»Gitaru sam počeo predavati s 14 godina, a s 15 već bio redovno zaposlen«

Profesor Moreno Vinceković ove godine slavi 30 godina rada u Glazbenoj školi Varaždin, što ni po čemu ne bi odskakalo izvan uobičajenih obljetničkih okvira da nije riječ o profesoru koji će ovog mjeseca navršiti tek 46 godina života.

Vinceković je možda najmlađi profesor u 190-godišnjoj povijesti Glazbene škole Varaždin, u kojoj je gitaru počeo predavati - sa svega 14 godina, da bi mu ubrzo, već od 15. rođendana počeo teči i redoviti radni staž. Vincekoviću k tome u biografiji stoji podatak, kako je bio i najmlađi ravnatelj u Hrvatskoj. Postojalo je, naime, vrijeme kada Glazbena škola nije bila srce kulturnih zbivanja u gradu, kao što danas jest, te su njezini djelatnici željni promjena - promjenu vidjeli u tada ambicioznom 26-godišnjaku. I jednoga dana povijest će apstrahirati kako je tek na počecima novog milenija došlo do kopernikanskog obrata u varaždinskoj Glazbenoj školi, koja do tada nije surađivala čak ni s Baroknim večerima. Vođa "revolucije", kako to mora biti, na kraju je "platio glavom", ali baš zbog toga - "jer tako mora biti" - o tome nećemo trošiti previše riječi. U svjetlu govora o obrazovnoj reformi Vincekovića ćemo radije pitati kako mu je uspjelo da njegovih tisuću učenika zauvijek zavoli glazbu? I autor ovih redaka svjedok je tome...

Kako je došlo do toga da gitaru predajete "ilegalno", odnosno postanete predavač sa svega 14 godina?

Gitara je općenito vrlo mladi instrument, a ovdje govorimo o razdoblju od prije 30-ak godina i malom gradu kao što je Varaždin. I Odjel za gitaru Muzičke akademije u Zagrebu osnovan je tek 1981. godine, gdje su gitaru počeli predavati profesori koji su se vratili sa studija u inozemstvu. Ja sam u Varaždinu gitaru počeo učiti od amatera ili profesora drugih instrumenata, koji su bili priučeni gitaristi. Vrlo brzo sam napredovao i preskočio razrede osnovne škole, a srednjoškolsko obrazovanje nastavio u Zagrebu. Tadašnja uprava Glazbene škole pitala me imam li volje da se učenje gitare pokrene i u Varaždinu. Tako sam u redovitom radnom odnosu od svojeg 15. rođendana, iako sam predavati počeo već dva mjeseca ranije – i to je taj „ilegalni“ dio moje pedagoške karijere. Završivši dva zadnja razreda gimnazije u jednoj godini, Akademiju sam upisao sa 17 godina i postao jedan od prvih studenata gitare. Danas je normalno da naši talentirani učenici u tim godinama studiraju, a ja sam tada bio među najmlađim studentima.

Nakon što ste bili najmlađi profesor u cijeloj bivšoj državi, niti desetljeće kasnije postali ste najmlađim ravnateljem u Hrvatskoj. Kako se to dogodilo?

Kada sam 2000. godine izabran za ravnatelja, od nastavničkog vijeća dobio sam gotovo stopostotnu podršku. Dakle, nisam bio jedini kojemu nije odgovaralo da škola stoji na mjestu. Bio sam mlad, ambiciozan i smetao me utabani sistem u kojemu se ništa nije događalo. Iako je Berlinski zid odavno bio srušen, mi smo ostali u zastarjelim okvirima. Dovoljno govori podatak da Glazbena škola nije surađivala niti s Baroknim večerima. Zbog svega toga u meni se rodio revolt i želja za promjenama.

Neki drugi „revolt“ 13 godina kasnije stajao vas je pozicije ravnatelja. Možda je ovo prilika da se s vremenskom distancom osvrnete na svoju smjenu. Zašto je do nje došlo?

U tom smo periodu kupili milijun kuna vrijedan klavir Steinway, ugostili Ivu Pogorelića koji je na njemu svirao, našim učenicima osigurali besplatno sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima, kao i brojna gostovanja u inozemstvu (Njemačka, Španjolska, Engleska, Austrija, Bugarska…), a već ranije stekli reprezentativnu školsku zgradu koju smo kvalitetno opremili.  Međutim, sve to nažalost je pokrenulo političke pritiske iz tadašnje državne vlasti "kako smo  malo previše odskočili, dok druge škole često nemaju niti za WC papir".  Također, kao nestranačka osoba, usprotivio sam se zapošljavanju politički podobnih, a stručno upitnih djelatnika. Dakle, smetao sam i zamjerio sam se. Uz to, na snazi je bio zakon koji mi po isteku mandata nije omogućavao povratak na staro radno mjesto nastavnika gitare a koji me, da skratim, uz sve navedeno prisilio da dam ostavku. Nemiran duh i podrška kolega natjerao me da se ponovno javim na natječaj za ravnatelja, gdje sam dobio stopostotnu podršku nastavnog vijeća, roditelja i Školskog odbora. Usprkos tome, tadašnji SDP-ov ministar dr. Željko Jovanović uskratio je suglasnost za moje imenovanje.

