Veljko Bulajić: Gdje je i što danas radi redatelj "Bitke na Neretvi"

  • Veljko Bulajić, 86-godišnji redatelj “Bitke na Neretvi”, ovih dana poprilično je zauzet, pa smo termin intervjua dogovarali u nekoliko navrata. Subota je ujutro, Draškovićeva ulica u Zagrebu. Bulajić s nama razgovara i s vremena na vrijeme telefonira. U tijeku je predprodukcija njegovog novog filma pod radnim naslovom “Bijeg do mora”, drugog po redu od kada je samostalne Hrvatske. Bit će to ujedno i njegov petnaesti igrani film. Međutim, kako kaže, mogao ih je snimiti barem trideset u svojoj dugoj karijeri.
Objavljeno: 25.05.2014. 22:21

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

Pa ipak, zbog svih aktivnosti, slobodnog vremena gotovo uopće nema jer ne zna što bi radio kad ne bi radio. Uz sve to, svakog tjedna ode u kino i pogleda nekoliko filmova. Neki od onih koje je u posljednje vrijeme pogledao su “Savjetnik” Ridleya Scotta i “Vuk Wall Streeta” Martina Scorsesea. Najviše pak žali za filmom o Vukovaru, na kojemu je radio gotovo dvije godine i naposlijetku ga nije snimio. Zašto, saznajte u nastavku...

Poprilično ste zauzeti, pa čime se u posljednje vrijeme bavite?
Pripremam film s jednim vrlo ozbiljnim talijanskim i njemačkim producentom. Radni naslov je “Bijeg do mora”. To je jedan mali film, neobična priča iz onoga rata koja komunicira i s današnjim vremenom. Otuda možda i taj interes inozemnih partnera. To su kuće s kojima sam radio i ranije u koprodukcijama, tako da je meni lakše naći inozemne partnere nego mnogim drugim redateljima i jako sam zadovoljan kada strani partner unosi novac u neki moj film i u našu temu. Bolje da unosi u moj film nego u francuskog, američkog ili nekog drugog redatelja. Međutim, to za sobom povlači jedno razmišljanje koje ide u prilog tom distributeru, odnosno producentu koji se zaljubi u temu, ali koji ipak, dajući svoj vlastiti novac, želi vidjeti i nekakvu dobit. Ili barem pokriti svoje troškove, pa imati zadovoljstvo da je napravio taj film.

Što je prema vama glavni problem hrvatskog filma?
To je između ostaloga pitanje scenarija. Naime, zašto sam ja u životu snimio malo filmova? Snimio sam ih četrnaest, a mogao sam ih snimiti barem trideset u svojoj dugoj karijeri i mnogi su ih snimili daleko više od mene... Upravo zbog dugog rada na scenariju i na obradama tema. Scenarij je naš najveći problem. Mi nikad ustvari nismo ni imali scenariste kao jedno pravo zvanje od kojega se živi, koje je profesija. Imamo jednu apsurdnu situaciju. Mi smo uvijek imali perfektne redatelje. I danas imamo jednu jako dobru generaciju mladih, a nemamo filmove koji će prijeći granicu. Opet se vraćamo na pitanje teme. Što je to što može zanimati gledatelja u Stuttgartu ili Los Angelesu, koji će ući u kino i pogledati jedan hrvatski film? Stalno se kuka da nema sredstava! Mi i nemamo novaca, međutim nije problem u Ministarstvu kulture i ministrici koja je jedna obrazovana žena i intelektualka. Što ona može napraviti u našoj situaciju kakva jest, kada je riječ i o kulturi i o ekonomiji, kada jaču riječ od njezine imaju tajkuni?

Za vas se kaže da ste uvijek imali smisla za biznis, odnosno velike teme koje privlače širi krug ljudi?
Biznis dođe i sam po sebi. Recimo “Vlak bez voznog reda” u cijelom svijetu je smatran nekako svojom temom, koju su, recimo, prihvatili i Brazilci i Parižani jer je u sebi nosio nešto od onoga što je shvatljivo i dijelom njihovo. Tako film postaje komercijalan. Kod “Neretve” se dogodilo nešto sasvim drugo. Veliki film, veliki glumci, neizmjerno veliki troškovi, ali opet, tema drugačija nego što je to “klasičan” ratni film i to je nju plasiralo u svijet. U “Neretvi” vi imate 15 minuta pucnjave i borbe, a sve drugo je priča koja je na podlozi tog događaja o obrani ranjenika.

