Baraka 85b i hrvatski bog Fars

Narodi, građani, zajednice koje se ne mogu suočiti sa svojom prošlošću tako da je tvarno i duhovno prevladaju, obično je ponavljaju kao farsu. Narodi, građani, zajednice koje se ne mogu suočiti sa svojom sadašnjošću, obično se bore za bolju prošlost. Narodi, građani, zajednice koje ne mogu pronaći puta obično se hvataju u vlastite zamke. Narodi, građani i zajednice koje u sebi nemaju snage shvatiti da ni oprost, ni kajanje ni kazna, da parafraziramo Borgesa, neće nadomjestiti nadu, ostaju trajno pomračeni svojim vlastitim sjenama. Narodi, građani i zajednice kojima prostor, bolje rečeno, vrijeme javnoga uma, pojedu jalova nastojanja da se falsificiranjem prošlosti stekne istina o budućnosti, osuđeni su jednostavno na to da istina ne postane svjetlo za razumijevanje vlastitoga opstanka. A u općoj je krčmi uvijek u prednosti onaj tko prvi utrne svjetlo, taj započinje s makljažom u kojoj će glave biti razbijene, u kojoj će svi naši domobrani, ustaše, partizani, fašisti i fašistofili, komunisti i antikomunisti, postati robovi svojih vlastitih zabluda i pijuni svojih perverznih povjesničarskih strasti.

Točno stotinu godina otkako su jadni nam hrvatski domobrani, topovsko meso na stranim frontovima, krvarili, kričali, hroptali i umirali u Krležinoj baraki 5b, na domaćem je frontu podignuta baraka 85b. Srećom u njoj nije bilo ranjenih i mrtvih domobrana ali je jednako bila poprište, vojište najljućih ideoloških kavgi. To što je, da izađemo iz fiktivnoga u faktično, bivši ministar Crnoja prijavio svoje prebivalište u kolibi na pustom zemljištu potpuno je izvan pameti i, unatoč svem divljenju i poštovanju njegova ratnoga puta, precizno ga i uvjerljivo diskvalificira za bilo kakvo javno djelovanje. Jednako se tako, s istim pravom i smislenim razlogom, svaki hrvatski građanin može prijaviti u psećoj kućici na nekoj njivi. Takvom čovjeku nema mjesta u vladi. Tu se stračaru, od čavlima zakucanih letvi, pretvorilo, međutim, u antipodne simbole tzv. lijeve i napredne Hrvatske i tzv. nazadne i reakcionarne Hrvatske. Bilo je dovoljno samo se nasloniti na baraku 85b da se to crvotočno drveno zdanje sruši, ali prava meta artiljerijske ideološke paljbe bila je ideja o registru izdajnika.

Sam je Crnoja razvalio svoju daščaru tako što je izvalio da će sastaviti registar izdajnika. Ta ideja je posve neprovediva i, kao takva, neprovjerljiva, ali je jednako tako legitimna u javnome diskursu kao i svaka druga ideja. Ako ne priskrbimo pravo i za one najlošije među nama da mogu slobodno izraziti svoje mišljenje, ništa nismo učinili, rekao je jednom Chomsky. Crnoja nije najlošiji, svakako ništa lošiji od zapjenjenih bukača koji su mu htjeli staviti i zatvoriti rajsferšlus na usta pod izlikom ideološkoga sanitarnoga koridora kojim se svi što misle drukčije smatraju duhovnim gubavcima. Spasonosno je da se ta ideja javno izrekla jer se odmah pokazalo kako se, tjeranjem zečeva iz grma, odjednom tjeraju bijesne lisice: nevjerojatno je da se uopće neki bezvezni novinarčići koji nisu ispekli zanat ili književnici koje ne čita ni 1% ljudi ili ocvale osrednje glumice hvastaju kako se na njih odnosi pojam izdajnici, kao da njihovo javno djelovanje uopće može donijeti bilo što zla ili bilo što dobra.

Da, u tim našim, od blata ili ideološkoga šiblja i kamenja, zbitim bajtama i dalje se gasi svjetlost prije općega meteža u kojem desnici nije strano da domoljublje smatra trgovačkom robom i zasluge za vlastitu domovinu u ratu povlasticama u miru dočim ljevici nije strano svaku tričariju što je izvali desnica smatrati simptomom neukosti, neukusa i neumnosti. I dok se hajka s pravom digla zbog petljanja i prtljanja oko prebivališta, zemljišta i kredita bivšega ministra, ljevica je u svojem selektivnom pamćenju, svojstvenom svim samoproglašenim naprednim (avangardnim) pokretima, posve zaboravila da je takvih ministara bilo i u njihovim vladama pa primjerice još i danas nitko ne zna je li Bracanin Bauk štedljivo živio u Zagrebu ili Braču. 

Samo što je Crnoja, makar lažno prebivao, ipak pribivao u Vladi kratko, pa je prije odstupio nego što su kauboji slomili Norvežane, dočim su tzv. naprednjaci čvrsto zalijepljeni za fotelje, ali i prstima za novac što ga je bivša vlada dijelila po idejnodiferencijacijskom ključu, još preostalom u džepovima socijalističkih šinjela. Hajka koja se digla na novoga ministra kulture posve je navijačko plemenski atavizam, pod zaglušnim bubnjanjem kojekakvih samozvanih naprednjaka a zapravo boraca za bolju prošlost. Neki od tih naprednih portala na razini su srednjoškolskoga pubertetskoga drčenja papira, ali su uredno plaćeni javnim novcem. Svaki tekst na eVarazdinu, bez lažne skromnosti, od izvještaja s placa do reportaže sa seoskih gmajni informativno i formativno je važniji za hrvatsku opću pismenost nego cijeli sadržaj tih kvazinaprednih portala.

Tipično hrvatsko bezumno, besciljno i bezukusno nadmetanje. Razlika je samo u tome što se premijer Orešković nije dao uhvatiti u ovo bacanje kamena s ramena pa tko koga prvoga dohvati, čovjek niti je infantilno glagoljao ideološke bajke niti se obazirao na hajke nego je očito uvjerio ministra da sam odstupi i odmah se posvetio gospodarskim temama. Hrvatski bog Mars spava još od 95. i barake su sve srušene, pala je i ova 85b, vrijeme je da se umiri i hrvatski bog Fars u tužnom i bezglavom igrokazu, u kojem bi epizodni šaušpileri dobili Oscara za glavne uloge, a režiseri ideološkoga rata nagrade za životno djelo premda su im svi filmovi pukli. U glavi.