Predsjednik uprave gk grupe

»Ostao sam željan svojeg oca, ali želim poput njega ostaviti traga u Varaždinu«

GK Grupa, kojoj je i kao predsjednik uprave na čelu, zapošljava u Hrvatskoj više od 30 ljudi i ostvaruje gotovo 30 milijuna kuna prihoda, a posluju preko tvrtki kćeri na području cijelog hrvatskog okruženja. Upravo ovih dana, u jakoj međunarodnoj konkurenciji, ugovorili su i sudjelovanje u jednome od trenutno najvećih građevinskih projekata u zemlji – izgradnji novog terminala u Luci Ploče...
Objavljeno: 13.01.2019. 08:50

Zadnja izmjena: 14.07.2022. 12:36

Foto: Viktor Hranić

Gradski vijećnik Robert Gotić, inženjer građevine, predsjednik je uprave jedne od najvećih i najuspješnijih tvrtki u zemlji i regiji za izvođenje geotehničkih konstrukcija, a poznat po neposrednoj komunikaciji i ekonomskim temama na sjednicama vijeća grada Varaždina.

GK Grupa, kojoj je i kao predsjednik uprave na čelu, zapošljava u Hrvatskoj više od 30 ljudi i ostvaruje gotovo 30 milijuna kuna prihoda, a posluju preko tvrtki kćeri na području cijelog hrvatskog okruženja – od Austrije, Slovenije i Mađarske do BiH i Srbije. Njihova građevinska niša su izvođenja goetehničkih konstrukcija i projektiranje, poglavito temeljenje i poboljšanje tla kao i zaštita građevinskih jama zahtjevnih objekata, pri čemu su u zemlje regije uveli cijeli niz novih metoda iz djelatnosti. Upravo ovih dana, u jakoj međunarodnoj konkurenciji, ugovorili su i sudjelovanje u jednome od trenutno najvećih građevinskih projekata u zemlji – izgradnji novog terminala u Luci Ploče, a paralelno s ovim projektom izvode radove poboljšanja tla na izgradnji nove trase željeznice, i to dionicama Dugo selo–Križevci te Zaprešić-Zabok. 

Dugih 17 godina Gotić je zanat tesao širom svijeta kao jedan od direktora poznate austrijske građevinske tvrtke Keller Grundbau, a radio je i na sedmom svjetskom čudu – glasovitim Palminim otocima u Dubaiu. Projektant je temeljenja kompleksnih građevina kao što su poslovni objekt Zagrebtower, stambeno-poslovni kompleks VMD Strojarska Zagreb, tvornice kamene vune Rockwool u Istri, tvornice Knauf u mjestu Kosovo kod Knina, silos klinkera tvornice cementa Lafarge u mjestu Beočin kod Novog Sada, poslovnog centra Tuš u Kopru, poslovnih centara Majlond i Leclerc u Ljubljani, te mnogih drugih.  Prije deset godina odlučio se trajno vratiti u svoj rodni Varaždin, ne samo kako bi pokrenuo vlastitu poslovnu priču, nego i „spriječio“, kako se voli izraziti – da mu djeca postanu „jodleri“ (Austrijanci). Široj javnosti manje je, pak, poznato da u holu varaždinskog Geotehničkog fakulteta stoji spomen ploča njegovog oca Ivana, koji je bio jedan od njegovih osnivača, i to od onih koji su ga gradili doslovce – ciglu po ciglu. Zbog vremena koje je utkao u izgradnju institicuje, Gotić priznaje kako ga je ostao zauvijek željan, a evo što nam je još otkrio u vrlo otvorenom razgovoru...

Kako ste „završili“ u Beču i karijeru započeli baš u Keller Grundbau?

Kao dobar student građevinskog fakulteta u Zagrebu, u Beč sam poslan na specijalizaciju i tako je sve počelo. Prethodno sam završio matematičku gimnaziju. S obzirom da mi je Austrija bila najbliža, a literatura skromna i uglavnom na stranom jeziku (njemački, engleski), a htio sam puno naučiti o građevini, prvo sam naučio jezik. Austrija je vrlo jaka u građevini. Ima stvari koje rade najbolje na svijetu, jer su bili prisiljeni graditi npr. tunele, koje su potom dotjerali do savršenstva. Inovirali su cijeli niz novih metoda. Kao djelatnik Geotehničkog instituta znanstvenog centra Arsenal u Beču sudjelovao sam na zajedničkom projektu s tvrtkom Keller Grundbau i nakon toga od njih dobio „nemoralnu ponudu“ tj. ponudu koja se ne odbija.

U Austriji ste se i oženili...

