Valentini Meštrić rodom iz Novog Marofa bile su samo 24 godine kada je angažirana na restauraciji umjetnine od neprocjenjive vrijednosti — freske renesansnog genija Michelangela, koja krasi talijanski Torre di Michelangelo na otoku Ischia.
Poziv je to koji se ne odbija i koji ne može biti "slučajnost".
Valentina je, naime, bila najbolja studentica slikarstva svoje generacije i dobitnica Rektorove nagrade, a pohvaljeni diplomski rad (Utjecaj gama zračenja na slikani sloj) izradila je u suradnji sa znanstvenicima zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković. Nakon prve ljubavi — slikarstva, njezin život tako je, pomalo i slučajno, krenuo u znanstveno-istraživačkom smjeru.
— Ne planiram ali ponekad predosjećam — šali se Valentina.
Nakon Michelangela, uslijedio je rad na restauraciji javnih spomenika u Napulju, a potom i rad na fragmentima jednoga od najpoznatijih arheoloških nalazišta na svijetu – glasovitih „Pompeja“. U Hrvatsku se vratila prije dvije godine, postala profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i odlučila se vratiti svojoj prvoj i najvećoj ljubavi — slikarstvu.
Za njezin povratak, reći će, „umjetnosti kao vlastitom ishodištu“, velikim dijelom zaslužna je još jedna talentirana umjetnica – Maia Rathwell, Hrvatica s prezimenom supruga Kanađanina i Valentinina trenerica u mačevanju. U toj aristokratskoj vještini, Valentina je pod vodstvom Maie postala i viceprvakinjom države.
Još jedan talent?
— Ja samo živim život — smije se Valentina i nadalje, sve dok se ne spomene njezin sljedeći projekt, kod kojeg sve postaje najozbiljnije moguće, disciplinirano barem koliko i mačevanje...
Krunom svoje dosadašnje karijere Valentina, naime, smatra atelje kojeg ovih dana dovršava u reprezentativnom prostoru pored Kamenitih vrata u Zagrebu, i do toga joj je, kako kaže, trenutno stalo više nego do ičeg...
Atelje će se zvati „Valliartu“, a takav je naziv i umjetničke udruge koju je osnovala zajedno s Maiom. Njihov je to zajednički projekt, baš kao i udruga.
— Radimo rudarski jer sve mora biti kako treba. Kad nam bude teško, pogledamo prema onoj dolje Ženi kroz prozor i sjetimo se kako je ovo što radimo zapravo pravi blagoslov i privilegija. Hvala svima koji nam pomažu u tome.
Ima li još nešto?
Ima.
Epidemija korona virusa, koja je jedno od svojih najgorih lica pokazala upravo u Italiji, Valentinu je spriječila u realizaciji njezina doktorskog projekta — ni manje ni više, nego restauracije remek djela svjetske renesanse, "Posljednje večere" Leonarda Da Vincija u Santa Maria delle Grazie. Sveučilište Politecnico di Milano prihvatilo je svega dva projekta u cijelom svijetu, a jedan od njih bio je upravo Valentinin.
Prepričava nam postupak:
— Prvo se radi uzorkovanje originala, potom se prikupljeni uzorci obrađuju, a zatim se s pomoću posebnih softvera priprema digitalna dokumentacija. Sve je to već bilo učinjeno, a onda se, kao što svi znamo, "srušio svijet".
Valentina, međutim, ima dovoljno malo godina i dovoljno puno talenta da je pred njome još uvijek — cijeli svijet. I na tom putu želimo joj mnogo uspjeha!
