NEDJELJNI INTERVJU Branko Bobić: Gospodin s cvijetom u zapučku

Na kraju Međimurske ulice, blizu dravskog mosta, sasvim blizu rijeke, na „vratima“ Varaždina, dom je najstarijeg živućeg varaždinskog slikara Branka Bobića. Mnogi stariji Varaždinci znaju tu kuću iz nekih ranijih vremena kao svojevremeno jednog od najposjećenijih varaždinskih ugostiteljskih lokala zvanog „Dravski park“, okupljališta posjetitelja svih „staleža“, od „radničke klase“, „drugova rukovodioca“ do „poštene inteligencije“, a napose – slikarskih i inih umjetničkih osobenjaka. 

Umjesto galerije mnoštva bučnih i živopisnih krčmarskih likova, u toj kući sada u tišini obiteljskog doma caruje galerija slika Branka Bobića, svojevrsni kolaž njegovog životnog stvaralaštva, stotine njegovih slika, izloženih od tog galerijskog prostora, preko hodnika sve do potkrovlja u kojem još uvijek ovaj varaždinski slikar svakodnevno slika svoje pretežito varaždinske motive. Ljubiteljima umjetnosti – raj za oko, jer osim Bobićevih slika tu su izložena i djela brojnih hrvatskih slikara koja su mu poklonili njegovi prijatelji Rabuzin, Lacković, Kovačić, Jordan, Švaljek, Vejzović,  Toplak, Vrček…  Slike su Bobićev svijet od djetinjstva.

Kada ste počeli slikati?

Slikam otkad znam za sebe, a prvu sliku sam izložio u varaždinskom Gradskom muzeju 1966. godine nakon što sam se javio na oglas u „Varaždincu“, a od dvije koje sam donio jedna je prihvaćena. Bile su mi tada 23 godine i otada sam se počeo angažiranije baviti slikarstvom. Svoje sam slike potom dostavljao i na razne druge natječaje i uvjerio se da nešto vrijede. Dok čovjek vidi da to što stvaraš nešto vrijedi, da se to ljudima dopada, to je poticaj i tako je to krenulo, da bi poslije slikarstvo postalo moja životna preokupacija. Inače, mene je na slikanje nešto „tjeralo“ od malena, stalno sam nekaj črčkal, a vučitelj mi je još u osmogodišnjoj  bil pokojni slikar Slavek Jagačić, koji mi je bio poticaj, a kasnije i veliki prijatelj na mom slikarskom i životnom putu i često gost ovdje kod nas dok smo imali krčmu.

Mogu reći da rijetko tko od hrvatskih slikara nije bio naš gost. Kad god su se u Varaždinu održavale izložbe, kolonije ili druge kulturne manifestacije, dolazili bi k nama na domjenak i druženja, a uspomene na te dane i umjetnike su njihove slike koje su mi poklanjali. A mnogima sam i ja dao svoje slike.

Niste upisali Likovnu akademiju, ali ste otvorili krčmu?

U ono je poslijeratno doba glavna preokupacija mojim roditeljima bila da nas trojica braće čim prije završimo bar nešto kako bismo se mogli zaposliti. O velikim školama se nije moglo ni sanjati. Tako sam ja poslije osnovne završio Tekstilnu školu, zaposlio se najprije u Varteksu, a potom i u varaždinskoj Mljekari koja je poslije prerasla u veliku „Vindiju“.  Kad smo otvorili krčmu, dao sam otkaz i počeo se baviti ugostiteljstvom i ne mogu se potužiti - dobro nam je išlo. U Varteksu i Vindiji ostvario sam svega 15 godina radnog staža i sada imam penziju od 1.100 kuna. Tako sada za Božić lijepo dobivam od gradonačelnika 140 kuna. Ali nemrem se potužiti, bila su to dobra vremena. Znaš kak se je onda naručivalo? Pa, nitko, pa da je i sam došel, nije naručil manje od litre i vode. Mjesečno sam prodaval toliko vina koliko danas ne prodaju sve varaždinske krčme. Sve kaj sam stvorio u to vrijeme bilo je zahvaljujući krčmi. Bila je to najpoznatija varaždinska „štacija“, ni jedan od ondašnjih varaždinskih gradonačelnika nije nas zaobišao, nije to bila neka „pajzla“ nego kulturni lokal.

Pijanci se nisu dugo  zadržavali jer sam im namjerno puštao klasičnu glazbu. Kad im je Mozart počeo guditi, kulturno bi odlazili. Prvi smo od svih varaždinskih lokala nabavili biljar na koji su gosti čekali u redovima, prvi smo nabavili caffe aparat iz Beča 1972. godine…

Imalo se dakle, pa ste i djeci mogli omogućiti školovanje, sin Davor postao je poznati hrvatski skladatelj?