„Ces’t la vie“, odeš u inozemstvo, misliš na godinu ili dvije, a onda ostaneš predugo. U Beču su mi se rodili i klinci. Nije me bilo 17 godina, ali 2007. sam se odlučio vratiti jer sam znao da će klinci, ako krenu u Austriji u školu, postati Austrijanci. Možda bedasto zvuči, ali ja stvarno volim ovu zemlju. Uvijek sam znao da ću nekog vraga vani naučiti, a onda se vratiti u Hrvatsku iz koje sam kao student otišao prije rata.

Koja je temeljna razlika između Austrijanaca i Hrvata?

U Austriji ljudi rade od jutra do mraka, te sam se i sam vrlo brzo morao prilagoditi takvom načinu života i rada. Po mraku odete – po mraku se vratite. Kad bih navraćao u Varaždin s čuđenjem sam gledao kako se dečki doma druže i zezaju, čega u Austriji nisam imao. Kvaliteta življenja ovdje je definitivno bolja i zato, dok je društvo meni zavidjelo što sam u inozemstvu, gdje sam na institutu primao naknade veće nego bilo tko u Varaždinu plaću, ja sam njima zavidio na načinu života s puno druženja i veselja. Iznenađivalo me kako su ljudi ovdje s lakoćom zvali i plaćali runde pića, što je i danas karakteristika našeg mentaliteta. Dakle, imao sam menadžerski ugovor, velika primanja, ali nedostajalo mi je vremena i druženja s ekipom iz djetinjstva.

Vašem ocu prošle godine je kao jednome od osnivača Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu otkrivena spomen ploča. Otprilike ste, dakle, nastavili obiteljskim putem?

Moj otac bio je od onih koji su u vlastitom automobili prevozili cigle, kako bi se izgradio Geotehnički fakultet. Ostao sam ga zbog toga željan, jer ga nikad nije bilo kod kuće. Neumorno je radio na izgradnji te institucije i ponosan sam na to što je ostavio trag u geotehničkoj struci i u ovom gradu, ali zato ga često nije bilo doma. Tome je posvetio zapravo cijeli svoj život, a dok je tata gradio fakultet, mama se doma borila s nama klincima. Radila je u Visu kao inženjerka tekstila, iz one generacije koja se cijeli život dizala u osvit zore, budući da joj je radno vrijeme bilo od šest do dva popodne.

S obzirom da ste u Austriji napravili zavidnu karijeru, zašto ste odlučili krenuti vlastitim poslovnim putem?

Napredovao sam vrlo brzo, jer kada se nečega prihvatim to i realiziram. Možda glupo zvuči i možda stvarno nije pametno, ali živio sam da bih radio, a ne obrnuto. Nakon što sam postao direktor Kellera u Beču, bio sam zadužen za formiranje firmi od Sloveniji prema dolje, te općenito sve zemlje istoka: Slovačku, Mađarsku, Češku... Kao mladi inženjer imao sam tako prilike muvati se po svijetu, te vidjeti kako drugi ljudi žive i rade. Obišao sam skoro cijeli svijet i pritom imao prilike puno učiti jer tvrtka Keller Holding je vodeći svjetski koncern za izvođenje geotehničkih konstrukcija. Međutim, osim što u Austriji stranac uvijek ostaje stranac, u Hrvatsku sam se želio vratiti i kako bih dao svoj doprinos u izgradnji bolje nam lijepe naše. Ovdje je puno stvari koje je potrebno mijenjati, a što mi privrednici vidimo.

Za svoje političko djelovanje odabrali ste HDZ. Zašto?

U HDZ-u nisam odnedavno, učlanio sam se još na početku stvaranja stranke i države, jer su mi bliska načela koja HDZ zastupa. Uostalom, iz one sam generacije koja je u Beču skupljala novac za potrebe obrane Hrvatske, pri čemu je bečka crkva odigrala vrlo veliku ulogu. Još u Austriji sam shvatio da „crni“ novce zarađuju, a „crveni“ ih troše. Slično je i kod nas, a ja sam uvijek bio na liniji da se novac prvo mora zaraditi. Kod nas se prvo podijeli, a onda razmišljamo gdje ćemo ga uzeti. To je kao da smo pilu okrenuli naopačke – porežemo se i opet ponavaljamo istu pogrešku. To je razlog zbog kojega želim doprinijeti tome da se stvore uvjeti, kako bi ljudi koji privređuju od svojega rada mogli i živjeti.

Godinu i pol dana HDZ sudjeluje u gradskoj vlasti kao koalicijski partner Ivana Čehoka. Kakvim biste ocijenili minulo razdoblje?

