Drugi čovjek Varaždina, 44-godišnji Zlatan Avar, prva je generacija IT-evaca stasalih na FOI-u 1990.-ih, u vrijeme kada se informatika još učila iz udžbenika, a PC bio predmetom žudnje kao što mu je to danas, gotovo 30-godina kasnije, reći će – digitalizacija državne i lokalne birokracije zapele još u tom vremenu – kada je bio brucoš.

Premda, barem stereotipno, informatička struka nema osobiti senzus za politička pitanja, na Avarovu generaciju traga je ostavio Domovinski rat i socijalna neizvjesnost kasnih 1990-ih, da bi zaposlenjem na HRT-u svjedočio pravim igrama prijestolja, a prilikom uvođenja novih informatičkih sustava na javnu televiziju – prizorima kao iz filma „Good Bye Lenin!“. Majka mu je bila administrativna radnica, otac inženjer u Varteksu. Namjeravao je zapravo upisati medicinu, razmišljao o kirurgiji, ali kaže kako je uvijek bio dobar s brojevima pa shvatio kako tako dugotrajan studij njegova obitelj neće moći financirati. Varteksovo dijete. Prvo računalo dobio je od ujaka gastarbajtera, a usput, provodeći u Njemačkoj praznike, naučio i jezik. Ipak, vrijeme svoju mladost pamti kao vrijeme velikog optimizma u Varaždinu i cijeloj zemlji; bliskosti među studentima i općenito ljudima; hitovima U2-a; Paladi, Corumu, Ex-u, Sermageu, gdje je već tko izlazio, te nošenju vreća vapna u Centroprometu koje su možda nadraživale kožu, ali solidno popunjavale džeparac. Studenti informatike ponešto su mogli zaraditi i na ljepšim poslovima, radeći s prvim bazama podataka. U ovom intervjuu upoznajte pobliže dogradonačelnika Varaždina i njegove poglede na događaje koji su mu obilježili život, ali i povijest grada Varaždina za koju će sada jednim dijelom biti odgovoran i on sam. Zlatan Avar po prvi put otkriva kako je došlo do suradnje s Ivanom Čehokom, u kojem trenutku i kako je pala odluka o „projektu“ njegovog povratka na vlast, a pitamo ga i što je na vlasti do sada učinjeno...

Što biste rekli, čemu vas je FOI naučio kao čovjeka, ne samo kao IT stručnjaka?

FOI me učvrstio u vjerovanju da uvijek moram zastupati vlastiti stav. Jednu rečenicu sam zapamtio do danas, a to je rekao profesor Kapustić – „Ako ne možete izaći na kraj sa mnom, a jedino što vam mogu napraviti jest srušiti vas na ispitu, kako ćete onda izaći na kraj sa svim budalama koje ćete sresti u životu?“. Rečeno nam je i kako uskoro neće biti moguće završiti FOI bez posjedovanja osobnog računala, što je došlo vrlo brzo, već 1995., 1996., a još danas se, 30 godina kasnije, suočavam s informatičkom zaostalošću sustava. Sada u državnoj i administraciji Grada Varaždina.

Koliko je vaša generacija strahovala za svoju budućnost s obzirom na rat, nezaposlenost...?

Svi smo bili nacionalno osviješteni, ratna zbivanja proživljavali smo emocionalno i moram reći da nas je Domovinski rat zbližio na ljudskoj razini. Bili smo bliskiji od generacija prije i poslije nas, ili generacija danas, a to se najbolje vidi kada slavimo obljetnice na kojima nas se okupi 80 posto. I ostali smo u kontaktu jedni s drugima. Makar sam bio mlad, mogu reći da su 90-e bile jedan period, barem za mene, kada je vladao optimizam, vjera u bolje sutra i da se stvara nešto novo. Još od 80-ih vladao je neki zamah, želja za nečim drugačijim i boljim.

Vaše prvo radno mjesto bilo je u MDV centru u Varaždinu. Bio je to početak 2000-ih i sva negativna obilježja rane tranizcije su kulminirala. Kako se to odrazilo na vas?

Kod traženja prvog posla nisam bio izbirljiv, jer tada je bilo važno uopće negdje primati plaću. U MDV-u sam radio kao referent nabave i prodaje, stekao prva poslovna i iskustva rada s ljudima. Imao sam priliku vidjeti kako funkcionira privatan biznis u kojem nema puno prostora za pogrešku i u kojem se dosta posla mora odraditi kako bi se zaradila plaća, koja mi je za to vrijeme u MDV-u bila dobra. Međutim, tamo sam po prvi put zapazio problem koji Hrvatsku muči cijelo vrijeme, a to je kultura neplaćanja. Tih 2000.-ih još je sve išlo naprijed i bez obzira na socijalne potrese, moglo se prodati, ali najveći problem bila je naplata potraživanja. To se već odavno moglo riješiti, no kao država u tome mora biti puno oštrija.