Davor je završio dva fakulteta, školovao se na svjetski poznatom ruskom Muzičkom konzervatoriju u Kijevu. Kad je odlazio cugom za Budimpeštu pa dalje za Rusiju, tu z dvorišća smo mu mahali jer štreka je tu blizu naše hiže. Zato su cugi stalna preokupacija mojih slika, čitav jedan ciklus posvećen je vlakovima i to onim starinskim – parnjačama. Evo, postal je veliki glazbenik, ne znam v koga se on vrgel, ali evo, skoro svi naši unuci su muzički „vudreni“. Djeca su talentirana, odlični su glazbeni studenti i učenici. To je takva „vudrena“ familija.

Ugostiteljstvo ste napustili, ali ne i slikarstvo; koliki je Vaš slikarski opus?

Jako veliki, nisam bilježio, ali naslikao sigurno više od tisuću slika različitih ciklusa od varaždinskih motiva, vlakova, do pejzažnih motiva i ciklusa „zidovi“. Sudjelovao sam na više od 60 skupnih izložbi u Hrvatskoj i diljem Europe, imao sam samostalne izložbe u mnogim hrvatskim i europskim gradovima. 

Moje su slike prodavane diljem svijeta, najdalja destinacija je Tokio, dosta ih je završilo u Tajvanu, pa u Americi, Kanadi, u Australiji, a najviše sam ih prodao u Italiji i Njemačkoj.

Posebni ste slikar po ciklusu „Vlakovi“?

Vlakovi su mi opsesija jer su mi čitav život prolazili tu uz kuću, fascinirali su me i plašili svojom snagom još kao dječarca i to oni starinski, teške parnjače koje su huktajući dominirale čitavom prirodom. Jedini sam slikar u Hrvatskoj koji je čitav jedan slikarski ciklus posvetio vlakovima i po njima sam, između ostalog, prepoznatljiv.

Jeste li i na svoje izložbe putovali vlakovima?

Samo vlakovima, jer imam strah od letenja. Kad sam svojevremeno išao u Pariz, putovao sam vlakom, a supruga mi je došla u posjet avionom, ali doma smo išli s cugom jer nema šanse da idem na avion. Ta moja pariška epizoda trajala je dva mjeseca 1984. godine kada sam preko ondašnje ambasade dobio mogućost da koristim atelier u Parizu. Ja međutim, nisam taj atelier koristio baš za slikanje, u njemu sam napravio samo dvije slike. 

Boravak u Parizu iskoristio sam više za razgledavanje tamošnjim znamenitosti. Noge su mi bile pune žuljeva jer sam sve pješke obilazio, a tamo sam upoznao i mnoge umjetnike.

U Parizu je u to vrijeme boravio i Slavko Stolnik, jeste li se sreli?

Stolnika tamo nisam zatekao, ali jedna Varaždinka koja je živjela u Parizu odvela me je u krčmu u koju je zalazio i slikao Slavko Stolnik. Njegovih slika tamo više nije bilo, gdje su završile nisam doznao.

Jeste li Vi prvi slikar Varaždina?

Jesam, kad se pređe Dravski most, prvi sam pred Varaždinom. Volim se šaliti ali mogu reći da nitko nije u cijelosti u toj mjeri slikar Varaždina. Cjelokupno moje slikarstvo isključivo određuju varaždinski motivi,  njegovi tornjevi, vedute, pejzaži, cugi… Varaždin slikam još uvijek svaki dan i tak bu i dalje sve dok bum mogel migati. Veseli me kaj Varaždin ima čitavo bogatstvo slikarskih umjetnika ali i mladih talenata koje naša udruga (LUV) koja broji 34 slikara nastoji okupljati i promovirati slikarstvo kao dio cjelokupne kulturne baštine Varaždina.

Ali teško bu to išlo jer izgleda da Grad baš i nema sluha za to. Za prošlu godinu dodijelio nam je 20 tisuća kuna, a za ovu još ništa pa ne znam kak bu to dalje išlo. Kako onda organizirati bar neku izložbu koja košta najmanje 10 tisuća kuna?

Što Vam je osim slikanja preokupacija?

Obiteljski život. Svi smo tu na okupu, sinovi imaju tu svoje kuće, imam petero unučadi. Kako je koje od moje unučadi počelo pohađati školu tako sam ih ja vozio, od prvog do posljednjeg, svakog dana u školu. Tako i dan danas. Ako se u to uračunaju i moji sinovi koje sam također odmalena vozio u školu, to je već 30 godina kako prevažam djecu svaki božji dan osim praznika. Zanimacija mi je i svaki dan odlaziti na varaždinski plac gdje me već godinama pozna svaka kumica.  Ali ja na plac dolazim uvijek kad ima cvijeća, sa cvijetom na reveru kaputa. Svaki put je cvijet drugačiji, karanfil, domaći klinčić, ruža, jaglac, bilo koji cvjetić… Ja jedini u Varaždinu tako nosim cvijeće u zapučku kad dolazim na plac. To se kumicama jako dopada pa se znaju zagledati: „Gospon Bobić, čekajte da vidim kakvog danas imate?!“ Tako sam prepoznat po tome da, ako me vide bez cvijeta u zapučku, pitaju a gdje mi je cvijet.