Može li se reći da je Glazbena škola u Varaždinu najjača u Hrvatskoj?

Možemo reći da smo u vrhu. Glazbenih škola ima 100-injak, a mi smo među najstarijima i zasigurno najuspješnijima.

Što ste kao ravnatelj mijenjali u pedagoškom smislu?

Za vrijeme mojih manadata, unatoč moratoriju na zapošljavanje u državnoj službi – zaposleno je 50-ak novih profesora, te je sav nastavni kadar po prvi put u 190-godišnjoj povijesti škole imao visoku stručnu spremu. Povećanjem kadrovskog kapaciteta znatno smo povećali i broj učenika, te se snažno otvorili suradnji s drugim glazbenim školama u Hrvatskoj i inozemstvu. U strogo pedagoškom smislu moja ideja vodilja je da djeca prije svega vole glazbu – ne samo instrument, te da jednog dana postanu aktivni slušatelji glazbe, baš iz razloga jer sam svjestan da se većina mojih učenika glazbom neće baviti profesionalno. Glazba je umjetnost i ljubav. Onog trenutka kada postane "prisiljavanje", ta ljubav puca.

S obzirom da govorite vrlo otvoreno, kakvo je vaše mišljenje o aktualnoj obrazovnoj reformi?

Glazbene škole vrlo često su na margini svega, pa tako i u ovom slučaju. No, prema onome što mi je poznato – dobro je da se djecu ide rasteretiti nepotrebne faktografije, koja nam je putem pametnih telefona dostupna u nekoliko sekundi. Dobro je i da se djeca nauče kreativnom radu i međusobnoj suradnji, ali glavno je pitanje – tko će ih učiti? Taj dio reforma, nažalost, ne obuhvaća.  Kao društvo robovi smo formalnosti i sve se svodi na – "imanje papira". Naša Glazbena škola ima sreće što zapošljava ljude koji su: ili na neki način vezani uz nas, pa poznajemo njihov rad – ili su dokazani na nekom drugom radnom mjestu. Zapošljavati samo na temelju papira nije dobro i to nam se stalno obija o glavu.

Kako to promijeniti?

U Hrvatskoj je tražiti od budućeg djelatnika škole da održi ogledni sat ili nešto odvira – zakonski vrlo rubno. Kada su u Španjolskoj pokretali studij flamenko gitare zaposlili su ljude s ulice. Zašto? Zato jer se flamenko uči na ulici i najbolji svjetski flamenkisti nemaju ni dana škole. Mi smo za to prekruti! Papir, da se razumijemo, uopće ne bi bio loša stvar kada bi iza njega stvarno stajalo ono što na njemu piše, no mišljenja sam kako su vrlo upitni kriteriji škola i fakulteta. Kako to promijeniti? Ja sam dovoljno mlad došao do zaključka da papir sve trpi. Napišem što treba pisati, a radim kako mislim da treba raditi.

Možete li biti određeniji?

Postoje mnogobrojne tehnike sviranja, a da bi nekima od njih učenici ovladali – točno su propisane skladbe koje moraju svirati. Nažalost, taj popis star je 50 godina! Kada su prije 15-ak godina rađeni novi programi, većina toga je opet prepisano. Dakle, metode su odavno zastarjele. Primjer: osobno obožavam Bachovu glazbu, ali ja imam 45 godina; dijete od 10 godina Bachovu glazbu ne može obožavati, jer ju ne razumije. Da bi do tog razumijevanja došlo, moramo proći kroz jednostavniju, moderniju i djeci prihvatljiviju literaturu, iako je nema među propisanim skladbama. Ponekad to podrazumijeva i vlastite obrade pop i rock hitova, glazbe iz crtanih filmova…

Osobno uopće ne preferirate popularnu glazbu?

Volim raznovrsne glazbene žanrove, ali klasična glazba i klasična gitara su moja vrsta glazbe. Fascinira me upravo Bach zbog načina na koji je sintetizirao matematiku i glazbu. Njegova glazba ima emociju, ali i dodatnu komponentu matematičke kompliciranosti. Što čovjek više o tome zna, Bach mu je zanimljiviji. Ali, pretpostavlja, dakle, određeno glazbeno obrazovanje.

Što djecu motovira da upišu glazbenu školu, kakav smo uopće "bazen" glazbenih talenata i prema čemu su nove generacije drugačije?

