Otkako je završio s treniranjem Karoline Šprem, koja je dogurala do visokog 17. mjesta ATP ljestvice i četvrtfinala Wimbledona, više mu se ne putuje: - Imao sam ponude od nekih svjetskih igrača i igračica, ali dosta sam bio odsutan. Sad mi je ipak prioritet obitelj. Imam dvoje djece, Leu i Davida, i oni su također u tenisu.
Najveći izazovi
Kao jedan od najvećih izazova s kojim se kao trener susreće izdvaja očekivanja roditelji djece, koji su, ili preambiciozni ili posustaju na polovici puta.
- Bez podrške roditelja dijete nikad neće uspjeti. S druge strane, neki koji nikad nisu bili u sportu djecu opterećuju. U sportu nema da su dva i dva četiri. Ako neki klinac od deset godina ima smisla, u njega
je potrebno ulagati pet, šest ili deset godina da bi se eventualno vidjelo hoće li što od njega biti. Ali, već u startu je krivo ako roditelji ulažu u sport, a ne u dijete. Zbog toga u tom trenerskom poslu s jedne stra-
ne treba smirivati roditelje, a s druge motivirati klince. Nije lako to izdržati i nema nikakve garancije. Odmah vidiš tko neće uspjeti, to je jasno, ali nikad ne znaš za onoga tko ima talenta za rad, da li će doći do kraja - kaže Hiršzon, te napominje da u radu s mladima često treba biti i psiholog.
- Roditelji dosta puta od nas traže da praktički “promijenimo genetiku” loš odgoj i loše navike, a to je nemoguće. Netko će izrasti viši, netko manji i to zna biti problem. Mi smo s djecom sat, dva ili tri sata dnevno. Oni su s njima svo ostalo vrijeme, a cijela okolina je važna da bi netko u tom sportu mogao uspjeti.
U njegovo vrijeme neke stvari ipak su bile nešto drugačije, a što je najvažnije, sport je bio način života.
Životna odluka
- Kad sam počeo s 18 godina, bio je to s jedne strane i peh. Na ITF svjetskoj ljestvici bio sam među deset juniora svijeta, što se danas može usporediti npr. s Bornom Ćorićem, ali nitko se tada nije htio baviti sa mnom i sponzorirati me, jer je počeo rat - kaže Hiržon.
S jedne strane dogodio se, dakle, nesretni rat, a s druge strane, on je izabrao sport u kojemu je sve skupo: - To nije momčadski, klubski sport i tešo je kroz klub postati vrhunskim igračem. Ako imaš sreće pa si nešto bolji junior, onda možda i nađeš neke sponzore. Međutim, odluka o tenisu i sportu kao životnom pozivu pala je još u trenutku kada je postao prvakom tadašnje države; našao se među najboljim juniorima Europe, a potom se svrstao i uz bok najboljim juniorima svijeta.
- To su ipak bili pokazatelji da bi se eventualno moglo nešto dogoditi i tako sam krenuo tim putem. Trebalo je donijeti odluku o preseljenju u Zagreb, a kasnije u Njemačku. Tenis je jedan od najzahtijevnijih sportova. Letiš iz zemlje u zemlju, mijenjaju se kontinenti, hrana, kulture, teniske podloge, a netko vidi samo da li si dobio ili izgubio. Odricanja su velika, jer to je individualan sport. Zato, oni koji su u vrhu, svaku svoju kunu, dolar ili euro stvarno su zaradili itekako teško. Zapravo, jako malo igrača, napominje Hiržon, dobro živi od tog sport u kojemu su, u odnosu na nogomet, iznosi koji se zarađuju ipak nešto manji.
- Od tenisa ne živi tolika masa i zbog toga, ako nisi vrhunski igrač, što znači u top 100 ili 50 igrača svijeta, onda je teško uopće izaći na kraj. Ulaganja su velika, a putovanja daleka. Samo da odeš npr. u Australiju? Tamo ne možeš ići na tri dana, nego na dva ili tri turnira. I sad, ako nisi top igrač, ipak trebaš platiti trenera, boravak itd. Velika su, dakle, ulaganja, a da bi našao sponzora moraš biti vrhunski junior
ili ti eventualno može pomoći teniski savez koji, kao i cijela država, nije da cvate...
Njegova profesionalna karijera trajala je deset godina; pobijeđivao je na Satelitte turnirima; bio je finalistom World Cupa u Düsseldorfu, igrao finala Challenger turnira i nastupao na brojnim ATP turnirima, od čega je dva osvojio s Goranom Ivaniševićem (Zagreb i Bordeaux). Godine1996. sudjelovao je na Olimpijskim igarama u Atlanti, gdje je u igri parova s Goranom Ivaniševićem nastupio u
četvrtfinalu.
Međutim, za olimpijadu kaže: - Lijepo je to doživjeti, ali ne može se reći da je to u tenisu “vrh vrhova” Svaki tenisač radije bi osvojio Grand Slam, nego išao na olimpijadu. Ipak, već dok igrači imaju i Grand Slam, onda olimpijsku medalju postave kao prioritet. Ta medalja je vrijedna, ali nije kao u nekim drugim sportovima. U tenisu se igra iz tjedna u tjedan, a ovo se održava svake četiri godine.
Nakon nastupa na Olimpijskim igrama, 1996. godine Hiršzon s Teniskim klubom Varteks osvaja naslov momčadskog prvaka Hrvatske. Tada je ujedno i po drugi puta izabran za varaždinskog sportaša godi-
ne. Karijeru je ipak završio relativno rano, u dobi od samo 27 godina. Danas živi na relaciji Zagreb-Varaždin, s “ekipom” svakog tjedna odigra mali nogomet, prati gotovo sve sportove, a s igračima s kojima je aktivno igrao, poput Gorana Ivaniševića, i dandanas je dobar prijatelj. San mu je imati tenisku akademiju.
Komentari