Dubravko Hoić, 64-godišnji Varaždinac koji je tajne trgovine izučavao još kao dijete od oca u nekadašnjem Centroprometu, a karijeru počeo graditi kao rukovoditelj prodaje i izvoza u Varteksu, trenutno je jedan od najistaknutnijih gospodarstvenika u cijeloj Hrvatskoj. Na čelu je osam tvrtki poslovnog sustava Calzedonije, koja na području županije ukupno zapošljava više od 3.500 ljudi, ostvarujući prihod veći od 1,6 milijardi kuna...

Nakon 20 godina karijere u Varteksu, Hoić je u Calzedoniju došao na prijelazu milenija i na poziv njezina osnivača, te postao direktor Calzedonija grupe za jugoistočnu Europu. S obzirom da je riječ o globalnoj tvrtci koja posluje u gotovo 60 zemalja svijeta, Hoić često boravi u inozemstvu, te smo na ovaj intervju morali pričekati duže vremena. Međutim, isplatilo se jer su njegovi odgovori bez dlake na jeziku, a "zabranjenih" pitanja i tema nema. Imali smo ih, pak, podosta: od plaća u prerađivačkoj industriji, problematike radne snage i obrazovnog sustava, do investicije klime na varaždinskom području, strukture lokalnog gospodarstva i primjera gdje je lokalnim poduzetnicima konkurencija sama lokalna uprava ili država. Stavove i promišljanja jednoga od najvećih poslodavaca u županiji svakako vrijedi čuti...

S obzirom da ste često u inozemstvu, ponajviše na relaciji Hrvatska-Italija, možete li nam iz prve ruke reći jesu li istinite glasine, da je na pomolu nova svjetska kriza?

Kaj to znači "kriza"? Za mene je jedina kriza globalni rat ili neka globalna katastrofa. Sve drugo je umijeće politike koja u određenom periodu vodi zemlju, a pogotovo poduzetnika ili gospodarstvenika da se u tome snađu. Tijekom krize koja je bila svatko je bio malo okrnjen ali nije propao, a mi smo upravo u to vrijeme imali najveći rast. Zašto? Zato što su ljudi našli varijantu. Oni koji su bili orijentirani prema državi ili susjedstvu, gdje je potrošnja jako limitirana morali su se prilagoditi – orijentirali su se prema bogatim tržištima. Većina tvrtki u Varaždinkoj i Međimurskoj županiji izvoze preko 50 posto, čime su disperzirali rizik od krize. Mi smo prisutni u 58 zemalja, pa ako ne ide u Japanu ili Kini – ide u Americi i Meksiku; kad ne ide na Bliskom Istoku ide u Skandinaviji.

U Hrvatskoj zasigurno vlada kriza s radnom snagom. Primjerice, varaždinske škole više ne mogu upisati doslovce ni jednog šivača, a vaše tvrtke zapošljavaju više od 3,5 tisuće ljudi u našem kraju, uglavnom šivača. Strahujete li za radnu snagu?

Mislim da se samo događa jedan proces kojega smo mi već iskusili u Bugarskoj, Rumunjskoj, pa i Italiji. Granice su otvorene i ja to uopće ne vidim kao nekakav negativni pokazatelj. Vrlo vjerojatno će se većina tih ljudi vratiti, vani nešto naučiti i ovdje transferirati znanja. Jedino što treba je stvoriti uvjete da bi to bilo moguće. Za nas ne vidim u čemu bi bio problem jer radnici će dolaziti iz drugih zemalja, sa Filipina, Indije, itd., a koje već zapošljava niz tvrtki u Hrvatskoj. Sljedeće godine otvaraju se i kvote. Ali, naša prednost je što isplaćujemo vjerojatno najveće plaće u branši (visina plaća kod nas već dugo nije problem). Karakteristika naše branše je da ima i određenu socijalnu notu. Još uvijek je činjenica da u inozemstvo odlaze muževi, a supruge ostaju uz obitelj i zapošljavaju se u branšama poput naše, mada se i to polako mijenja.  I ne zapošljavamo samo šivače nego sve više visokostručnih kadrova. Struktura zaposlenih se mijenja.

Možda ključni uvjet je visina plaća. Ono što vas želim pitati kao tako velikog poslodavca jest – postoji li sredina između poreznog rasterećenja poslodavaca i njihovog odricanja od profita?

Mislim da se krivo barata s izrazom "profit". Ljudi misle da je to zarada, međutim profit je samo terminološki "zarada". Prvo, ni jedna ozbiljna firma nije investirala zbog toga da radi samo dobročinstva, nego da ostvaruje profit. A ostvareni profit uvijek se dijeli i on nikada nije "sve v žep". S jedne strane mora se ostvariti povrat na uloženo, a s druge investicije za daljnji razvoj. Ako će u Hrvatskoj perpektiva biti nedostatak radne snage, onda za nas to znači investiciju u automatiziranu proizvodnju, robote... Međutim, tko će plaćati poreze, prireze, zdravstveno, mirovinsko? Nijemci i Austrijanci neće dopustiti da se kod njih radi, a ovdje uplaćuju doprinosi. Dakle, nije to problem samo poslodavaca, nego je svima u interesu da se nešto napravi i da mladi ostanu.