Jesu li neke od scena u “Neretvi” ipak bile pomalo romantizirane?
Pa naravna stvar da one prije svega nose ljudsku dimenziju, jer da je “Neretva” bila samo ono, što Orson Welles kaže, bum-bum film, nikada ne bi prošla u svijetu. Imala bi gledatelje, ali ona je imala oko 450 milijuna gledatelja. Ona je imala više gledatelja nego svi naši filmovi koji su prikazani, a prikazano ih je oko četiri stotine.

Koliko je ukupno koštala?
Pa ja mislim da tadašnjih negdje 12 milijuna dolara. Izuzetno veliki troškovi, ali - dvanaest milijuna dolara s ulaganjem stranih partnera. Mi nismo platili ni jednog glumca, to su platili strani partneri. Obradu na engleskom također su platili oni. Međutim, nikada nitko ne upita koliko je “Neretva” donijela, a Jadran filmu je donijela čistih milijun i dvijesto tisuća dolara. Od toga je napravljen labaratorij, nabavljeni su tonski uređaji i napravljen je dio ateljea. To su bila ogromna sredstva, koja nikada nije donio ni jedan film. Ma kakvi, ni u snovima! Hoću reći jedno: kada film uspije onda sve krene! Krenu gledatelji, krenu prihodi, krene puni uspjeh, ali film treba pripremiti. Opet se vraćam na pitanje scenarija...

Dok ste pravili filmove, je li bilo pritisaka od strane vladajućeg režima? 

Ma, ne! Moja je situacija bila nešto malo drugačija. Jako je teško bilo, ali poslije “Vlaka bez voznog reda” i njegovog velikog uspjeha meni je situacija bila mnogo lakša. Velika priznanja u Cannesu i Veneciji, to je prvi jugoslavenski film koji je tada distribuiran u čak 46 zemalja. U više zemalja nego svi filmovi do tada! Zatim je došla “Kozara”, koja je bila prikazana u cijelom svijetu i pobjednik u Moskvi pa je meni bilo mnogo lakše da se postavim u odnosu na filmove. Tako je došlo do “Uzavrelog grada”, kojega sam radio kao jedan ozbiljan, kritički film. I tada se dogodila situacija da je u Bosni bio zabranjen za prikazivanje i osuđen kao antisocijalističko djelo. Postojala je opasnost da se jedno takvo shvaćanje prenese i na druge republike, međutim film je obranjem i od strane kritike, naročito u Veneciji, ali i nekakvim mojim autoritetom. Teško se na mene išlo poslije “Kozare” i “Vlaka bez voznog reda”. Tako da sam je u tom vremenu mogao raditi i nešto što bi nekom redatelju koji nije afirmiran ili početniku teško išlo.

S ove vremenske distance, koje je vaše mišljenje o Jugoslaviji i Titu s kojim ste se imali prilike i osobno susretati? 

Jednostavno ću vam ga ispričati. Ja sam iza sebe imao “Vlak bez voznog reda” s ogromnim uspjehom u Cannesu i svijetu. Imao sam “Kozaru” sa zlatnom medaljom na moskovskom festivalu, tada jednom od najznačajnijih festivala. Imao sam “Uzavreli grad” s pulskom i venecijanskom nagradom. Ja sam već bio afirmirani redatelj i tek poslije ta tri filma sam upoznao Tita. Nikad ga prije nisam vidio, osim jednom u Areni kada je došao pogledati ne znam koji film. I tek iza toga, na poziv odlazim kod njega. On mi je čestitao na filmovima i pitao me koja je moja sljedeća ideja. Rekao sam da bih radio bitku za ranjenike. On je rekao u redu, ja bih taj film podržao. Tako je i bilo. Obećao je da će narediti vojsci da učestvuje koliko treba i obećanje je održao. Zamisli, evo ta tri moja filma mogla su se napraviti i bez Tita. Naravno, njegova podršla je koristila i mnogi su je koristili. A sad, koji su rezultati toga, ja to ne bih komentirao.

