Foto - Nepoznati život Dragutina Drka

Teško je pronaći čovjeka koji je prijateljevao s preminulim vlasnikom Vindije, a još teže onoga koji bi o tome bio spreman govoriti javno. Iznimku predstavlja čovjek koji je Dragutina Drka poznavao još od osnovne škole, te mnoge dirnuo svojim riječima na njegovu sprovodu...

Iznimku predstavlja najstariji varaždinski aktivni odvjetnik, gospodin u šeširu, gospodin Mirko Ramušćak (83).

No krenimo ispočetka.

Osoba Dragutina Drka jedna je velika enigma, a još je veća enigma točan podatak o njegovu podrijetlu. Naime, mnogi Varaždinci voljeli bi doznati odgovor na pitanje svih pitanja: je li pokojni vlasnik Vindije podrijetlom bio "Međimurec" ili "pravi Varaždinec"?

Čini se da je ipak bio "pravi Varaždinec".

Njegov "šul kolega", generacija i prijatelj kroz cijeli život kaže sljedeće:

— Dragec je bil rođeni Varaždinec koji je cijeli svoj život živio u Varaždinu. No istina je da njegovi roditelji potječu iz Međimurja, a u Varaždin su se doselili zato što su oboje radili u Varteksu — kaže Ramušćak.

Dakle, gospodin u šeširu belmondovskog osmijeha, otkriva nam kako je pokojni vlasnik Vindije dijelio sudbinu tisuća drugih Varaždinki i Varaždinaca. Mnogo prije Vindije i "djece Vindije", budući vlasnik Vindije bio je i sâm dijete jedne radničke familije: "dijete Varteksa"...

— Premda je bio koncentriran isključivo na svoju Vindiju, osluškivao je što se događa u Varteksu ili recimo u Zagorju, i jako mu je bilo stalo do uspjeha tih varaždinskih poduzeća — kaže nam gospodin Mirko.

Još jedna od velikih nepoznanica jest: zašto se pokojni Drk odlučio baš za srednju mljekarsku školu koje Varaždin nije imao? Za zanimanje mljekara trebalo je, naime, poći 137 kilometara dalje, u Karlovac.

Mirku Ramušćaku ovi razlozi nisu poznati, no kaže sljedeće:

— To je bila najbliža mljekarska škola u okruženju, a Dragec je bio stipendist Mljekare Županja.

Županja je grad u Vukovarsko-srijemskoj županiji, tada veličine otprilike Varaždina. I tko zna bi li ga Dragec u svojem kasnijem životu zavolio — kao što je volio svoj Varaždin — da se nije dogodila jedna važna stvar:

— Nakon što je završio srednju školu, javio se u Županju s namjerom da "odradi" svoju stipendiju, međutim u tom trenutku nisu trebali radnike i oslobodili su ga te zadaće. Tako se Dragec vratio u rodni Varaždin.

I tako je gigant zvani "Vindija" stvoren ovdje, u Varaždinu, a ne negdje drugdje…

"Stvarate vi svoje carstvo, ha?"

Godina je 1961...

Mladi Dragec zapošljava se u tada maloj Gradskoj mljekari Varaždin. Nikad nije mnogo govorio o svojem djetinjstvu ili mladosti, ali znao se povremeno prisjetiti svojeg studiranja u Zagrebu koje je uslijedilo uz rad. 

Studirao je ekonomiju i bile su mu potrebne svega četiri godine da postane ono što je bio sve do ovog ponedjeljka 8. veljače: DIREKTOR PODUZEĆA; DIREKTOR VINDIJE.

S kojom motivacijom?

Koja je tajna njegova uspjeha?

— Bio je marljiv i bio je čovjek koji je morao pobjeđivati. Nije prihvaćao poraze. Što si je zacrtao to je morao i ostvariti — kaže Ramušćak.

Volio je pobjeđivati ali ne i "pokazivati". Volio je pozornicu ali ne i njezina svjetla. U tome, međutim, nema kontradikcije...

Ramušćak se prisjeća:

— On je bio čovjek koji se savladavao i koji se znao savladavati. Imao je, naime, nevjerojatnu moć koncentracije i disciplinu misli, a to znači da je pazio što govori. Po naravi je bio skroman. Teško bi oko nečega eksplodirao i kod sebe nikad nije imao puno novca. No u privatnim susretnima nije bio šutljiv, dapače, volio je viceve, ali o poslu je govorio vrlo rijetko i vrlo malo.

Očito nije ni morao:

— Bio je pozvan u ondašnji SUP (Sekretarijat unutarnjih poslova tj. miliciju), gdje mu je inspektor rekao: "Vidim, stvarate vi svoje carstvo, ha? E, nećete". Dragec je samo šutio i nastavio dalje stvarati. Vrlo glupa primjedba inspektora.

Bilo je i drugih poziva...

— Kada je Vindija kupila auto pozvali su ga Sekretarijat, gdje je upitan: "Zašto je kupljeno vozilo?". Odgovorio im je: "Zato da me vozi na poslovne sastanke". Ostali su pomalo iznenađeni odlučnošću u njegovom glasu i nisu pitali više ništa.

Tada je još, otkriva nam Mirko, Dragec hodao na "ribičiju". Do demokratskih promjena — otkriva nam njegov životopis — 1960-ih pokrenuo proizvodnju sireva s plemenitim plijesnima; 1970-ih proizvodnju trajnog mlijeka, a 1980-ih izgradio je današnju veliku konzumnu mljekaru.

Bili su to, sve odreda, potezi puni rizika...

Vrline i mane

Dolaze demokratske promjene, rat, izbjeglice... 

