatelja škole koji svoju energičnost sasvim sigurno koristi i u drugim sferama života? Pokazalo se da su naša pitanja opravdano postavljena jer u razgovoru s Davorom shvatite da se radi o osebujnoj, znatiželjnoj i vrlo zanimljivoj osobi koja voli uživati u životu i kako sam kaže, malim stvarima. Budući da obožava glazbu i kuhanje, dan s njime proveli smo, a gdje drugdje nego u Glazbenoj školi i njegovoj kuhinji gdje nam je pripremio tjesteninu s račićima i umakom od rajčice. Obavezno nešto talijansko kaže, budući da po majci ima talijanske korijene. I tu kreće njegova priča i naš razgovor.

Davore, 2002. godine diplomirao si klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu da bi potom upisao i diplomirao 2009. godine Međunarodne odnose na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Što te navelo da upišeš još jedan fakultet i da spojiš ova dva područja i kako je zapravo tekao proces tvojeg obrazovanja? 

Zameci te odluke nalaze se u mojoj znatiželjnoj prirodi jer me oduvijek puno toga zanimalo. Glazba mi je odmalena bila najdraža, ali zanimalo me i sve što ima veze s putovanjima, a jedno vrijeme sam maštao da sam pilot pa sam čak i letio i bio u pilotskoj kabini. Inače, nakon osnovne škole, upisao sam gimnaziju i Glazbenu školu u Varaždinu i bilo je stvarno teško jer klavir zahtjeva puno vježbanja, a u to sam vrijeme prolazio kroz velike krize i čak sam razmišljao da napustim Glazbenu školu. No, tu su moji roditelji odigrali veliku ulogu i uz njihovu podršku uspio sam završiti obje škole jer u životu ne volim prekidati započeto. Nakon što sam osvojio prvu državnu nagradu shvatio sam da se želim nastaviti baviti glazbom i upisao Muzičku akademiju u Zagrebu i taj period pamtim kao jedno prekrasno životno iskustvo, velikim djelom zahvaljujući profesoru Stanettiju koji je bio moj mentor i koji je fantastičan pijanist i erudita. Nakon akademije dobio sam ponudu za posao na Glazbenoj školi u Varaždinu i trebao sam odlučiti ići raditi ili nastaviti usavršavanje u Stuttgartu. Ipak sam se odlučio za posao u Glazbenoj školi. Međutim, vrlo brzo shvatio sam da još imam energije i prostora za nešto novo i tako sam odlučio upisati studij Međunarodni odnosi na Fakultetu političkih znanosti i povezati to sa svojom bazičnom strukom. 

Kada se javila ljubav prema glazbi? Što te zapravo potaknulo da uđeš u svijet glazbe?

- Imao sam 4 ili 5 godina kada su roditelji iz Praga dobili ploču s Dvořákovom 9. simfonijom. Ja sam to cijelo vrijeme slušao i prema bakinim riječima, prijatelj i ja smo se igrali s autićima i ja sam u jednom trenutku rekao 'Dosta, idemo sada slušati glazbu!' Tada sam stavio tu ploču, a prijatelj je samo stajao i gledao me u čudu. Nakon toga roditelji su primjetili da 'okidam' na glazbu i upisali me u Glazbenu školu. 

Možda malo neočekivano, no Davor doma jako rijetko sluša glazbu, a najviše voli tišinu i osluškivati svijet oko sebe. No izdvojio je nekoliko imena koja posebno cijeni...

- Prevladava klasična glazba, no uvijek se nađe mjesta za dobar rock i jazz, ali i neke druge glazbene podvrste. Izrazito cijenim grupu Queen i Freddia Mercurya, Eltona Johna i Davida Bowiea. Također, volim pjesme 80-ih. 

Što misliš o hrvatskoj, ali i varaždinskoj glazbenoj sceni? 

