Ponajbolji igrač NK Varaždin, 24-godišnji Domagoj Drožđek, u narednih mjesec dana odlučit će o svom daljnjem sportskom putu: ostaje li u Varaždinu, vraća li se u Lokomotivu ili odlazi li u neku drugu europsku nogometnu ligu. Domagoj već zna i čime će se baviti nakon karijere profesionalnog nogometaša, a svoje planove odlučio nam je povjeriti u Nedjeljnom intervjuu...

Kako mu je trenutno, reći će, u fokusu samo nogomet, podsjetimo se da je već s četiri godine počeo trenirati nogomet i to najprije na Slobodi, da bi se potom, sa šest godina, preselio se u Nedeljanec, u klub Fotex. Tadašnji Varteks nije primao mlađe dječake, pa je u zvjezdani varaždinski klub došao tek kada je napunio sedam godina. Zanimljivo je da su mu prvi treneri u Varteksu bili baš današnji treneri Samir Toplak i Branko Lađević. Oni su tada krenuli s trenerskom karijerom, a Domagoj s pravom igračkom. Do 13 godine Domagoj je ostao u Varteksu, a onda je prešao u Dinamo. Poslije, sa 16 godina, sportski put ga je odveo u Dortmund, gdje je proveo četiri godine. U Varaždin se ponovno vratio s 19 godina. Klub je tada bio u Trećoj ligi, a u ekipi je bilo puno starijih i iskusnijih igrača od Domagoja, kao što su Nikola Šafarić, Dino Kresinger, Ivan Režić, Josip Golubar, Dario Jertec, Luka Jagačić i drugi. Ekipa sastavljena na principu iskustvo i mladost, od starijih iskusnijih igrača i mladih igrača koji tek dolaze. Onda su izborili Drugu ligu, gdje se Domagoj prometnuo u prvog igrača, a proglašen je i najboljim igračem i najboljim strijelcem Druge lige. Zatim, je uslijedio transfer u zagrebačku Lokomotivu. Tamo je odigrao 40-tak utakmica, ali nije imao kontinuitet igranja utakmica kakav je želio. Vjerojatno zato nije imao potrebnu mirnoću u igri i kad ga nazvao predsjednik Varaždina odmah su se dogovorili. Tako je ponovo stigao u Varaždin i ovo je njegova priča.

Vratimo li se na početak igrače karijere u vrijeme prvih koraka s loptom, što je presudilo da s četiri godine počnete trenirati nogomet, a ne neki drugi sport?

U obitelji su svi bili orijentirani prema nogometu. Moj ujak Ivan Štefičar iz Čakovca bio je uspješan nogometaš, igrao je treću ligu i za mlade uzraste reprezentacije Jugoslavije. Tako sam ja pola iz Varaždina a pola iz Čakovca, ali nogomet je svuda tema broj jedan.

Osim ujaka tko je još utjecao, da vam nogomet postane nešto više od igre i zabave, kao kod većine djece?

Nogomet sam na početku igrao iz zabave, kako to i inače krene. Svi osjećaju potrebu za društvom i igrom, a nogomet to pruža, pogotovo za djecu od četiri, pet godina. Neka prekretnica, kada iz igre nogomet prelazi u nešto ozbiljnije dogodilo se u trenutku kada sam otišao u Dinamo. Tamo sam shvatio da tu nešto mogu napraviti. Čim je netko pokazao interes za mene, shvatio sam da imam nešto u sebi za nogomet. Damir Lacko nam je bio trener, bili smo na jednom turniru u organizaciji Hrvatskog dragovoljca gdje sam zabio 6 ili 7 golova, igrali smo finale s Dinamom i izgubili smo na jedanaesterce. Odigrao sam odličan turnir i poslije tog turnira su me pozvali u Dinamo. Sad tako igram sa Markom Stolnikom i Matijom Kolarićem s kojima sam bio onda u Varteksu, isto smo godište.

Je li odlazak u Dinamo i Dortmund, kao mladog igrača, imao više pozitivnih ili negativnih posljedica za daljnju sportsku karijeru?