Lokalno se dosta govori o potrebi za restrukturiranjem gospodarstva, misleći prije svega upravo na prerađivačku industriju. „Trebaju nam firme koje će isplaćivati plaću od tisuću eura“, zasigurno ste i sami čuli glas politike i javnosti. Kako na to gledate i koliko sada iznosi prosječna plaća u Calzedoniji?

Pa nek dopeljaju onda industriju koja će biti atraktivnija za građane! Nema problema, mi se budemo sami od sebe ugasili. Samo, ja još nisam čuo da su negdje nekoga dopeljali. To su za sada samo priče. Da bi došla autoindustrija koja se spominje, Varaždin bi prvo morao imati izvor radne snage, a koji je kapacitet naših strukovnih škola, kakva je zainteresiranost mladih za upis ? Što se tiče primanja u Calzedoniji, u proizvodnji se približavamo prosjeku države, osobna primanja ovise naravno o ostvarenoj normi, odrađenim satima, poreznim olakšicama itd.

Ovdje spominjemo podatak da u „tekstilnom gradu“ nije upisan ni jedan šivač, da nemamo izvora radne snage za primjerice autoindustriju... Drugo pitanje je kvaliteta radne snage koja postoji. Kakva su vaša iskustva?

To nije problem samo školskog sustava, nego čitavog društva. Nema profesionalne orijentacije, sustavnog usmjeravanja u školovanje, sve se odvija stihijski. Mi svoj menadžerski kadar educiramo sami, unatoč silnim novoosnovanim veleučilištima i sveučilištima koje bih ja osobno pola ukinuo jer niti imaju programe potrebne današnjici, niti dovoljno stručni nastavnički kadar, a bome niti perspektivnu bazu studenata. Stvaraju lošu i iskrivljenu sliku jer ljudi sa zavšrenim fakultetima nemaju dovoljno očekivanih znanja. Druga stvar, pa nismo mi Hrvati najinteligentniji narod na svijetu, da bi smo svi trebali završiti fakultete. Dakle, ne postoji sustav selekcije i profesionalne orijentacije, kakav je nekada postojao, a u normalnim zemljama postoji i dalje. Država baca novce na bespotrebna i suluda školovanja, dok nam stručnjaci s nama potrebnim znanjima i vještinama u koje smo uložili puno vremena i novaca odlaze iz Hrvatske. Gdje je tu logika?

Kakva su vaša iskustva s investicijskom klimom našem lokalnom području?

Mislim da je bilo puno više dobre volje kada smo počinjali nego danas. Stvari su se puno lakše rješavale i bilo je puno više stručnih ljudi u nadležnim službama. To se jako razvodnilo i evidentno je sve kompliciranije. Dopalo se to kome ili ne, ali stvari koje su se u ovom gradu trebale rješavati nisu se rješavale. Comprom smo napravili prije 10 godina. Još tada je bilo dogovoreno da će se bale smeća maknuti, a nisu se maknule do danas. Kad zapuše istočnjak cijeli dio grada nepodnošljivo smrdi. Tu svakodnevno radi 600 ljudi. Mislim da je to velika neodgovornost svih opcija u gradu i nešto što se nije smjelo dogoditi, ali nije to sve što ne valja.

Što smatrate većim problemom čak i od baliranog otpada?

Investicije koje se nisu smjele dogoditi! Primjerice sportska dvorana "Arena". Čemu upucati tolike novce u nešto što za što nisi siguran na koji način će se upotrebljavati i financirati? Možda je bilo daleko korisnije proširiti Graberje, što je bila jedna od opcija. Nije moguće na silu preseliti građane na Dravu! Takvih primjera ima koliko hoćete: aerodrom bi mogao imati puno veću ulogu u razvoju grada, komunalna i prometna infrastuktura...

Stav gradske vlasti jest da se takva građevina radi za 300 godina, dakle za stoljeća...

Ja govorim iz perspektive poduzetnika. Kaj to znači za 300 godina? Je li Arena napravljena dovoljno kvalitetno da izdrži 300 godina?

Spominjali ste još neke primjere?

Primjer kako je uništeno ugostiteljstvo u gradu. Kako se može dogoditi da jedna državna neprofitna ustanova, ili tvrtke u vlasništvu lokalne uprave, pružaju ugostiteljske usluge  za cijeli grad a ne strogo namjenski? Ako mi kao lokalna samouprava delamo konkurenciju vlastitim poduzetnicima u gradu, onda tu fest nekaj ne štima. Koja je svrha imati gradske tvrtke ili državne ustanove koje rade konkurenciju ili čak imaju monopol? Zato potpuno razumijem ugostitelje, da im se ne isplati raditi jer oni jednostavno nemaju potrebnu masu potrošača. Zašto da onda ugostiteljska poduzeća plaćaju poreze i doprinose? Nije čudo da nema dovoljno smještajnih kapaciteta, značajnije restoranske ponude...

