»Govorim što mislim i zato se bavim sportom, a ne politikom«

Damir Premužić, izvršni direktor ŽRK Koka, rođeni Varaždinac završio je IV. OŠ Varaždin i tehničku školu u Varaždinu te fakultetsko obrazovanje stekao na Fakultetu organizacije i informatike. U sportu je od najranijih dana ali prvi sport mu nije bio rukomet već stolni tenis, a šah mu je i danas velika ljubav uz preferans i skijanje.

Odrastao je u naselju Đurek u kojem je uvijek bilo puno sportaša. Najviše je bilo nogometaša, pa mu je tako prvi susjed bio Branko Ivanković, zatim puno rukometaša i samo jedan košarkaš. S deset  godina paralelno je igrao i stolni tenis i rukomet te trčao s jednog treninga na drugi. Sve je bilo tako dok mu pokojni Mirko Abramović, trener stolnog tenisa nije rekao da se mora odlučiti. Kako je cijelo društvo iz kvarta bilo u rukometu i Damir se odlučio za rukomet.

- Rukomet sam aktivno počeo trenirati rukomet u Varteksu od 21. svibnja 1971. godine, bio je to ponedjeljak a kako volim povijest zapamtio sam i datum. Međutim, prava igračka karijera počela je stjecajem okolnosti već u srijedu, na starom rukometnom igralištu, gdje se igrala gradska liga. Iako još nisam bio predviđen da igram došao sam na utakmicu. U jednom trenutku tadašnji trener  treće ekipe Josip Avar dao mi je priliku da zaigram desno krilo. Na toj utakmici zabio sam pet golova i od tada me cijeli život prati broj pet. Nosio sam cijeli život dres s brojem pet, a na zadnjoj utakmici koju sam igrao na veteranskom turniru u Biogradu na Moru 2005. godine, u posljednjoj utakmici zabio sam pet golova i još smo osvojili turnir, a protiv nas u ekipi Zadra igrao je i Zlatko Sračević. U RK Varteks sam brzo napredovao već u kolovozu 1972. bio sam član seniorske ekipe. U ekipi su bili Tomislav Štimac na lijevom krilu, Rajko Roža dugogodišnji kapetan, pa Miran Ožeg, Krešo Borovec pivot, Krešimir Čop i brojni drugi.

Kakvo je to bilo iskustvo, kao najmlađi član ući u seniorski sastav rukometne ekipe u vrijeme kada su bili drugačiji odnosi mladi - stari ?

- S nama su bili stariji igrači od kojih smo mogli puno toga naučiti o rukometu ali i o ponašanju. Na primjer, Štimac i ja smo bili jedini juniorski reprezentativci Hrvatske u klubu i bili smo drugi 1974. Državnom prvenstvu Jugoslavije, ali u klubu kao najmlađi morali smo pomagati našem oružaru Joži, nositi stvari i drugo. Bili smo izvrsna ekipa, izvrsni prijatelji, puno smo se družili. Na starom igralištu na Varteksu u našoj prostoriji  okupljali bi se po sat vremena prije treninga i igrali bi šah. Mislim da je to dobro jer se ljudi tako nauče reda. Sport sam po sebi uči ljude reda, ali i kako se nositi s porazima. Za mene je sport na terenu preslika realnog života.

Varaždinska rukometna ekipa, ali i vi osobno, bili ste velo uspješni, koje bi sportske uspjehe izdvojili iz tog razdoblja?

- Dvije godine zaredom smo u drugoj ligi bili drugi, a to je bila vrlo jaka liga s 12 klubova iz Slovenije, Hrvatske, BIH te Vojvodine. Jedanput je bolji od nas bio Metković a druge godine slovenski klub Slovan ili Celje. Nakon Varteksa igrao sam i u Čakovcu u Zrinskom i na tu sezonu sam jako ponosan. Puno dečki iz Varaždina igralo je tada u Zrinskom i te godine osvojili smo Kup. U finalu smo pobijedili Bjelovar koji je tada bio u prvoj ligi. Onda smo se vratili u Varaždin i igrali još u Viku i Banfici drugu ligu. Kad je i to završilo onda smo 1991. godine, meni je tada bilo 36 godina, odlučili otići u sportsku mirovinu ali tada je u Varaždinu djelovao još jedan klub Varaždin 47. Mi smo se uključili u taj skoro veteranski klub i opet dospjeli u drugu ligu. Dakle, znanje vam nitko ne može uzeti, pa sam tada rekao da smo mi bili sramota hrvatskog rukometa jer smo redom pobjeđivali mlade ekipe u naponu snage.       

Vremena se mijenjaju pa se tako i interes za sport se mijenja. U to doba kada ste se aktivno bavili rukometom, kakav je interes za sport i rukomet bio u Varaždinu?

- Interes za ukupni sport je bio puno veći nego danas, a za rukomet niti da ne govorim. Graberje je znalo biti prepuno, a ljudi koji su pratili utakmicu bilo je i vani. Rukomet je bio kvalitetan, a gledatelji su to željeli gledati. Isto tako postojao je raspored, rukomet se igrao subotom, nogomet nedjeljom, a košarka se igrala subotom poslijepodne na asfaltnom igralištu na Partizanu. Nogometaši su dolazili gledati rukomet, a mi svi smo u nedjelju dolazili na nogomet. Nije bilo podjela, već je vladalo zajedništvo i podrška.  