Motivacija ima različitih, ali veliki dio djece dolazi u Glazbenu školu potaknuti gledanjem rock sastava ili pjevača popularne glazbe. Drugi dio vezan je uz Glazbenu školu obiteljski. Otkrili smo i neke velike talente u djeci koja su došla jer su roditelji smatrali kako je "bolje da su kod nas, nego na cesti". Mislim da mi, na sjeverozapadu Hrvatske, spadamo u glazbeno talentiraniji dio stanovništva, a roditelji taj talent prepoznaju bez obzira kojoj strukturi društva pripadaju. Danas je, međutim, djeci ponuđeno puno više slobodnih aktivnosti: sportovi, jezici, informatika...  I normalno je da roditelj ispriča izostanak djeteta, recimo zbog nogometnog treninga. Prije 20-30 godina to ne bi išlo!

Već kad ste tako iskreni: "Varaždin – grad kulture"?

Na razini Hrvatske – apsolutno da! Ali ne bi bilo istina da kažemo kako smo iznad Zagreba ili Dubrovnika. S Parizom, Londonom ili Bečom ne možemo se uspoređivati iz objektivnih razloga, te ne znam od kuda uopće potreba za izrekama poput "Varaždin kao Beč – samo malo bolji!". Po čemu? Glazbena škola i Barokne večeri glavni su generator povezivanja s inozemstvom, a kazalište zaostaje primarno iz financijskih razloga. Također, kultura je u inozemstvu profitabilna, dok kod nas ovisi o volji javnog i privatnog sektora. Srećom, u Varaždinu oba ta sektora imaju sluha.

Postoji li uopće način da se umjetnička događanja u gradu poput Varaždina komercijaliziraju?

"Da, znam da je kultura skupa, ali nekultura je još skuplja!", ponavljao je pokojni profesor Zuber. Varaždin bi se ipak prvo trebao riješiti smeća – razvijenije zemlje imaju riješeno smeće, pa se onda mogu baviti kulturom. Problem svih gradova u Hrvatskoj osim Zagreba je što nemaju pravu koncertnu dvoranu. Mi smo geografski fenomenalno locirani i s koncertnom dvoranom računali bismo na međunarodnu publiku iz regije i okolnih zemalja. Govorimo o koncertnoj dvorani s oko 3.000 mjesta, dakle veličine pola varaždinske Arene. Ali u tom slučaju nužan je i hotel, restorani... Dakle, puno je pretpostavki koje grad Varaždin može teško ispuniti.

Da skrenemo temu za kraj: je li veća umjetnost glazbu napisati (stvoriti je) od – izvoditi je?

Glazbi su nužni i stvaratelj i izvođač. Poznato je da jako puno skladatelja nije u mogućnosti izvesti glazbu koju čuju u glavi – svoju glazbu. Pogotovo ako se radi o glazbi koja zahtijeva više izvođača! Zato se javljaju umjetnici koji glazbu – interpretiraju, te je teško reći tko je više vrijedan. Jedno i drugo je umjetnost, a umjetnost je stvoriti i vrhunske instrumente poput  Stradivarija ili Steinwaya, na kojima se ta glazba izvodi. Glazbeno djelo jednom kad nastane, dalje bezvremenski ovisi o sposobnostima interpreta koji u suhoparni notni zapis mora staviti svoju dušu.

Vaše učenike sigurno zanima tko je Moreno Vinceković kad nije profesor?

Obiteljski sam čovjek. Živim sa suprugom i kćerkom koje su centar moga svemira. Obožavam  životinje, imamo psa i dvije mačke. Jako volim putovati, upoznavati nove kulture, isprobavati novu hranu i pića (što se i vidi na meni). Cijeli život vezan sam uz računala, a informatikom se i danas bavim iz hobija.

Kod nas ljudi vole znati tko je desni – lijevi, religiozan – nereligiozan...

Nisam religiozan. S druge strane, vjerujem u Boga i mislim da je vjerovanje nužno kako bi čovjek mogao pronaći svoj smisao. Međutim, ne vidim potrebu da mi Crkva bude posrednik. Što se tiče političkih nazora, u svakom slučaju nisam lijevi. Možda sam malo prestar da bih bio ljevičar.

Je li to zbog ministra Jovanovića?

Tko je to? Ha-Ha-Ha… Ali ne mogu reći niti da sam desni jer u Hrvatskoj najradije ne bih bio ni jedno ni drugo. Treba nam žestoki reset svega! Vrlo sam liberalan, na tragu Beatlesa: Let it be! Radi što hoćeš i budi što hoćeš, dok ne smetaš drugoga. Nikad u životu nisam bio ni u jednoj stranci, niti mi je namjera biti.

Vaše učenike sigurno zanima i koliko dnevno vježbate?

Onoliko koliko mi treba da budem uspješan nastavnik, jer bez obzira na Youtube još uvijek je najznačanija živa svirka u razredu! Ali, više ne mogu odvojiti dnevno 5-6 sati za vježbanje, kako bih ostao u koncertnoj formi. 

Što biste poručili svojim učenicima, sadašnjim i bivšim, jer nakupilo ih se u 30 godina karijere?

Mislim da smo se jako lijepo družili ili se još uvijek družimo. Moja je želja oduvijek bila da im gitara bude samo sredstvo u komunikaciji s glazbom. Dosta njih na kraju je gitaru odabralo kao životni poziv, a za to krive - mene.