U svakom slučaju je bolje nego što je bilo. Mišljenja sam da će biti još bolje kada se u politiku na bilo koji način uključe ljudi koji stvaraju nove vrijednosti (ne nužno u biznisu) – kada se, dakle, uključe oni s prihodovne, a maknu oni s rashodovne strane. S ovim drugima sam uvijek imao problem. Žele biti važni i krojiti pravila igre, a nisu u stanju stvarati, raditi i motivirati. Trenutno naš najveći problem su bale u Brezju, koje kao koalicijski partner zajednički rješavamo. To je problem koji nas guši, zagađuje i blokira nam potencijalni razvoj, a poslovna zona u Brezju jedna je od najvećih u Hrvatskoj te na idealnoj poziciji tj. odmah uz autocestu Budimpešta – Beč.

Kako mislite da bi se trebao riješiti taj problem?

Bale u Brezju su splet svega što ne valja, od politike preko interesnih skupina do pravosuđa, što su problemi u ovoj zemlji. Taj problem treba riješiti odmah. Imamo MBO koji smeće može progutati i to vidim kao varijantu A. Pri nalaženju rješenja opterećuju nas naslijeđeni pravosudni procesi. No, kako god da se to na kraju pravno-formalno razriješilo, kao čovjek koji razmišlja pragmatično, stava sam da imamo tvornicu koja smeće može i treba obraditi. Generalno kao i u mnogim drugim primjerima najbolje i najpovoljnije je rješavati probleme na licu mjesta. B varijanta je odvoz na deponiju.

Više puta ste kao vijećnik isticali kako Grad Varaždin mora hitno aktivirati gradsku imovinu. Na što konkretno mislite?

Zbog SDP-a koji je to tako na državnoj razini ispregovarao, ostali smo „osmo prase“ koje polovicu novaca iz europskih fondova neće moći koristiti zato što imamo, zamislite – 47 umjesto 50 tisuća stanovnika. Međutim, gledajući sve segmente, ono na čemu Grad Varaždin može odmah početi raditi je oživljavanje imovine koja vrijedi do dvije milijarde kuna i kao takva mora biti stavljena u funkciju odnosno stvarati novu vrijednost i pridonositi punjenju gradskog budžeta. Gradska vlast okuplja privrednike kako bi što prije pokrenuli i druge projekte pored ovih aktualnih.

Jedan ste od gorljivih navijača NK Varaždina. Je li privatizacija konačno rješenje za taj klub?

Kao privrednik, mišljenja sam da novce treba stvarati, a ne ih jednome uzeti da bi se drugome dalo. NK Varaždina svakako treba komercijalizirati, no u maloj državi poput naše to nije toliko jednostavno. Trenutno je zbog toga sigurno potrebna određena donacija Grada Varaždina i Županije, ali dugoročno treba razmišljati o modelima samofinanciranja, oko kluba okupiti krug ljudi koji idejama i konkretnim akcijama žele pomoći i na krilima uspjeha Zlatka Dalića u Rusiji postaviti ga na noge. Nogomet oduvijek okuplja ljude i zbog toga je važno da i u Varaždinu to učinimo.

Nekada je Varaždin imao jaki nogometni klub, ali imao je i jaku građevinsku industriju. Što biste kao čovjek iz struke rekli, zašto smo u tom segmentu također nestali s „mape“?

Svaka priča počinje i završava s ljudima. Pokojni Anđelko Herjavec okupio je tim sposobnih ljudi oko sebe i rezultat je bio jedan od najboljih nogometnih klubova u zemlji. S druge strane, urušavanje građevisnske industrije, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini, posljedica je čitavog niza čimbenika. Od nedostatka investicija prije desetak godina do nemogućnosti brze prilagodbe struke koja je izrazito konzervativna. Nemoguće je to elaborirati u nekoliko rečenica. Naravno da je u tome, kao i u mnogim drugim segmentima, i politika dala svoj "doprinos".

S obzirom da ste zauzeti vlastitom tvrtkom, hoćete li dugoročno moći balansirati posao i politiku?

Naravno da mi je u fokusu izgradnja poslovnog sustava u kojem djelujem. Međutim, ako ćemo svi samo pričati kako smo „mrtav grad“, a ništa ne poduzimati, onda ne možemo očekivati rezultate. Ako se nešto zaista želi, za to se uvijek nađe vremena. Idemo podići ovaj grad s konkretnim projektima u svim segmentima! Želimo uključiti što više ljudi dobre volje u smjeru koji će dati mjerljivi rezultat. Ne postoji drugi način nego svakodnevno animirati ljude u svom krugu djelovanja. To činim kao gradski vijećnik, dopredsjednik gradskog HDZ-a, kao privrednik i ne namjeravam stati.