»U svakom trenutku spreman sam reći doviđenja«

Politički aktivist koji je prosvjedovao pred Vijećnicom. Prosvjednik koji je ušao u Vijećnicu. Vijećnik protiv kojega „prosvjeduju“ na društvenim mrežama. Denis Mladenović, stručni suradnik Zajednice sportskih udruga.

Je li ga promijenila institucionalna politika ili možda on svoje mišljenje o HDZ-u? Zašto se na gotovo osobnoj razini sukobio s predsjednikom NK Varaždina i što je zamjerio Damiru Habijanu? Što građani Hrašćice, Bronxa i drugih naselja mogu očekivati do kraja ove godine i hoće li se napokon obnoviti Srednjoškolac? O svemu tome u nastavku s najmlađim i najkontroverznijim članom varaždinskog Gradskog vijeća i nezavisne liste Ivana Čehoka...

Godinu dana bavili ste se uglavnom projektnim aktivnostima u Zajednici sportskih udruga, no nedavno ste se na gotovo osobnoj razini sukobili s predsjednikom NK Varaždina. Razlog tomu su vaše veće ambicije kada je riječ o sportskoj politici Grada, ili čak samoga kluba, ili nešto treće?

Ne želim reći da Stjepan Cvek nema ljubavi prema klubu. Vjerujem da ima i entuzijazma, ali jednostavno mu treba „svježe krvi“. Samo sam htio pomoći svojim angažmanom - o novcima nije bilo niti riječi, funkcija nije bila precizirana, ali osjećao sam da nisam dobrodošao, zbog čega sam na kraju odustao. Ja sam dečko s Banfice i čovjek iz radničke obitelji, pa sam to doživio kao svojevrstan sukob jedne moderne inačice buržoazije i naroda. I možda se osjetilo da sam posljednji nogometni romantičar – sanjar koji vjeruje da, bez obzira na sve nesuglasice, NK Varteks i NK Varaždin mogu zajedno.

Čime opravdavete svoju „romantičnu ideju“ kako je nazivate, odnosno što bi se bitno promijenilo fuzijom dva kluba?

Prednost toga bio bi još jači omladinski pogon, jer smo od nekada rasadnik nogometnih talenata. Kada bi se interesi naše djece stavili ispred interesa pojedinaca, došli bi na pravi put. Zamislite situaciju: Varaždin i Varteks zajedno; jedna ekipa u prvoj – druga u trećoj ligi; pune tribine i White Stonesi opet na tribinama. Jesu li nečija djeca manje vrijedna od djece nekog drugoga?

Što time želite reći?

Poznato mi je nekoliko primjera, kada su djeca bila primorana odabrati jedan od ta dva kluba. Stvara se nepotreban jaz u gradu, a nema nas niti 50 tisuća. Na to sam ukazivao još prilikom predstavljanja našeg programa u kampanji.

Time se svejedno, priznajte, ne bi riješilo glavno pitanje, a to je pitanje financiranja projekta varaždinskog prvoligaša...

Govorim o samo jednom modelu. Jaka nogometna škola je potencijalna samoodrživost. Grad bi u prvom trenutku pridržavao „bebu“ dok ne prohoda, a potom bi dalje morala sama, i to prodajom dva, tri ili četiri igrača godišnje.

U svakom slučaju, a s time se mnogi slažu, klub dugoročno neće moći bez privatnog novca...

Fuzijom bismo došli do širih društvenih skupina, odnosno zajedno bismo stavili više interesa građana. Time bi sigurno imalo više smisla financirati klub, koji bez jake nogometne škole ionako nema budućnosti. Sigurno ima još ljudi koji bi mogli doprinijeti, samo im se treba dati prilika. Naravno da se, s druge strane, klub ne može orijentirati samo na proračunski novac. Ali, ako su neki tako sigurni i kunu se da možemo, zbog čega onda ne riskiraju i oplode svoj novac?

Biste li vi dali svojih pa i sto tisuća kuna, bez da zadržite barem nadzor? Složit ćete se da onaj koji daje novac, određuje i kako će se njime raspolagati...

Naravno da bih i ja tražio nadzor nad svojim uloženim novcem, kao i svaki drugi investitor. Znam da je i Zlatko Dalić dao dosta vlastitog novca. Možda razmišljam idealistički, ali ovo što govorim samo su načini na koje se pitanje financiranja kluba može riješiti.

Jeste li svoje ideje iznijeli gradonačelniku Čehoku?

Razgovarali smo o tome u više navrata, ali nismo došli do zajedničkog zaključka. Pitanje je vrlo kompleksno.

Hipotetski. Kada bi se u Varaždinu pojavio nek bogati šeik, pokrenuo sasvim novi nogometni klub s uglavnom domaćim igračima i doveo ga do europskih natjecanja, mislite li da bi za 10.000 ljudi na tribinama bio presudan naziv kluba?

