»Stranim radnicima firme plaćaju stan i hranu, umjesto da su povećale plaće domaćima«

Od praktikanta do direktora – tako bi se u samo par riječi mogao opisati put Franje Besera u ludbreškom poduzeću Grafičar koje je ove godine proslavilo 65. obljetnicu poslovanja, za što je nagrađeno i priznanjem Županijske gospodarske komore.

Grafičar Grupa jedna je od vodećih tiskara u regiji i među deset najvećih u djelatnosti u zemlji. Ostale članice Grupe čine nakladnička kuća Znanje te Grafičar tvornica vreća i tiskarnica, svaka specijalizirana za određene grafičke proizvode. Grafičar Grupa danas zapošljava oko 450 ljudi. Nakon završetka osnovne škole Franjo je s nekolicinom Ludbrežana krenuo u Grafičku školu u Zagreb. Kako nam prepričava, u ono vrijeme jedno polugodište su učenici provodili u Zagrebu gdje su učili teoriju, dok su drugo polugodište bili na praksi u Grafičaru. Nakon završetka srednje škole služio je vojni rok, a kasnije završio i Grafički fakultet. U Grafičaru je ukupno 53 godine, a kako ističe, u firmi je prošao sve faze – od rada na strojevima do šefa prodaje, da bi kasnije ‘’zasjeo’’ i na direktorsku poziciju. Osim što je gospodarstvenik, Beser je i dugogišnji član HDZ-a te predsjednik Zajednice sportskih udruga Grada Ludbrega.

Kako je zapravo došlo do toga da ste upravo vi postali većinski vlasnik firme?

Početkom 90-tih godina došao je Zakon o privatizaciji i ja sam shvatio, kao i većina ljudi, da bi bilo dobro da tvrtka ostane u našim rukama. Nakon otkupa dionica i međusobnih prodaja, danas je firma još uvijek u 100-postotnom privatnom vlasništvu. Većinski vlasnik sam ja, dok su ostale dionice u vlasništvu sadašnjih i bivših zaposlenika. To samo pokazuje da firma ipak može opstati u domaćim rukama, a radnici primati plaće. Dobit koja je bila ostvarivana, većim dijelom iskorištena je za investicije. 

Prosječna plaća u vašoj firmi veća je za oko 100 eura od prosječne plaće u vašoj djelatnosti te iznosi 6.000 kuna. Važno je, dakle, pozitivno stimulirati svoje zaposlenike?

Mi smo morali podići plaće jer su nama važni kvalificirani radnici, i ako oni imaju plaću oko 4000 kuna, onda tu nema budućnosti i opstanka. Došli do prosjeka koji trenutno zadovoljava, ali osobno još nisam zadovoljan te smatram da bi i država morala dati neki doprinos, odnosno odreći se nekih svojih davanja. Moje razmišljanje je da odlaska u inozemstvo ne bi bilo, ako bi kvalificirani radnik imao plaću oko 1.000 eura, a nekvalificirani oko 4-5 tisuća kuna.

Svojim zaposlenicima financirate i školovanje?

Da, učenicima koji se školuju u Zagrebu u Grafičkoj školi dajemo besplatan stan, hranu, dobivaju stipendiju i plaćenu praksu kod nas. Ukoliko kasnije žele raditi kod nas, mogu  dobiti ugovor na neodređeno i ne vraćaju ništa. Na taj način sasvim rasterećujemo njihove obitelji.

Konkurencija na tržištu je velika i bitno je ići u korak s novom tehnologijom. Grafičar je, ističete, puno investirao?

Mi smo nakon privatizacije jako puno uložili u proširenje i modernizaciju firme i plan nam je da svake godine uđemo u neku novu investiciju. Što se tiče proizvodnih pogona, mogu reći da je naša tehnologija prešla 4.0 tehnologiju i mi se već godinama koristimo visoko tehnološkim strojevima. Da nismo razvijali tehnologiju, propali bismo odavno. Ove godine kupili smo stroj vrijedan dva milijuna eura i on je, ja bih rekao, za naredno stoljeće.

Kako bi ocijenili investicijsku klimu na prostoru grada i županije gdje je sjedištve vaše tvrtke?

Naš problem je u tome što imamo 450 zaposlenih i zbog toga, velikog broja zaposlenih, ne možemo prijavljivati na EU fondove. Tri godine se mučimo, međutim to je direktiva Europske unije i tu si ne možemo pomoći. Da smo mogli participirati, rasli bi još više i još brže.

U Ludbregu obnašate dužnost Predsjednika Zajednice Sportskih udruga?

Ovo mi je sada treći mandat, a u zadnjih desetak godina puno je toga napravljeno u Ludbregu. Između ostaloga, i sportska dvorana, kao i izgradnja stadiona na Podravini. Stvorena je klima da se mladi mogu baviti sportom, ali je problem što je sve manje i manje djece.

I košarkaški klub nosi ime vaše tvrtke. Koja je povijest toga?

Košarka je u Ludbregu bila u rasulu i domaći dečki tražili su nekoga tko će im pomoći. Tako smo 1993. godine uzeli košarkaških klub pod svoje okrilje i prošli svašta: igrali smo u 1. ligi, što je povijesni uspjeh. Odigrali smo jednu sezonu, stekli iskustvo i dečkima će to sigurno ostati u lijepom sjećanju. Danas smo 2.liga, imamo veliki broj mladih koji treniraju i vlada jedna zdrava sportska atmosfera. Ovo je primjer kako se u sportu i gospodarstvu može pronaći zajednički jezik.

Mislite li da bi se gospodarstvenici općenito trebali više uključiti u financiranje sporta?

Da. Svi koji su u Ludbregu trebali bi ipak više dati za sport jer su u te aktivnosti uključena i njhova djeca i prijatelji. Također, smatram kako i Grad premalo izdvaja za sport, jer prije se izdvajalo više, a proračun je bio manji, dok je danas proračun veći - a izdvaja se manje. Gosišnje bi firme mogle izdvojiti deset ili dvadeset tisuća kuna da se pomogne razvoju sporta.

Donedavno ste obnašali i dužnost predsjednika ludbreškog HDZ-a?

U stranci sam 25 godina, međutim s predsjednikom županijske organizacije Anđelkom Stričakom nisam baš mogao naći zajednički jezik. Njegov način vođenja stranke ne mogu prihvatiti i mislim da bi, umjesto jednoumlja, trebalo biti više demokratske rasprave i više različitih mišljenja. Smatram da je išao đonom na neke ljude koji mu nisu kimali glavom, a ovo što su napravili - raspustili gradsku organizaciju - moraju sagledati je li to dobro. Ja im želim da budu zadovoljni sa sobom, a ovo ostaje njima na dušu.

Kakvi su vam planovi i pogledi na budućnost, hoćete li imati potrebe za uvođenjem strane radne snage?

Mislim da dovođenje radnika iz dalekih zemalja nije dobro, a to je sada postala nekakva moda. Tim ljudima firme plaćaju stan i hranu, umjesto da su povećali plaću domaćim radnicima, pokušati ih školovati i na taj način ih zadržati. Treba zaustaviti odlazak ljudi u inozemstvo, a jedini način je povećanje plaća. Taj drugi način popunjavanja radne snage ne podržavam i nisam za to. Hrvatska ima dovoljno sposobnih ljudi i to je mjera koja ne rješava naš problem, jer je domaći radnik bolji radnik. Trebamo cijeniti svoje.