FIFA je odabrala svega četiri osobe koje nadziru rad sudaca u futsalu na području cijeloga svijeta, a jedan od elitne četvorke i jedini Hrvat među njima je Ivan Novak – glavni tajnik Županijskog nogometnog saveza, koji – zahvaljujući toj činjenici – vrata svjetske karijere sada otvara i drugim nogometnim stručnjacima s varaždinskog područja.

Najboljim sucem svijeta u futsalu tako je prošle godine proglašen Nikola Jelić, Ivančanin. A da se futsal u Hrvatskoj općenito nalazi na prekretnici, dokaz je i nedavno osvojeno četvrto mjesto Hrvatske na Europskom prvenstvu – i činjenica da ga je Hrvatski nogometni savez uzeo pod svoje okrilje. Potencijal futsala ili malog nogometa, u kojemu su – valja istaknuti – stasale neke od najvećih nogometnih zvijezda današnjice poput Messija ili Ronalda, Novak je prepoznao još prije 18 godina: 2001., kada se varaždinski nogomet našao na prekretnici, a on u Guatemali kao sudac Svjetskog nogometnog prvenstva u futsalu. Nakon toga više ništa nije bilo isto: ni u varaždinskom nogometu, ni u njegovom životu. Kao sudac opredjeljuje se isključivo za mali nogomet, dok s druge strane – u osvit turbulentnih vremena za varaždinsku nogometnu scenu – postaje glavni tajnik Županijskog nogometnog saveza. Inače je, kao i mnogi varaždinski sportaši – dijete skromne radničke obitelji iz Varteksovog naselja.Sudački zanat kalio je po niželigaškim natjecanjima širom županije, a ponajviše nekadašnjoj Crvenoj zvijezdi Sračinec. Iz obitelji je, kako ističe, ponio osjećaj za radnu etiku i životnu disciplinu, a u sportskom menadžementu – kao djelatnik Županijskog nogometnog saveza – vodi se riječima pokojnog Anđelka Herjavca: „Zapamtite, priznat će nas onoliko koliko ćemo biti jaki zajedno“. Sliku Đelaca i danas drži na zidu svojega ureda, a za Sportski nedjeljni po prvi progovara o nekim događajima koji su obilježili varaždinski nogomet u posljednjih 30 godina...

U karijeri ste sudili osam derbi utakmica između Dinama i Hajduka, a onda ste na vrhuncu sudačke karijere – već kao međunarodni sudac velikog nogomet – odlučili sasvim zatvoriti jedno profesionalno poglavlje u životu. Što čovjeka potakne na takav zaokret?

Dogurao sam do treće kategorije u velikom nogometu i shvatio da su Prva i Elite kategorija praktički nedostižne. To su kategorije sudaca pet nogometnih velesila, koji svakog tjedna sude utakmice s 20.000 gledatelja. Kod nas toliki broj gledatelja može okupiti samo derbi utakmica između Dinama i Hajduka. Osobno sam takvih utakmica sudio osam u karijeri, a samo jednom je prilikom utakmicu pratilo oko 30.000 gledatelja. Shvatio sam, dakle, da će u takvoj konkurenciji biti teško dalje napredovati. Futsal je, s druge strane, 1999. godine još bio u povojima i tu sam vidio svoju priliku. Dotada sam paralelno sudio i veliki i mali nogomet.

Biti sudački instruktor-kontrolor najviše je što se može postići u vašem pozivu. Osobno ste taj uspjeh ostvarili, a sada ističete kako je općenito važno razvijati hrvatski futsal. Iz kojih razloga?

Najjednostavnije rečeno, futsal je sjajna škola za veliki nogomet i velike igrače. Mali nogomet razvija tehniku igranja i taktičke vještine, jer je brzina igranja neusporedivo veća u odnosu na veliki nogomet. Neymar, Messi, Ronaldo... Svi oni su počeli u futsalu. Kolijevka futsala su nogometne velesile kao što su Brazil ili Španjolska, a da Hrvatska ima potencijala – dovoljno govori nedavno osvojeno četvrto mjesto na Europskom prvenstvu, gdje smo se borili uz bok Španjolskoj. Hrvatski nogometni savez to je prepoznao i nadalje će se natjecanja voditi kroz HNS. A u dogledno vrijeme, moramo razmišljati o tome da se futsal unutar HNS-a odvoji kao sasvim druga jedinka.

Karijeru osobno niste započeli kao sudac, nego kao nogometaš. Bilo je, dakle, podosta prekretnica u vašem životu...?