S političkog aspekta gledano, varaždinske 90-e pa sve do dolaska Čehoka obilježili gradonačelnici iz redova HDZ-a i HNS-a. Kako gledate na taj dio povijesti grada, kojoj ste dugo vremena svjedočili samo kao građanin, „Varaždinac iz centra“?

Poslije smrti prvog predsjednika izlazi na van sve ono što je bilo loše u tranziciji. Stvorila se kritična masa koja je željela promjene, a to se sve osjećalo i u Varaždinu. Za vrijeme vladavine HDZ-a i HNS-a u Varaždinu 1990.-ih nešto se događalo, ali je grad u biti stagnirao. Ono što će vam neminovno reći svaki Varaždinac jest da se dolaskom Čehoka sve okrenulo. Varaždin je postao cool grad, o čemu sam se nebrojeno puta osvjedočio kao Varaždinac koji je radio u Zagrebu. Prijatelji su mi prilazili i govorili kako je kod nas super; ulaže se u infrastrukturu, hortikulturu; građevinski sektor doživljavao je bum, i to se sve događa do 2007. Bilo je to sedam lijepih godina s ekonomskog gledišta, a onda je došla kriza i pokazala koliko je naš sustav bio na labavim nogama.

Možda ste i sami čuli teoriju, nalik nekoj „teoriji zavjere“, koja se može povremeno čuti u gradskim političkim kuloarima, a glasi – kako je moguće da se samo u Varaždinu, kao nigdje u Hrvatskoj, u jednom trenutku urušilo ama baš sve? Već se snažno razvijao i financijski sektor, a uz tekstilnu i prehrambenu, imali smo i najjaču građevinsku industriju, imidž grada prepoznatljiv u cijeloj zemlji, nešto ranije i NK Varteks kao sportski fenomen...

Moja percepcija je da je to bio klasičan politički obračun između velikih igrača. Kao u svim malim državama, dosta je bilo spleta politike i biznisa. Ne čudi me stoga da je takav splet u kombinaciji s krizom rezultirao time. Možda je Varaždin najlošije prošao, međutim baš u Varaždinu bile su jake industrije, pa je Varaždin to najviše i osjetio. Iz perspektive Zagreba, gdje sam radio na HRT-u te bio dosta obaviješten i informiran, mogu reći da su također mnogi propali uslijed previranja i političkih obračuna, ali to je velik grad, pa se to ne osjeti na takav način. Slična situacija dogodila se i u Osijeku i u Zadru, tako da nije Varaždin osamljeni primjer. Da su tadašnji akteri bili svjesni što će se dogoditi, mislim da bi možda drugačije postupili.

Možete li biti određeniji?

Pa, kod nas su to bili g. Čačić i g. Čehok, i naravno Ivo Sanader kao tadašnji premijer. Sve su to bili sukobi koji su kulminirali potresima na političkoj i gospodarskoj sceni. S druge strane, velike tvrtke kao što je tada bio Tehnobeton, radile su velike poslove za državu kao što su ceste, POS, javno-privatno partnerstvo... Ako k tome dakle dodamo kulturu neplaćanja i krizu, dobit ćemo jedan miks koji može biti poguban i za one najjače. U svojem IT sektoru znam mnogo tvrtki koje odbijaju raditi bilo kakve poslove s državom ili javnim sektorom jer smatraju da će imati samo probleme.

Koji je vaš osobni stav o Čehokovim pravosudnim slučajevima? S njime ste počeli surađivati dok je još bio persona non grata. Možda se to danas čini kao daleka prošlost, no još prije dvije godine neke ljude bilo je potpuno nezamislivo vidjeti s njime u društvu...

Prvo, uvijek ću stati na stranu onoga kojega svi osuđuju jer smatram da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica. U tom pogledu  moramo napraviti iskorak kao društvo. Pravosuđe će reći svoje, međutim skeptičan sam jer se pravosuđe još uvijek nije odmaknulo od politike. Danas ni u jednoj političkoj stranci, od dvije najveće do onih antisistemskih, nema aktera koji to neće priznati. Puno je nelogičnosti u presudama, apsurda ili odugovlačenja. Najveći problem je što ne vrijede ista pravila za sve. Naravno da bliska suradnja i prijateljstvo između mene i g. Čehoka postoji, ali ni inače nisam od onih koji će pokazivati prstom i pozivati na linč. Stao sam i na stranu g. Habuša po pitanju zapošljavanja njegove supruge, kada ga se osuđivalo bez dokaza.