- Ako u to ubrajamo glazbenike koji se bave ozbiljnom glazbom, mislim da smo kao država jako talentirani jer naši klasičari postižu velike uspjehe. Bilo bi mi drago da u Varaždinu jednog dana vidimo rezidentni orkestar jer Varaždin to zaslužuje i to mora imati ukoliko se i dalje želimo predstavljati kao grad glazbe. Zabavnu glazbu baš i ne pratim, no u plejadi imena ima fantastičnih ljudi i glazbenika poput Arsena, Olivera i Gibonnija koji stvaraju glazbu visokog estetskog i umjetničkog izričaja. 

Kada je bio gimnazijalac, u Varaždinu nije bilo cajki, a sada ih ima, kaže Davor. Upitali smo ga zašto ljudi 'padaju' na lake note i ima li lijeka za to? 

- Ne znam. To je za sociološko istraživanje. Vjerujem da taj fenomen postoji i u drugm zemljama, no kod nas je situacija specifična. To su tako jednostavni i banalni glazbeni motivi, teme i prosta harmonizacija i zbog toga brzo ulazi u uho. Ne znam da li je po tom pitanju zakazao obrazovni sustav ili odgoj, ili je to stvar osobnih afiniteta...Žalosti me kada to čujem. Upravo je tu važna uloga Glazbene škole u koju treba što više ulagati. Ljudi koji izlaze i koji će izlaziti iz te škole mijenjat će kulturu grada i zato nam je potreban orkestar i mogućnost da se u školi, osim klasične glazbe, uči svirati i rock, jazz, blues te kvalitetna zabavna glazba. Tada će takvi školovani glazbenici ulaziti u klubove i društvo što će polako mijenjati glazbene navike ljudi. 

Kako to da si se odlučio za ulogu ravnatelja i što se u školi promijenilo od kada si postao ravnatelj?

- Nikada nisam previše razmišljao o tome da postanem ravnatelj pa me to zapravo iznenadilo. No određeni ljudi iskazali su mi povjerenje na čemu im zahvaljujem i naposljetku me ta uloga zaintrigirala. Uvijek mi je bilo najbitnije da imam povjerenje i podršku kolega. što se tiče promjena, pokrenuli smo međunarodna natjecanja da iskoristimo potencijal koji imamo, obnovili smo fasadu škole i instrumente, a ponosan sam i na činjenicu da nemamo problema s upisom učenika što mi puno znači. 

Razgovarajući s Davorom, saznali smo koje su njegove velike želje i vizije Glazbene škole u budućnosti. 

- Želja mi je da se prostorije Caritasa obnove i iskoriste ili da se na tom prostoru izgradi novi objekt kako bi se proširila djelatnost škole na plesnu umjetnost - balet i suvremeni ples te da škola dobije odjeljenja za rock, jazz i blues glazbu. Želio bih da škola preuzme ulogu jednog od glavnih kreatora kulturnog života grada. Također, želio bih da jednog dana učenici u našoj školi uče kako napraviti dobru zvučnu snimku i kako se prezentirati svijetu, te sinergiju s drugim kulturnim institucijama. 

Osim glazbe, što te najviše opušta i u čemu posebno uživaš u životu? 

Hedonist sam i sretan sam što mogu reči da sam u životu punim plućima uživao u puno situacija i kroz djetinjstvo i danas, primjerice na svakom putovanju što mi je velika strast. Osim toga, volim druženje s obitelji, kuhanje talijanskih jela što je na neki način logično jer mi je majka Talijanka, a nikako ne volim slastice. Jako volim otići kod svojih roditelja i zalijevati travu i to me posebno opušta. Jednostavno, kao da u tom trenutku osjećam energiju zemlje i punim se. Ono što me također opušta su putovanja, a Italija je uvijek jedna od destinacija. No, posebno volim francusku kulturu i stil života, a svoj posjet Parizu nikada neću zaboraviti. 

Komentari

11.11.2018. 09:00h Zadnja izmjena: 11.11.2018. 10:45

Foto: Viktor Hranić