Otac mi je bio kvalitetan nogometaš i zapravo me on usmjerio u nogomet, koji mi je donio sve lijepo u životu, ali i puno odricanja. Na to sam bio spreman jer smo živjeli skromno, te se u našoj kući držalo do rada i reda. Imao sam želju i volju trenirati, bio sam pionir NK Varteksa, ali ozbiljnije nogometne korake počeo sam graditi u NK Slobodi. U Crvenu zvijezdu (koja je u ono vrijeme bila jedan od najačih klubova na području naše županije) došao sam jer sam se po povratku iz vojske 1981. godine zaposlio u MIV-u, gdje mi je radio i otac. Od 20 igrača, petnaestorica nas bilo je zaposleno u ljevaonici. Na taj način se tada pomagalo nogometu, jer načina da se igrači plaćaju - nije bilo. Za sudačku karijeru opredijelio sam se krajem '80-ih, razmišljajući što dalje, te na nagovor Ivana Kozine i Marijana Rauša, naših Varaždinaca koji su bili jedni od najboljih sudaca bivše Jugoslavije. Krenuo sam od najnižih liga i svjedočio stvaranju sudačke organizacije u samostalnoj državi. I morao sam dobro zagaziti da bih došao do suđenja prve lige. Ali, kako se među nama sucima zna reći – ako nisi trčao "po kuruzi", onda ne znaš što je suđenje.

Bile su to i ratne godine, a malo ljudi zna kako ste od Franje Tuđmana odlikovani za sudjelovanje u Bljesku i Oluji...

Nikada od tome ne pričam, niti sam išta za to tražio. Smatram da je to bila naša dužnost. Ljevaonica je tada počela proizvoditi granate i ručne bombe, ja sam u tome sudjelovao, i prevozio ih na ratište, prije svega na pakračko područje. Odmah sam se, još kada je sve počinjalo, priključio Zboru narodne garde te sudjelovao u oslobađanju Varaždina. Na samom ratištu sam proveo 286 dana, te prošao i Bljesak i Oluju. Smatram da sam dao neki svoj mali doprinos, za što sam odlikovan Spomenicom Domovinskog rata za Bljesak i Oluju. Znamo sve što je bilo i kako je bilo...

Devedesete godine ujedno su bile zlatne godine varaždinskog nogometa, čemu ste također aktivno svjedočili...

To su definitivno naši zlatni dani, koje nam je donijela sinergija koju je uspio potaknuti jedan čovjek koji je bio vizionar: Anđelko Herjavec. Njegova slika i danas stoji u mojem uredu. Ujedinio je sve političke opcije i imao je viziju nogometnog kluba Varteks. A jedino uz dobar nogometni klub mogu napredovati i delegati i suci i kontrolori i klubovi nižeg ranga natjecanja. NK Varteks tako je i meni dao strahoviti vjetar u leđa, a posebno Anđelko kao dopredsjednik HNS-a i vrlo cijenjena osoba na sportskoj i političkoj sceni. Nikad neću zaboraviti njegove riječi kada smo bili u Mallorci: „Zapamtite, priznat će nas onoliko koliko ćemo biti jaki zajedno“. Zahvaljujući njegovim preporukama, dobio sam i posao regionalnog direktora u Badel Bapu. Govorio je: „Varaždinski nogomet treba svoje ljude posvuda...“. Ne smijem zaboraviti ni Nevenka Herjavca, koji je nakon Anđelkove pogibije odigrao jednu veliku ulogu u varaždinskom nogometu i najviše napravio za budućnost moje sportske karijere. Bez lokalne podrške ne možete naprijed i ne možete uspjeti, a ti ljudi su to dobro znali...

Otprilike nakon tragedije koja je odnijela Anđelka Herjavca, dolazite na mjesto glavnog tajnika Županijskog nogometnog saveza. Sljedeće desetljeće obilježile su velike turbulencije na varaždinskoj nogometnoj sceni...

Došlo je do svojevrsnog razvodnjavanja. Ranije se znalo da je Anđeko taj koji vuče poteze, a nakon njegove smrti počelo se postavljati pitanje: tko će biti što? Nestalo je zajedništva. Ljudi su već imali i neke privatne biznise, a Varteks je počeo gubiti status nositelja kvalitete, pa tako i sponzore. Oni koji su ga ranije podržavali, odlučili su podržavati neke manje sebi bliske klubove. Predugo su trajala ta lutanja i previranja, a točka na „i“ bilo je uključivanje politike u rad kluba. Tada je nestalo svakog povjerenje. Prvoligaškim klubom počeli su se baviti ljudi koji: ili uopće nisu poznavali nogomet ili nisu bili sposobni voditi jednog prvoligaša. Sve je to rezultiralo promjenom imena kluba, gubitkom statusa prvoligaša i avanturom u koju su krenuli navijači. Županijski nogometni savez učinio je sve da se to spriječi, ali više nije bilo povratka.

