Ivana iz Ljubešćice - 'Mnogima sam jedino što imaju, jer neki su proživjeli i smrt vlastite djece'

Ivana Horvatić iz Ljubešćice medicinska je sestra čiji je profesionalni put sve samo ne linearan. Obrazovanje započeto u Varaždinu, nastavljeno u Zagrebu i zaokruženo na Sveučilištu Sjever, odvelo ju je u smjer koji nije planirala – ali u kojem se, kako kaže, u potpunosti pronašla. Danas radi u Domu za starije i nemoćne ‘Dragica’, gdje je od nekadašnje volonterke izrasla u voditeljicu doma, svakodnevno balansirajući između medicinske stručnosti i jednako važne – ljudske blizine.

Tijekom cijelog školovanja bila je usmjerena prema radu s djecom, što potvrđuju i njezini završni radovi. No profesionalni život često ponudi drugačije odgovore od onih koje planiramo u učionicama.

- Nakon tri godine provedene na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, vratila sam se i započela raditi u Domu za starije i nemoćne 'Dragica'. Sve je započelo još tijekom treće godine srednje škole. Krenula sam kao volonterka, no ukazala se prilika da se zaposlim preko student servisa tijekom cijelog perioda srednje. Nakon završetka preddiplomskog sam se i zaposlila kao voditeljica doma – rekla nam je Ivana, ističući da je njezin profesionalni put bio kontradiktoran, ali smislen.

- Moj završni rad u srednjoj školi i na fakultetu bio je vezan za područje pedijatrije, a završila sam u drugoj krajnosti. Jednostavno, ovi ljudi su me počeli ispunjavati. Jako je velika potražnja za sestrinskom skrbi u tom segmentu, primarno gerijatrijska skrb gdje postoji veliki deficit osoblja. Ja sam se nekako jednostavno pronašla. Osjećaj kad nekome pružiš pomoć i vidiš da si napravio sve što možeš ispunjava na neobjašnjiv način. Znam da sam napravila dobro djelo.

Gdje medicina susreće emociju

U našem razgovoru Ivana nam je istaknula koliko su potrebe ove skupine specifične te kako ovaj posao često briše granice između medicine i emocije.

- Njima je najveća potreba blizina neke osobe, emocionalna potpora. Jedan dodir i topla riječ njima su mnogo važniji od kronične terapije koju uzimaju. Zanimljivo je da je kod njih jako izražen placebo efekt. Korisnici zapravo i kad im se pruži sva potrebna kronična terapija, zahtijevaju pažnju i osjećaju fizičku bol koja je često odraz psihološkog stanja. Kod mnogih se očituje taj nedostatak pažnje i ljubav. Mi im ovdje u domu nastojimo pružiti sve to – ispričala nam je, dodajući da u domu prevladava palijativna skrb za nepokretne korisnike i osobe s teškim dijagnozama, pri čemu je i smrt neizostavan, ali najteži dio posla.

- Oni su skupina koja je slična djeci. Način na koji oni traže pažnju sličan je kao kod djece, ali su mnogi ranjivi jer su mnogo toga prošli kroz život. Mnogi od njih su izgubili djecu, ostali bez ikoga, prošli rat i bolesti. A mi smo ovdje više obitelj nego dom, zato je i teško kad nas netko napušta.

'Dvije iste'

U slobodno vrijeme Ivana rekreativno trenira rukomet i putuje, a važnu ulogu u njezinu životu ima i sestra blizanka Paola, koja je završila magisterij na Prometnom fakultetu.

-Ponekad mi se pridruži i kao volonterka u domu i to bude jako simpatična situacija. Oni ne mogu razlikovati mene od nje pa cijela situacija završi smijehom – rekla nam je za kraj.