Gospodin Mirko ponavlja svoje riječi sa sprovoda:

— Dnevno je slao po tisuću litara mlijeka za izbjeglice, BESPLATNO, ali kada sam mu kao prijatelj rekao da bi to trebalo obznaniti, nije niti pomišljao. Izrazio se dubokim riječima. Rekao je: "Vrlina koja se reklamira i nije vrlina".

Dragutin Drk tada pokreće i najveću investiciju u Hrvatskoj: liniju za proizvodnju tetrapaka, tada vrijednu 30 milijuna maraka. U osvit hrvatske samostalnosti događaj je to od posebnog državnog značenja. U Varaždin, na otvaranje Vindijine tetrapak-linije, dolazi i Franjo Tuđman.

— Tuđman ga je jako cijenio, a to znam iz prve ruke jer sam prvom predsjedniku bio savjetnik. Jednom je rekao: "Kada bi svi u Hrvatskoj bili kao Drago Drk ovdje bi teklo med i mlijeko".

A kakvi su bili politički pogledi Dragutina Drka?

— Veselio se stvaranju hrvatske države i znam da je cijenio Franju Tuđmana. O svakodnevnoj politici nije mnogo razgovarao. Jedino čega se mogu sjetiti jest da ga je ljutila divlja izgradnja: nove građevine u gradu koje nagrđuju GRAD i koje je smatrao karikaturama.

Tada ujedno, 1990-ih, počinje i intenzivnije druženje između Ramušćaka i Drka. Naime, gospodin Mirko postaje jedan od odvjetnika Vindije, a u šali kaže da se bavio poslovima koji "Drageca nisu zanimali".

A što je Drageca zanimalo?

Što je Drageca zanimalo osim Vindije i rada?

— Nikakva količina novca nije ga mogla fascinirati. Sav smisao pronalazio je u stvaranju i održanju svojih firmi na razini koju si je zacrtao. Bio je vrlo čvrstog karaktera; određen, a u poslu strog. Vrlo strog. Bez takve discipline, kako osobne tako i one koju je zahtijevao od suradnika, nikad ne bi postigao što je postigao. Mislim da mu mirovina nikad nije pala napamet, o njoj nikad nije pričao.

Radio je jako puno.

Jako…

— Imao je vrlo određen dnevni ritam. Budio bi se oko pet-šest sati ujutro, vrlo rano, a nakon što bi dan proveo na poslu, svaki dan imao je i neku sportsku aktivnost. Svaki dan.

Najviše je ipak radio.

— I subotom, a ponekad i kod kuće — svjedoči Ramušćak.

Međutim, da se posvećivao obitelji nije tek fraza.

— Jako je bio vezan za obitelj. Svoje kćerke i unuke uvijek bi grlio, oni bi ga okružili, ljubav je bila obostrana... Bilo je to lijepo vidjeti. Njihove potrebe bile su mu važnije od bilo čijeg poziva, a zajedničko nedjeljno objedovanje bilo mu je svetinja.

Što još o Dragutinu Drku ne znamo?

— Znao me nazvati i reći: "Idemo na misu" ili "Nađemo se u crkvi". Naša crkva bila je katedrala. Nismo išli svake nedjelje, nego povremeno. Posebno za vrijeme blagdana.

Cigareta mu je bila jedini porok. Pušio je umjereno, ali pušenja se nije odrekao sve do kraja života. Volio je i svoje imanje u Jalkovcu, kojem je posvetio mnogo pažnje, ali nikada se nije na njega preselio...

— U parku oko dvorca u Jakovcu sâm je određivao što će se saditi. Prirodu je posebno volio i neću pretjerati ako kažem da je poznavao svako drvo, svaki grm... Pratio je njihov rast, kao i životinje koje su u međuvremenu "uselile" u park.

Kaže Ramušćak: kako je držao do discipline, tako je držao i općenito do reda.

— Red i čistoća, na to je bio jako osjetljiv. Pogledajte njegove pogone: tamo je sve na svojem mjestu i uvijek vrlo, vrlo uredno. Divota.

No, ono što sada mnoge zanima jest odgovor na jedno drugo, vrlo važno pitanje : IMA LI DRAGUTIN DRK SVOJEG NASLJEDNIKA?

Je li ga gradio?

Ramušćak kaže sljedeće:

— Ispočetka je puno toga vodio sam, ali kasnije mi je znao reći da školuje ljude i stvara menadžere koji će firmu voditi nakon njega. Vodio je brigu o tome.

Rizik nad rizicima

Jedna stvar ovdje još nije bila spomenuta...

1990-ih, kao što je rečeno, ponovno su se ukrstili putevi gospodina Mirka i pokojnog Drka. Mirko je postao uspješan odvjetnik; Dragec je bio uspješan poduzetnik i obojica su već bili situirani ljudi u srednjim 50-im godinama...

Nalazili su se na kavama i tema njihova razgovora zasigurno nije bila "penzija".

Kakvo je to pitanje? Kaj god.

Tema njhova razgovora bilo je poduzeće koje je već godinama propadalo. Bila je to tema nad temama u gradu...

Bila je to: "KOKA".

— Rekao sam mu: "Na kraju ćeš ti biti taj koji će to preuzeti". Dragecov odgovor uvijek je bil isti i glasio je: "Nije ti to moja branša". Rekao sam mu: "Razmisli Dragec, to ti je dobar potez".

Šest mjeseci o tome više nisu razgovarali...

A Dragec?

Dragec je razmišljao. 

Razmišljao...

— Najednom mi je onda rekao: "Kupujem Koku".

I ostalo se zna.