Ne samo da nije bilo povratka, nego su počela i previranja unutar ŽNS-a koji je naposlijektu raspušten. Kako je došlo do toga?

Do svega je došlo jer je određena skupina ljudi pokušala preuzeti vlast unutar Županijskog nogometnog saveza, a na krilima previranja koja su potresala cijeli Nogometni savez. Iako smo tada kao prvi u Hrvatskoj uveli Comet sustav; svim klubovima omogućili telefonske linije; oslobađali ih od kotizacija... – sve to više ništa nije vrijedilo kada je počela borba za prevlast. Situaciju smo spasili novim izborima, kada smo prepoznali g. Nenada Horvatića kao potencijal za predsjednika. Razmišljali smo o g. Dragutinu Kišiću, ali on je pokazao veličinu te sâm rekao da to mora biti netko mlađi. Nakon toga, ponovno je uslijedio snažan udar na našu grupu i na mene osobno: na obitelji, na djecu... Mislim da takve stvari u kampanji ipak ne bi trebale biti dozvoljene. Na kraju, iako je bilo dobrih kandidata poput g. Mladen Hemeca i g. Božidar Novoselca, mislim da su klubovi stali na dobru stranu izabravši Nenada Horvatića. Time je ŽNS dobio priznanje da je i dotada radio dobro.

Danas Županijski nogometni savez obilježava najveći ciklus investicija u samostalnoj Hrvatskoj. Prema svemu sudeći, sada imate razloga za zadovoljstvo?

Naš predsjednik ujedno je i predsjednik Komisije za infrastrukturu na razini cijele države; općenito je maksimalno involviran u Hrvatski nogometni savez, te daje sve od sebe da nam financijski osigura neometan rad. To je njegov posao. Moj posao kao glavnog tajnika je da stručne službe nadziru provođenje zacrtanih ciljeva od strane klubova. Uspostavili smo maksimalno korektan, transparentan i principijelan sustav. Jedan smo od najorganiziranijih županijskih saveza; financijski potpuno neovisni. Imamo 13 nogometnih centara, više od 1800 djece u natjecanju; pet nogometnih škola, prvoligaša, trećeligaša, vodimo natjecanje 3. Nogometne lige Sjever; uveli smo snimanje utakmica; gotovo milijun kuna investirali smo u infrastrukturu, itd. Vratili smo dakle povjerenje, a sve što tražimo jest samo red i rad...

U novije doba sučavate se s jednim drugim velikim problemom – sve manjim brojem djece. Nogometni centri su uspostavljeni, ali što dalje?

To je problem cijele Hrvatske. Prije svega moramo pronaći trenere, ali ne kvazitrenere – nego trenere s licencom i edukacijom.  Paralelno uz to moramo animirati dječje vrtiće, osnovne škole i nastavnike tjelesnog odgoja. Nadam se da će jedan od mojih primarnih projekata u budućnosti biti uspostava navedenih suradnja, te pokretanje ciklusa predavanja „Što znači biti navijač?“. Navijač mora biti pokretač sporta, a ne nasilja. Međutim, doprijeti do navijačkih skupina je najveći izazov. Mi kao društvo moramo shvatiti da u sportu ne postoje neprijatelji niti protivnici, nego samo suparnici.

Koji su vam još profesionalni izazovi u budućnosti?

Nakon što postanete međunarodni sudac velikog i malog nogometa, prepoznaju vas FIFA i UEFA i budete proglašeni najboljim sucem na svijetu, mislim da dalje od toga nema. Sada mi je misija doprijeti do što većeg broja djece i ljude educirati o pravilima nogometne igre. Iznenadili biste se, ali gotovo 80 posto ljudi involviranih u nogomet – ne poznaje pravila nogometne igre. Koliki je onda postotak kod navijača i ljudi općenito? A sve to utječe na percepciju nogometa u društvu. Promijenile su se generacije, smanjio se interes za nogometom, ali pitanje je – koliko smo tome doprinijeli i sami, te kako ćemo taj problem riješiti?

Komentari

29.09.2019. 08:41h Zadnja izmjena: 29.09.2019. 08:41

Foto: Luka Šalamun