BRANKO TOPIĆ Umirovljeni profesor matematike: ''Obrazovni sustav nam je katastrofalan i nastavnici su demotivirani''

Branko Topić umirovljeni je profesor matematike koji, iako je u mirovini ne miruje, već sa svojih 66 godina punim intenzitetom vodi Centar izvrsnosti iz matematike i seminare kojima priprema učenike za državnu maturu. Popričali smo s ovim neumornim matematičarem rodom iz Drniša, koji se osvrnuo na situaciju u našem školstvu, na današnje učenike, na društvene vrijednosti, ali i na sebe kao profesora, osobu i oca troje djece. 

Ovaj varaždinski profesor dalmatinskih korijena 1958. godine došao je s obitelji u Zagorje zbog očeva posla. Naime, otac mu je bio rudar koji je radio u rudniku u Pregradi, a potom na ciglani u Novom Marofu. I tu je krenula varaždinska životna priča profesora Topića, koji je u varaždinskoj gimnaziji, zahvaljujući svojem profesoru Radoviću shvatio da se u životu želi baviti matematikom. 

Topić je svoj radni vijek započeo u varaždinskoj Rudarskoj školi koja se kasnije podijelila na Graditeljsku, prirodoslovnu i rudarsku školu te Strojarsku i prometnu školu u kojoj je nastavio raditi do mirovine. Kako to da ste se odlučili na rad u školi i jeste li ikada požalili zbog odluke?

- Nikada nisam baš volio učiti strane jezike, a jedini jezik koji sam učio bio je ruski koji mi baš nije bio od pomoći pa sam se odlučio za rad u školi umjesto u računalnom centru. Nikada nisam požalio zbog svoje odluke jer uživam raditi s djecom koju jednostavno zavolite. Uvijek 'vrtite' isto ili slično gradivo, no nikada zapravo nije isto jer su situacije uvijek drugačije.

Jeste li bili strogi profesor? Kako ste uspjeli izgraditi autoritet u razredu?

- Škola nije igra, a niti život nije igra i mi moramo pripremiti učenike za život dajući im potrebno znanje, a matematika je svugdje. Na satu sam bio poprilično strog jer volim red, a autoritet kod djece možete steći na dva načina - znanjem ili nasiljem. Ja sam za ovu prvu varijantu jer učenike impresionira kada njihov profesor zna. Tu nema improvizacije. Što se kriterija tiče, postavio sam ih visoko i čak 15 godina nisam zaključio niti jednu peticu.  

'Današnja djeca žive pod staklenim zvonom'

Nema mnogo onih koji zaista vole matematiku. Da li ste na nastavi koristili neke posebne metode motivacije?

- Za one koji su htjeli veću ocjenu igrao sam s njima šah na slijepo, no nikada nitko nije uspio pobjediti. Kada radite s djecom uvijek ih trebate jednako tretirati, a ne da neki od njih budu učenici prvog i drugog reda. Oni to jako osjete i to je nešto što je mene uvijek smetalo kada sam bio učenik, a uvijek sam bio drugoredaš. Na prvom satu svi kreću od nule i jedino što vrednujem je njihov rad. Čak niti talent nije toliko bitan kao što je rad. 

Znamo da su zahtjevi i očekivanja današnjih učenika drugačija od prijašnjih generacija. Je li danas teže raditi s učenicima?

- Svake godine bilo mi je za jednu stepenicu teže. Motivacija za rad je strašno pala i puno toga im odvlači pažnju. Nije im se lako snaći u toj 'šumi' informacija i medija. Današnja djeca žive pod staklenim zvonom što je ključni problem jer nemaju otpornost da se suočavaju s raznim životnim situacijama. Roditelji se jednostavno previše zaštitnički ponašaju i žele im sve priuštiti. Osim toga, djeca danas ne trebaju niti tablicu množenja znati na pamet! Kako će steći trajna znanja bez ponavljanja i memoriranja? 

'Poslije svake reforme je samo lošije'

Što kažete na aktualnu reformu školstva? 