Jedan od problema s kojima se suočava Varaždin, i ne samo Varaždin, jest mrtvilo u centru grada zbog trgovačkih centara izvan gradskih središta ili izvan samoga grada. Kako to komentirate kao čovjek iz branše?

Pametni gradovi nisu podlegli modi masovnog otvaranja trgovačkih centara. Onoga časa kada su to neki drugi gradovi dozvolili, odvukli su građane iz grada i gradovi su postali mrtvi. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj, nego posvuda po svijetu. Dobar raspored trgovačkih centara te dobro isplanirani sadržaji u gradskoj jezgri trebali bi garantirati opstanak centara gradova, ali sve se nažalost događalo stihijski. U pojedinim gradovima već je toliko trgovačkih centara da su postali konkurencija sami sebi. I koja je svrha toga? Uložene su stotine milijuna eura i taj novac je propao. U Varaždinu je problem i visoka cijena parkinga, pa je centar grada i zato manje posjećen...

Izuzetno ste uspješan čovjek, imate mnogo iskustva s ljudima, ovdje smo govorili o školstvu i određenim trendovima... Što biste rekli, zašto ste vi uspješan, a netko to nikada ne može postati?

Mislim da je osnovna stvar mogućnost predviđanja, ali ne iz kristalne kugle ili uz vračaru, nego praćenjem onoga što se događa. Primjećujem da se ljudi ne ponašaju uvijek tako, iako ima dovoljno informacija iz kojih se može shvatiti što bi se moglo dogoditi. Jedino ne možeš znati kada će se dogoditi potres, sve drugo je predvidivo. Tako i bez radnika možeš ostati samo ako ne predvidiš kretanja na tržištu rada. Naravno, među suradnicima mora biti jedna vrlo uska suradnja puna povjerenja. Ako meni dođe suradnik i ja za njega nikad nemam vremena, onda naravno da se može dogoditi nešto loše.

Calzedonija je vertikalno organizirana kompanija, no je li, krajnje, brend taj koj diferencira uspješnu tekstilnu tekstilnu industriju od one koja je osuđena na propast?

Sam brend ne znači ništa bez svega ostaloga. Zašto je Calzedonija uspjela? Zato što je počela od dućana. Startali smo, dakle, obrnuto od svih drugih. Prvo smo napravili dućane i onda, kada smo vidjeli da ne možemo pronaći dovoljno kvalitetne dobavljače – krenuli smo graditi tvornice. Nama je proizvodnja posljedica, a ne uzrok. Imamo svoj put koji se pokazao uspješnim, te smo od 1987. godine do danas postali globalna tvrtka koja posluje u 58 zemalja svijeta. U Hrvatskoj smo poslovanje počeli još 1992. godine s doradnim poslovima, a 1995. smo u Varaždinu osnovali prvu tvrtku (Comprom) s 15-ak šivača. Karakteristika Calzedonije je ništa ne privatizirati – početi od livade. 1995. godine naša prva hala u Majerju imala je 750 kvadrata, da bismo danas došli do blizu 200 tisuća kvadrata natkrivenih prostora.

I sami ste spomenuli kako je karakteristika Calzedonije to što kod vas rade pretežito žene. Kakva su vaša iskustva sa ženama kao menadžerskim kadrom?

Prvo, one su puno više naučene delati nego mi muškarci. Kako drže na okupu familiju i brinu o djeci, tako majčinski odnos imaju i prema suradnicima i prema firmi. Odane su joj i puno razumnije od muškaraca u rukovođenju. Nisu toliko impulzivne. Inače, mi smo i vrlo mlada firma. Naš prosjek starosti na 38 tisuća zaposlenih je 36 godina, 80 posto zaposlenih su žene a taj je odnos i u menadžmentu.

Aktualno je pitanje kada je vrijeme za mirovinu... Vaš stav?

Ja znam da bum delal dok god bum mogel. Ovisi kako se tko osjeća, je li sretan i zadovoljan s profesijom koju je odabrao, firmom u kojoj radi, primanjima, itd. Ako je netko nezadovoljan s time što radi ili atmosferom na poslu, naravno da želi otići što prije. Moramo stvoriti uvjete da se ljudi osjećaju korisni i doprinose ovoj zemlji. Vrlo je pozitivna stvar što se umirovljenicima dozvolilo da opet mogu raditi: državi je lakše, mladi imaju od koga učiti, a oni se osjećaju puno bolje. Treba raditi i doprinositi ovoj zemlji. Imamo preveč ljudi koji nikaj ne delaju, a životu daje smisao isključivo rad – ljudsko biće je stvoreno da stvara.

23.06.2019. 08:50h Zadnja izmjena: 23.06.2019. 12:05

Foto: Viktor Hranić