Sada na to gledam kao na razdoblje kada sam puno toga dobio, odnosno naučio. Međutim, shvatio sam da mi ovdje imamo odlične škole nogometa, u Hrvatskoj općenito, i imamo jako veliku konkurenciju. Imamo jako puno mladih igrača. Za mladog igrača kod nas je odlična treća liga. Tamo se može dobiti potrebna agresivnost, osjetiti i nepravda te okusiti slične stvari. Zatim Druga liga, koja je ponovo jedna stepenica više i onda si sa 19 ili 20 godina pravi igrač za Prvu ligu. To je mislim bolji put nego odabrati negdje gdje cijeli svijet želi doći, želi igrati. Pogotovo u klub kao što je Dortmund ili Bayern. Oni mogu platiti pojačanje 50 milijuna eura, tako da ako ti nisi 28 puta bolji od nekog njihovog, teško da ćeš uspjeti.  Evo iz mog primjera, na jednom turniru sam izabran za najboljeg igrača turnira u odabiru trenera Juventusa, Red Bull Salzburga, Hamburga i sličnih klubova ali tjedana dana kasnije nisam igrao jer je trener imao drugačiju zamisao. To je tamo tako, ja sam možda i bio bolji ali trener se odlučio za drugog i to je to. Vani je jako teško upasti u tu priču.

Koji su vam drugi hobiji ili zanimanja u životu osim nogometa, s čim bi se htjeli baviti nakon sportske karijere?

Sviram bubnjeve od osme godine, a sviram i klavir. Glazba je moj veliki hobi i njome se mislim baviti poslije igračke karijere. Ne mislim se, dakle, baviti poslom trenera ili menadžera, nego želim iskusiti tu svoju drugu, glazbenu stranu. No, dok to ne dođe, trenutno ispunjavam svoj dječački san da igram nogomet i trenutno sam najviše koncentriran na nogomet.

Kad smo već kod vašeg hobija za koji šira javnost ne zna, recite nam onda što slušate?

Najviše slušam elektronsku glazbu Marshmello, Martin Garrix, Alan Walker i slično. To je glazba koju volim i s kojom se odmaknem od nogometa ili od nekih drugih stvari koje me zaokupljaju. Na taj način se ponekad "restartam". Da ću se nakon sportske karijere baviti glazbom, odlučio sam još prije pet, šest godina. Moram iskusiti i nešto drugo u životu osim sporta.

Volite učiti nove stvari?

Volim. Volim korisno iskoristiti vrijeme. Učim puno o glazbenoj produkciji, ali i teoriji glazbe. To intenzivno proučavam već tri godine i općenito ne volim da mi vrijeme prolazi. Nisam tip koji će na lijep dan spavati cijelo poslijepodne. Jednoga dana želio bih se baviti i nekretninama, pa proučavam kako funcionira to tržište.

S kim ste najbolji iz ekipe Varaždina i izvan terena? S kime se od igrača družite i u slobodno vrijeme?

S Kolarićem i Stolnikom, s njima sam bio još u mladim uzrastima iz Varteksa. Potom, družim se sa Zelenikom, Senićem, Đurasekom, Posavcem... Ma, svi mi Varaždinci smo jedno veliko dobro društvo, što se se reflektira i u igri na terenu. Stvorila se kohezija i kemija između nas. Ako jedan izgubi loptu, ide drugi zbog njega da je vrati, iz sportskih ali i prijateljskih razloga.

Kao član hrvatskih nogometnih reprezentacija U16, U17 i U19 pobliže ste se upoznali i s drugim igračima iz Hrvatske, jeste s nekim od njih ostali u kontaktu?   

U kontaktu sam na primjer sa Lorenzom Šimićem, ponekad se čujem i s Alenom Halilovićem, Lovro Majer ima kuću na Ugljanu 200 metara od moje...S Majerom sam još kao klinac provodio vrijeme, i dandanas smo ostali jako dobri prijatelji, čujemo se svaki tjedan. Iz Lokomotive sam si dobar s Jakićem i Ivanušecom, s kojim se znam još otprije.

Ono što najviše zanima sve navijače NK Varaždin je ostajete li ovdje? Kakvi su vam trenutni planovi u vezi sportske karijere, ima li dogovora između Lokomotive i Varaždina ili je aktualna neka ponuda izvan Hrvatske?

Sve je stvar dogovora. Ovisi o ponudama koje će doći u klub, te o dogovoru između Lokomotive i Varaždina. Ja ne znam još ništa, rano mi je govoriti o bilo čemu. Ali, sve će se znati za jedno mjesec dana.

Komentari

22.11.2020. 08:01h Zadnja izmjena: 23.11.2020. 08:25

Foto: Dino Možek