Možete li sada javnosti otkriti, godinu i pol nakon zajedničke vlasti, kako je počela vaša suradnja s Čehokom i je li on bio „taj“ koji vam je iz gradske uprave nabavljao dokumente kojima ste onda „mitriljirali“ na gradskom vijeću?

Za takav kontakt uvijek su zaslužne žene. Mene i Čehoka upoznala je gđa. Lidija Benjak Gotić, koja je bila moja PR suradnica, a do sastanka je došlo nakon jednog mojeg govora u Gradskom vijeću. Osvrnuo sam se na biotehnološki park i tako smo po prvi put imali zajedničku temu. A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, dokumenata, tu „teoriju“ mogu odmah demantirati! Premda sam na neke stvari čekao i po šest mjeseci, sve dokumente dobio sam zakonskim putem, na temelju prava koje sam imao kao gradski vijećnik. Teorija da je mi dokumente distribuirao Čehok može biti samo urbana legenda!

Kada ste počeli razgovarati o zajedničkom izlasku na izbore i je li Čehok zaista do samoga kraja zdvajao nad time, da li se kandidirati ili ne? Kada je donio konačnu odluku?

Nije nikakva tajna da su Čehoka mnogi Varaždinci nagovarali da se kandidira, sigurno i prije nego smo se nas dvojica uopće upoznali. Međutim, mi vjerujemo u brojke, a pogotovo ja. Kada sam s prijateljem Željkom Bunićem razgovarao kako izaći na izbore, s Čehokom sam već imao redovitu komunikaciju. I tako se rodila ideja da izađemo s nezavisnom listom. Intenzivirano smo o svemu počeli razgovarati manje od godinu dana prije izbora, nakon Špancirfesta 2016. Anketu koja je tada bila objavljena, a koja je govorila da Čehok premoćno pobjeđuje, mi niti smo naručili niti znamo tko ju je naručio. Istina je da je g. Čehok razmišljao do samoga kraja. Odluku da će se kandidirati nama je priopćio mjesec dana prije izbora.

Vaš dojam, oko čega se najviše dvoumio?

Da se meni dogodilo što je njemu, razmišljao bih o tome – što to meni treba?! Pretpostavljam da je na sličan način razmišljao i on.

Tada se govorilo da vam je bio problem sastaviti listu?

Ne stoji! Sastavili smo vrlo kvalitetnu listu, sastavili je vrlo brzo, okupili ljude iz svih sektora i prepoznali pravi trenutak. Zajedničko nam je bilo da smo spremni donositi odluke i uvažavamo međusobna i mišljenja struke.

Kako ste se sami našli u politici s obzirom na djelatnost iz koje dolazite. Jeste li, kada ste se 2013. godine samostalno kandidirali za gradonačelnika, željeli samo izgraditi prepoznatljivost ili ste zaista krenuli s namjerom da dobijete izbore?

Političke igre u Gradskom vijeću su „mala beba“ naspram političkih igara u velikom sustavu kao što je HRT. Na HRT-u sam shvatio koliko politika zapravo utječe na sve segmente društva, premda o javnoj televiziji neću govoriti ništa loše. U 16 godina, koliko sam proveo tamo, puno su uložili u mene kao svojeg djelatnika, a smatram da sam kroz svoj rad to i vratio. Međutim, 2012. godine otvorio se natječaj za ravnatelja koji je sadržavao sve prednosti jednog IT menadžera s poslovnim znanjima i to je bila prilika koja se ne propušta. Nisam naravno bio naivan i mislio da će me izabrati, ali već sam imao dovoljno godina, znanja i iskustva da počnem pokazivati ambiciju, te sam se kandidirao. Godinu dana kasnije kandidirao sam se i za gradonačelnika Varaždina, revoltiran pesimizmom koji je vladao kod mojih prijatelja iz poslovnog i svijeta kulture, koji nisu vidjeli više nikakav razlog za to da se nastave razvijati u Varaždinu. Dakle, stekao sam znanje i iskustvo i odlučio da, ili ću se početi baviti politikom ili će se ona cijelo vrijeme baviti sa mnom.

Iako ste prepoznatljivost stekli kao možda najaktivniji član Gradskog vijeća, vi ste zapravo nakon izbora željeli odustati od te funkcije?

Otvoreno sam razgovarao o tome da netko drugi preuzme tu funkciju umjesto mene, ali nitko nije želio. Moram priznati da mi je krajem mandata već dosadilo davati kritike i upozoravati, ali jednostavno se na neke stvari mora skrenuti pozornost.

Sad ste u prilici da sami popravljate stvari za koje ste smatrali da ne valjaju, a s obzirom da ste poznati i kao štedljiv čovjek, možete li reći koje su ključne racionalizacije koje ste proveli otkako ste na vlasti?