- Nisam se u to dovoljno uključio tako da ne bih iznosio neki stav, no kroz svoj sam radni vijek preživio 4, 5 reformi i znam samo da je poslije svake bilo samo lošije. Smatram da je prije uvođenja bilo kakve reforme trebalo napraviti veliko istraživanje na učeničkoj populaciji kako bismo dobili informacije koji su njihovi interesi, koji način podučavanja im najviše odgovara i slično. Bojim se da ključni problem nismo analizirali, a to je kakva su današnja djeca. Također, smatram da programe treba totalno rasteretiti i smanjiti broj predmeta jer se od količine informacija djeca 'uguše'. Obrazovni sustav nam je katastrofalan i teško da nam i jedna reforma može pomoći jer su nastavnici demotivirani. Ne samo s plaćom nego i položajem u društvu. 

Županija namjerava poslati dopis srednjim školama kojim se zabranjuje upotreba mobitela na satu. Podržavate li takav potez? 

- Ja bih definitivno zabranio mobitele na satu, a i osobno sam doživio situaciju kada su učenici na ispitu koristili fotomat pomoću kojeg je više od pola razreda riješilo najteži zadatak što je bilo gotovo nemoguće. Svojim sam učenicima na prvom satu govorio, koga uhvatim da mulja na ispitu automatski ide na popravni pa neka se žali ministarstvu. Primjerice, u Belgiji ili Nizozemskoj, ukoliko vas uhvate da varate na ispitu 'letite' van iz škole, a kod nas je još uvijek živuća ona stara, dobro znana izreka: 'Snađi se druže'. 

'Bitno je upisati se u pravu stranku'

Znači li to da kao društvo nazadujemo? 

- Mi smo rad kao kategoriju uništili i djecu ne učimo da uče i rade jer će im to trebati u životu već da se upišu u pravu stranku. Čini mi se da nejdemo u dobrom smjeru jer kada pokvarite djecu, sve ste pokvarili. S djecom treba raditi, a u našem društvu znanje nije bitno. Za usporedbu, jedna Malezija za školstvo ulaže 20% iz proračuna, dok Hrvatska kojih 3%. 

Od kuda ideja za pokretanje Centra izvrsnosti iz matematike? 

- S Centrom sam krenuo kada je moja kćer trebala krenuti u srednju školu pa sam okupio nekoliko njih kako bi ih pripremio, a zanimalo me da li možemo ozbiljnije konkurirati Zagrebu. U to vrijeme je Županija već nešto plaćala, pa sam za 500 uloženih sati rada dobio 2000 kuna, što je ispalo 4 kune po satu. Nakon početnih uspjeha, od Miroslava Huđeka, pročelnika za prosvjetu došla je inicijativa da se u našoj županiji formira Centar izvrsnosti iz matematike. Tako smo isprva krenuli sa srednjom, a potom i s osnovnom školom, a potom se ideja proširila na fiziku i informatiku i niz drugih područja te smo s vremenom postali Europski centar za talente, 21 u Europi i 24 u svijetu. 

Nedostaje li vam rad u školi? 

- Moram priznati da mi je posljednjih godina škola išla na živce iz razloga što sam u razredu, zbog nepostojanja motivacije od strane učenika, imao osjećaj da pričam zidovima. 

'Vjera u Boga, poštenje i pomoć'

Kako provodite slobodno vrijeme, ukoliko ga imate?

- Centar i Seminari mi oduzimaju puno vremena tako da nemam baš slobodnog prostora za bavljenje nekim drugim aktivnostima, no u posljednje vrijeme uživam sa svojim 8-mjesečnim unukom Šimunom. Nekada je šah bio moja velika ljubav, zatim odbojka i košarka, ali nemam više vremena za to. 

Jesu li Vaša djeca, što se tiče obrazovanja, krenuli stopama svojih roditelja?

- Imam kćer Martu te sina Filipa i Ivana. Filip je doktorirao kemiju i trenutno je na postdoktorskom studiju u Montrealu, a Marta je krenula stopama mame i tate, dok Ivan završava studij fizike. 

Kakav ste bili kao otac i koje ste vrijednosti nastojali usaditi svojoj djeci? 

- Bio sam dosta popustljiv prema svojoj djeci jer sam puno više vremena provodio s učenicima u školi nego s njima. No, zahvaljujući supruzi, dobro su nam ispali. Kroz odgoj, supruga i ja nastojali smo im prenijeti klasične hrvatske vrijednosti - vjera u Boga, poštenje, odgovornost prema obvezama i pomoći onima kojima je potrebno te da budu dobri roditelji jer obitelj je temelj svega, a danas se na razne načine nastoji obitelj rastrojiti.