Mislim da ne bi. Tribine bi opet bile pune i vjerojatno više nitko ne bi gledao u povijest, nego prema budućnosti. Ali, pitanje je što bi bilo s našim lokalnim štihom koji pamte generacije, a ja kao sakupljač lopti i svjedok najvećih uspjeha varaždinskog nogometa.

I projekti koje sami realizirate trebaju i novac i vrijeme, a s druge strane suočavate se s nizom kritika na društvenim mrežama. Čini se da vas institucionalna politika ipak nije drastično promiijenila?

Ni najmanje se nisam promijenio kao osoba. Zapravo sam samo dobio potvrdu vlastitih riječi, da jedino oni koji povijest mogu ostaviti povjesničarima – mogu biti nositelji promjena na bolje. Jedino oni koji nisu zaslijepljeni političkim ideologijama i znaju da će ono što danas radimo – sutra također biti povijest i ostavština našoj djeci. Politika je utrka na duge staze i prave poteze tek ću povući. Narod me izabrao i narodu sam na raspolaganju.

U više navrata ste isticali kako nikada zapravo niste prosvjedovali protiv Ivana Čehoka, nego protiv HDZ-a. Nezavisna lista kojoj pripadate sada je u koaliciji s HDZ-om, o čijoj državnoj vlasti ovisi i velik broj gradskih projekata, a Damiru Habijanu podršku ste iskazali i srednjim prstom. Jeste li promijenili mišljenje o toj stranci?

Naša fotografija podrške Damiru Habijanu pokušava se zloupotrijebiti i predstaviti kao vulgarna provokacija usmjerena prema građanima. Međutim, to nije bila zaštita političara, nego čovjeka za kojega smatram, koliko ga poznajem – da je hrabar i na dobrom putu. Bio je plitko i nisko napadnut, a mi smo stali u njegovu obranu u svoje slobodno vrijeme. Očekivao sam barem povratnu podršku od njega, jer smo na kraju mi ponijeli breme priče i postali problem od priče koja nije trebala biti problem.

Ljudski ste, dakle, razočarani u Damira Habijana?

Nisam, to je politika.

A kako surađujete sa svojim šefom u Zajednici sportskih udruga Alenom Runcem, također članom HDZ-a?

Imam njegovo maksimalno povjerenje, slobodne ruke i podršku u realizaciji ideja. Od ove godine suradnju namjeravamo još poboljšati, jer će Parkovi biti uključeni u obnovu 20-ak gradskih igrališta. Do sada je nedostajala osoba koja bila spona između Zajednice i Grada, a ja sam operativac koji posao odrađuje i za jedne i za druge. Ponekad za svoju plaću odrađujem i dupli posao.

Možda najveći projekt kojega ste dosada pokrenuli je novi skejt park, pri čemu će Grad Varaždin financijski vrlo dobro proći. Što još možete izdvojiti?

Projekti koje sam prošle godine realizirao ukupno su vrijedni više od milijun kuna, a barem polovicu osigurao sam svojom snalažljivošću i poznanstvima. Skejt park neće biti samo novo sportsko igralište, nego i lokacija koja će potencijalno podizati naš turizam. Budući da nas čeka atletsko prvenstvo Europe, obnovit ćemo atletsku stazu i tribine na Slobodi. Zahvaljući Zoranu Ivančiću koji je Sandru Malenicu i mene spojio s kineskom delegacijom, naši srednjškolci moći će dva tjedna boraviti u Kini i baviti se sportom. Naša kritična točka je s druge strane Srednjoškolac, čijom obnovom namjeravamo oživjeti rekreaciju u centru grada, a uz to ne smijemo zaboraviti ni Bronx ni Hrašćicu.

Na kakvom ste osobnom i političkom putu za budućnost?

Moj početak i kraj pod okriljem političke stranke bio je Živi zid. Sada sam nezavisni kandidat kojega pokušavaju i pokušavat će diskreditirati ili eliminirati zato što možda nekome smetam. Međutim, samome sebi sam u startu ove cijele priče rekao kako idem napraviti nešto dobro za našu djecu – naraštaje koji dolaze. Zasada mi ide dobro, iako se fokus baca na moju aktivističku prošlost umjesto na nerad prijašnje vlasti u sportskom sektoru i one koji su odgovorni za rasprad mirovinskog i zdravstvenog sustava, ovršni zakon i egzodus građana. U svakom slučaju, možda sam jedini čovjek u ovom gradu ili čak u cijeloj državi koji je na nekoj poziciji, ali u svakom trenutku spreman časno uzmaknuti, reći doviđenja i neka nastavi netko drugi.