No, kako biste Tita ocijenili kao povijesnu ličnost?
Apsolutno značajnom povijesnom ličnošću koja se ostvarila na europskoj sceni i koja je podnijela veliki teret na leđima u tijeku NOB-a. Veliku borbu izdržao je i protiv Staljina, ali u toj svojoj dugoj karijeri imao je i jako velikih grešaka kao što je Goli otok, kao što je kolektivizacija koja je bila fatalna i niz drugih odluka.

Jeste li zbog svoje karijere ostvarane u Jugoslaviji imali problema u toj istoj Jugoslaviji kada se ona raspadala?

Jesam! Imao sam itekakvih problema zato što sam bio među prvima koji je otvoreno krenuo u borbu protiv Miloševića. Zajedno s Društvom filmskih radnika i Ljubom Šikićem uspio sam da se na festivalu u Veneciji napiše proglas najvećih sineasta svijeta protiv rata u Hrvatskoj. I to je bio prvi međunarodno značajni dokument i jedno određenje u obrani od agresije. Dalje, bio sam jedan od glavnih organizatora i član izvršnog odbora konvoja “Libertas” kada su probili blokadu Dubrovnika. I to je mene definitivno stavilo u poziciju obrane protiv agresije, obrane protiv rata. Naravno da su vani to koristili protiv mene u nizu napada po nekim televizijama, na nekim susretima sineasta i tako dalje, međutim ja se na to nisam obazirao. Čvrsto sam išao svojim putem obrane od, stvarno, agresije! Otuda i moja ideja da se realizira film o Vukovaru.

Zašto do realizacije filma na kraju nije došlo?

Ja sam taj film želio raditi, pripremao sam ga godinu i pol dana s jako istaknutim scenaristima. Scenarij je bio jako dobar i na iskustvo ta moja dva ratna filma, Neretve i Kozare, osjećajući ovo današnje vrijeme i današnjeg gledatelja; rat kakav je bio - sasvim drugačiji od onoga rata; bio sam u dubokom uvjerenju da mogu napraviti film na nivou “Neretve” i s tako velikim uspjehom u svijetu. Imao sam i veliko razumijevanje inozemnih partnera. No, nakon godinu i pol dana rada, zapravo skoro dvije godine, na jednom sastanku odbora za realizaciju filma u Vukovaru meni i producentu je saopćeno da se film stopira. I da je film stopirao predsjednik vlade Sanader! Koji su bili razlozi zašto je taj film stopiran, ja to nikad nisam saznao! Nekakvi čudni: politički, oportunistički, političko-muljatorski... Njega sam jedanput sasvim slučajno susreo u "Baltazaru" (restoran, nap.) i on se kleo da to nikad nije naredio, što naravno nije istina. Kasnije sam trebao film preuzeti samo na svoja leđa: osigurati sredstva s naše strane i osigurati strane partnere, ali ja sam rekao kako to neću raditi. Naime, ako idem vani i kažem da sam taj koji želi raditi film, onda moram imati bankovnu garanciju. Na upite stranih producenata koji uvijek stoje iza mene - ne mogu odgovoriti da sa svoje strane ne nemam ništa. Tu sam ja stao, izgubio dvije godine rada i zauvijek se odrekao Vukovara. To vam je priča o njemu i zato Hrvatska nema taj film.

Od kud ta vaša preokupacija ratom kao fenomenom kojega ste obrađivali u svojim filmovima?

Ja imam samo dva filma o ratu: “Bitku na Neretvi” i imam “Kozaru”. Ali ti filmovi su jako poznati. Recimo: Uzavreli grad, Vlak bez voznog reda, Čovjek kojeg treba ubiti i Donator, sve su to filmovi koji su govorili o našem suvremenom životu ili su imali itekako prožetu ideju koja se odnosi na suvremeni život

Komentari