Bookmark: Strašno je sebi i predočiti koliko jedan čovjek može patiti

Život Daniila Harmsa bio je veselje i patnja. Ili obrnuto. Ni onima koji su živjeli s njime nije bilo ništa drugačije...

Marina Durnovo, rođena Malič, bila je njegova žena. Propatila je svoj put s tim neobičnim čovjekom za kojim su ostala nesvakidašnja djela, brojni štovatelji njegovog rada i još brojniji oni koji to ne razumiju ili za njega nikad nisu čuli.

Njena me priča snažno privukla i ja sam, čitajući je, zaboravio da sam tu knjigu počeo čitati zbog Harmsa, a ne zbog Marine Durnovo.

Snaga pripovijedanja Harmsove udovice, koju je Vladimir Glocer pola stoljeća po piščevoj smrti prenio na papir, još je dodatno uvećana njenim potresnim pričama o bijegu iz Lenjingrada okruženog nacistima, o proživljenim strahotama drugog svjetskog rata i ruskih vlasti, ropstvu u Njemačkoj, snalaženju u Francuskoj i Venezueli… Slike koje te priče stvaraju ostale su vrlo upečatljive.

Zajednička sudbina Daniila i Marine dotakla je Gorkog, Tolstoja i mnoge vrijedne ljude tog vremena, ali je svoje gnijezdo svijala i u sobi koju su dijelili s drugim stanarima i za stolom oko kojeg su se okupljali kad bi povremeno imali štogod za jelo.

Nakon čitanja ove knjige puno je lakše neke Harmsove priče ili ideje shvatiti. Onima koji vole ili cijene njegov rad ova je knjiga zanimljiv dokument iz kojeg se saznaje mnogo nepoznatih detalja o simpatičnom osobenjaku. Djecu koja su obožavala njegove priče mrzio je, a snagu za pisanje crpio je iz vlastite patnje, neimaštine i gladi. Da nema sjećanja te starice i pera Vladimira Glocera mnoge bi čudne, divne i zanimljive priče otišle u zaborav.

No ipak… Harms je bio čudo u svom vremenu. A čuda postoje!

 „Svakako je u sebi nosio mnogo toga što je htio napisati. Mislim da je više od svega na svijetu bio zanesen pisanjem.“