Ludbreško svetište godišnje pohodi 80.000 vjernika, a već 32 godine vodi ga mons. Josip Đurkan

Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu jedino je euharistijsko svetište u Hrvatskoj, a ujedno je jedno od najvećih i najstarijih svetišta u Europi. Veliko proštenje koje se svake godine održava uoči prve nedjelje mjeseca rujna okupi i do 80.000 hodočasnika.

Već 32 godine na čelu svetišta u Ludbregu je mons. Josip Đurkan. Rođen je u Legradu kod Koprivnice, a već od djetinjstva jako je bio vezan uz Crkvu i časne sestre koje su ga odgajale. Roditelji su se na početku teško nosili sa činjenicom da će im sin jedinac otići u sjemenište, no unatoč njihovom protivljenju ništa ga, kako nam govori, nije spriječilo da prihvati svečenićki poziv.

Što je bilo presudno u procesu razvijanja Ludbrega kao poznatog Svetišta? Koje trenuci su vam se možda posebno urezali u sjećanje?

Već 70-tih godina kada je malo odledio komunizam se sve počelo razvijati na inicijativu tadašnjeg župnika prečasnog Silvija Brezovačkog, a prečasni Ivan Jurak jako se zalagao da se slava prošteništa proširi te je već 1982. godine izdao malu brošuru o prošteništu i tada to odaslao po svim župama u ondašnjoj Jugoslaviji. Prije rata je Crkva dosta zanemarivala ovo proštenište i ono nije imalo veliko značenje tako da mnogi svećenici nisu ništa ni znali o tome. Recimo, ja sam rodom tu blizu i nikada nisam bio na proštenju u Ludbregu sve dok nisam postao župnik.

Koliko je u procesu razvoja Svetišta pridonio Grad Ludbreg i kako trenutno surađujete s gradonačelnikom Dubravkom Bilićem i gradskom vlašću? 

Sam čovjek to ne bi mogao izvesti što se tiče izgradnje prošteništa. To su bila zaprežna kola koja su vukla dva vola: ondašnji gradonačelnik Križanić i ja koji smo zajedno surađivali i dogovarali se što i kako učiniti da se spoznaja o tome prošteništu doživi u mnogim župama i šire. Ja i gradonačelnik Bilić surađujemo koliko možemo jer se radi o važnoj stvari za čitavi Ludbreg i za širu društvenu zajednicu. Ljudima treba pružiti i okrijepu za tijelo i Grad to osigurava isto tako kao što nam je nekad pomogao da se zemljište na kojem se danas nalazi svetište vrati Crkvi.

Koje je vaše mišljenje, zašto se danas sve manje mladih odlučuje za svećenički poziv, a posebno za redovnički poziv – primjerice odlazak u časne sestre?

Obitelji su nam sve slabije, nema djece. Kada je bilo više djece, onda se jedno ili dvoje odlučilo za svećenički poziv. Osim toga, niski je nivo duha i smisao za žrtvu jer se on bez žrtve ne može ostvariti. Naše generacije uvijek su bile plod društva, pa tako je i danas. 

Mislite li da određenu krivicu za spomenuto snose i svećenici, često načinom života koji kod ljudi općenito izaziva manjak poštovanja poput – poput robovanja materijalnom (stereotipno automobilima) ili nedostatka suživota s vjernicima i sluha za njihove potrbe („odsluže misu i odu“)?

Mi smo primorani da se borimo i s materijalnim. Treba crkvu popravljati i uređivati. To sve košta, pa i život košta. Ne može se od zraka živjeti. Svakako da je duhovno na prvom mjestu i jedno se od drugog ne može rastaviti. Mi nismo anđeli nego smo ljudi, ali ako se pretjera s materijalnim onda je to nauštrb duhovnih vrednota. Također je važna i molitva jer postoje primjeri da tamo gdje se molilo za duhovna zvanja, tamo su ona s vremenom nicala. Nekad za vrijeme župnika Crnkovića bila je u župi posebna organizacija molitve za duhovna zvanja pa je onda bilo i svećenika i redovnica. 

Što mislite kakvog će traga na Crkvu ostaviti pontifikat pape Franje, kojeg neki smatraju „preliberalnim“? Kakvo je Vaše mišljenje o njemu?

Zavisi što se očekuje od njega. On je došao iz Južne Amerike, iz takve sredine gdje ga je pogađalo siromaštvo i na to je osjetiljiv i želi da se Crkva približi takvima jer će oni prije prihvatiti Boga nego oni koji su prezasićeni materijom. Nije "preliberalan", on nije niti jednu crkvenu nauku iskrivio.

Je li bilo trenutaka, pogotovo u mladosti kada ste požalili što ste otišli u svećenike i poželjeli imati obitelj?

Nikada nisam požalio jer sam uvijek imao veliku obitelj i kuda gud sam bio poslan za te ljude sam živio toliko da sam čak i vlastitu rodbinu zanemario.

Što najčešće u vašim propovjedima poručujete mladim ljudima?

Treba se pripremiti na život. On nije samo jednosmjerna ulica nego ima više grana svog identiteta i treba biti na sve spreman. Mlade ljude treba poticati na odgovornost za svoje postupke jer osim prava, postoje i obaveze u životu.

Treba li vjeronauk biti nastavni predmet u školama ili ga treba ograničiti na crkvu?

Vjeronauk je općedruštveno dobro gdje se većina djece od katoličkih roditelja informiraju o svojoj vjeri i katolički roditelji od države imaju pravo zahtjevati da u skladu sa svojom vjerom prenose tu vjeru i na djecu i u tome im pomaže škola i Crkva. To nije samo crkvena stvar. Trebalo bi postaviti pitanje onima koji se sada bore protiv vjeronauka je li nas pitalo kako smo se mi osjećali kada su nas u školi prozivali zato jer smo išli na vjeronauk u crkvi?

Neki govore kako se svećenici previše bave politikom, a premalo rade s vjernicima i mladima. Što mislite o tome?

Politika je rad za opće dobro. Komunisti su nam nametali opterećenje da se nitko drugi ne smije baviti politikom, samo oni i to još iz mnogih glava nije izašlo. Opće dobro je dobro za sve ljude i u tom smislu imamo čvrsta načela po crkvenim dokumentima što se smije, a što se ne smije raditi i ne moraju nas oni učiti jer mi to znamo.

Imate li i vi u svojim propovjedima nekada političke poruke?

Nikakve politike. Drugo je politika, a drugo je domoljubje, a to nije isto.

Znači, domoljubne poruke imate? Koje su neke glavne?

Mi smo ljudi ove domovine i ove situacije u kojoj se nalazimo. Ako je čovjeku draga domovina onda želi da mu bude sretna i blagoslovljena i zato za nju molimo i ističemo njezine pozitivne kvalitete

Vaša poruka za Božić svim vjernicima i stanovnicima ludbreškog kraja?

Mi slavimo Božić na otajstvenim način da bi ljudi današnjeg doba doživjeli ono što i prvi pastiri i mudraci, odnosno da prepoznaju Boga u betlehemskom djetešcu koji je iz ljubavi prema nama postao čovjekom. Želim da što više ljudi pusti Boga u svoj život i da budu veseli, sretni, zadovoljni i da žive. u miru.