Vaši prijatelji opisuju vas kao izvanserijsko desno krilo u to vrijeme, a kakvo bi vi opisali vaše karakteristike kao rukometaša?

- Ja sam uvijek bio gladan gola, ako sam mogao zabiti 10 golova ja bi htio 11. Bio sam među najbržim krilnim igračima. Smatram da ako nemate izraženu želju za nešto, onda od toga neće biti ništa. Ali u toj svojoj želji nikad nisam bio egoista da ne bio asistirao i drugima. Isto tako nikad nisam odustajao, bez obzira da li gubili ili vodili. Nikad mi nije bilo teško priznati ako je netko bio bolji i kvalitetniji. Isto tako nisam bio grub i prljav igrač. Rukomet sam uvijek doživljavao kao igru i nadigravanje a ne gladijatorstvo.

Život se ne sastoji samo od sporta, teško se danas može živjeti samo od sport u Hrvatskoj. Kakva su vaša iskustva s tim i koje su vaše preporuke mladim igračima i igračicama?

- Kao direktor ŽRK Koka djevojkama stalno napominjem da od ženskog rukometa u Hrvatskoj nitko ne može živjeti. Osim toga mi smo amaterski klub i treba završiti škole i fakultete. I ja sam uz svakodnevne treninge i uz normalni socijalni život završio fakultet. I ja sam radio u struci 11 godina. Prvo sam radio u IPC Čakovec a zatim u računalnom centru Varaždinske banke. U to je vrijeme u Hrvatskoj bilo 23 poslovne banke a računalni centar Varaždinske banke bio je stvarno top u kvaliteti i u inovacijama. Bili smo ispred drugih. Bila je to odlična generacija mladih ljudi ali ja sam valjda sklon da stalno idem dalje. Znači radio sam u informatici a kasnije i u financijama. Bio sam i tajnik Zajednice sportskih udruga grada Varaždina od 2000. do 2005. godine što je bilo jedno prekrasno iskustvo. To iskustvo mi svakodnevno pomaže u radu u klubu.

Kako ste se odlučili preuzeti mjesto izvršnog direktora u ŽRK Koka, jer se ipak profesionalno većinom vremena bavili drugim vrstama poslova?

- Današnja garnitura koja vodi ŽRK Koka preuzela je klub 2008. godine, kada je klub bio u rasulu. Ja sam se toj ekipi pridružio 2010. godine u funkciji izvršnog direktora kluba. Danas možemo reći da je ŽRK Koka odlično organiziran, da ima perspektivu i strategiju. Danas smo najbrojniji rukometni klub u županiji, svake godine s brojem igračica rastemo a sada nas ima oko 200 u šest uzrasnih selekcija, a natječemo se u sedam rangova natjecanja. Sa seniorkama smo već dvije godine treći u prvenstvu a prošle godine smo bili i u polufinalu Kupa, te se plasirali u Challenge kup.  Raditi u sportu je naporno i emocionalno vas puno puta isprazni. Međutim, svaki dan sam okružen mladim ljudima, a oni predaju puno pozitivne energije. Mladi ljudi vas tjeraju da ste stalno in s njima i drže vas mladima.

Baviti se javnim poslom, kakvi je ovaj u sportu često se povezuje politikom. Jeste li politički aktivni i kakvi su vaši svjetonazorski pogledi?

- Davnih godina bio sam uključen u HNS, početkom 90-tih godina. Sve je to počelo sedamdesetih sa Savkom Dabčević Kučar. Bili smo svi puni emocija, strasti, ništa vam nije bilo jasno, bilo je lijepo vidjeti kada je na glavnom zagrebačkom trgu drži govor. Tako mi se devedesetih činilo to zgodna opcija s obzirom da sam i poznavao ljude koji su bili u HNS-u. nisam se nikad puno angažirao a iz stranke sam izašao svojevoljno. Kad vam se neke stvari nameću. Dolazi od vrha i spušta se po piramidi a vi ste tu neki sitni kotačić koji izvršava, a nitko te ništa ne pita. Mislim da nisam spreman biti u nekom političkom djelovanju, jer ono što mislim to ću vam reći u lice. Politička scena ili lakrdija koja vlada u Hrvatskoj, ne prozivam niti jednu stranku, dovela je do toga da nažalost prolaze poltroni i nesposobni. Meni su uvijek bili interesantni ljudi sa stavom, nikad nisam dijelio na lijeve ili desne već samo da li su korektni i pošteni ljudi.  

Što u narednom periodu očekujete, na području na kojem djelujete?

- Ja puno očekujem od strategije sporta. Vjerujem da će se klubovi uključiti s vizijom razvoja sporta, maknuti se od klubaštva i da će ta strategija nositi jednu platformu u kojem će se smjeru sport u Varaždinu razvijati. Očekujem i da se u vezi financiranja sporta odrede točna pravila. Da će se definirati koji su prioritetni sportovi u Varaždinu. Što se tiče ŽRK Koka mi ćemo i dalje konusno se širiti, da ćemo imati još više članova i trenera, da ćemo više raditi na promociji ženskog rukometa i vjerujem da ćemo imati dobre sportske rezultate. Na sport će utjecati i sve veći broj studenata u Varaždinu. Mislim da postoji svjetla budućnost varaždinskog sporta.