Prvo i osnovno, smanjili smo troškove odvjetnika za skoro 2 milijuna kuna. Smanjili smo za 15% i broj zaposlenih u Gradu, sa 117 na 102 (uključujućim i one na stručnom usavršavanju), što je također donijelo uštedu od najmanje milijun kuna.

Ali, Grad zapošljava ljudi koliko, recimo, tvrtke Hidroing, Kaming, Magma ili Vodogradnja koje ostvaruju do 168 milijuna kuna prihoda godišnje. Treba li zaista u gradu veličine Varaždina u administraciji raditi stotinu ljudi?

Razmišljao sam o istoj stvari, međutim kada birokracija ne bi bujala i rasla, a ulaskom u EU dobili smo i EU birokraciju, rekao bih da sustav grada Varaždina može opsluživati 80 ljudi. Uz to da se koristi i tehologija.
I dalje se čini jako puno, čovjek bi očekivao da ćete reći brojku od nekih 30, 40 ljudi...

I rekao bih, ali prije godinu dana! U posljednjih godinu dana spoznao sam koliko hrvatska birokracija još uvijek voli papir. Zbog toga rez od 20, 30 ili 40% možemo postići još jedino primjenom tehnologije i stvarnih e-dokumenata, ne „teoretskih“. Mi smo još uvijek na uredskom poslovanju iz 80.-ih ili 90.-ih godina. Dnevno potpisujemo tonu papira, pogotovo kada je riječ o EU projektima. To sve netko treba pripremiti i provesti kroz sustav, jer nemamo pravo elektroničko poslovanje na razini države. Daljnja informatizacija sigurno će uzrokovati odlazak kadrova koji se s njome neće moći nositi, a novi će morati biti potpuno informatički pismeni za kvalitetan rad.

Kad smo već kod informatizacije, kakvu budućnost predviđate informatičkom sektoru u Varaždinu i kao čovjek iz struke, što biste rekli – koliko je na njegov razvoj utjecao FOI i Tehnološki park?

Mogu reći da smo imali sreće jer je FOI jedan od pionira informatičke naobrazbe u Hrvatskoj, a s njime kao generatorom nove generacije inženjera mi smo uz bok Zagrebu. Na Tehnološki park gledam kao na odskočnu dasku novim IT tvrtkama, kao što je počeo i Mobilisis. Unaprijedit ćemo i njegovo poslovanje da se ne svodi samo na „rentijerstvo“, a dalje sve ovisi o tome hoće li se i koliko novih klinaca baviti IT-em. U tome je ključ razvoja IT sektora u Varaždinu, a Grad tu može samo stvarati povoljne okvire, kao što je uvođenje optičke infrastrukture. Imamo šansu kod industrije usluga koju će stvoriti ili neće današnji klinci. S dovlačenjem multinacionalki ne moramo se zamarati, jer one će prvenstveno tražiti velike centre kao što je Zagreb, bez obzira na dobru povezanost.

Za kraj, tko je Zlatan Avar osobno? Nikada se niste deklarirali, recimo, svjetonazorski...

Liberalnih sam stavova, ali ne trpim omalovažavanje npr. branitelja i njihove žrtve u Domovinskom ratu. Da svi ti dečki nisu bili na bojištima, mi danas ovdje ne bi razgovarali. Na te stvari sam osjetljiv. Ne dopuštam ni pljuvanje države koja je imala takav put prema slobodi. Prema tome treba imati poštovanja! Druga je stvar kritizirati loše stvari sustava. Uvijek ću se deklarirati kao kršćanin, katolik, ali moja je osobna stvar način na koji prakticiram vjeru. Jednostavno, strogo dijelim svoj privatan i poslovni život. I dopuštam da me se poslovno kritizira, ali privatno je samo moja stvar.

Što biste željeli da bude vaše političko naslijeđe?

U prvom mandatu moramo riješiti sve goruće probleme. Ostavština HNS-a i SDP-a je strašna, a SDP za neke stvari poput Aquatehnike snosi čak i veću krivicu. Nije bilo ni razvoja ni vizije, a infrastruktura na koju su Varaždinci navikli je zapuštena, što se sve može potkrijepiti činjenicama, a rekli su to i rezultati izbora. Narušen je i imidž grada, koji polako vraćamo. Samo jedan primjer, nacionalna kazališna kritika opet prati varaždinski HNK, a nevjerojatno je koliko smo bili loše bili percipirani baš u Ministarstvu kulture. Dakle, zaokret smo napravili i sada je potrebno zadržati smjer. Možda smo i mi Varaždinci malo prekritični prema samima sebi. Što se mene osobno tiče, ako za deset godina ne budem u politici, biti ću u privatnom biznisu.

Komentari

25.11.2018. 08:55h

Foto: Viktor Hranić