Od kulture znaju za 'AB kulturu' napitak, a o kulturi vode resornu brigu, i to u Varaždinu

Da život piše romane, odavno je poznato načelo popularne kulture, ali da se sluči ili strefi (jer možda nije slučajno) da se u dosadno predvidljivoj hrvatskoj brbljaonici taj isti život pobrine da promijeni cijeli motivsko-tematski sloj javne rasprave, to je već samo po sebi dovoljan razlog da potitra kolumnistički živac (vi koji čitate komunistički, to je omaška u čitanju, podsvjesni feler).

Ni ustaše ni partizani, ni crveni ni crni, ni Milanović ni Komadina, ni Karamarko ni Orešković, ni Mamić ni Kolinda, ni Košić ni Kišić nisu tako raspirili vatre strasti u javnom prostoru kao pitanje obvezne lektire za hrvatske učenike, premda, kako opće glagoljanje o tome postaje glasnije, sve više predviđam da bi i ova tema mogla završiti kao zamka za lijeve i desne, ustaše i partizane, prepredenjake, pardon naprednjake i nazadnjake, urbane i seljačine, liberale i zatucane. 

Taman kad me ponijelo pisati o varaždinskoj kulturi, što je kao da puhanjem šarenih svijećica netko podiže sprhlu granu, pa sam se dovijao što uopće napisati o tome sredini koja je  samu sebe prozvala ni više ni manje nego gradom kulture, lanci stvarnosti postali su vezice asocijacija –ordoetconnexiorerum idem estacordoetconnexio forum – kao što je besposleno besmisleno raspravljati o tome koga će čitati hrvatski učenici tako je jednako besposleno besmisleno dovijati se što će biti s varaždinskom kulturom. 

Naime, da bi čitali, hrvatskim bi učenicima hrvatska književnost trebala postati na bilo koji životni, formativni, moralni, intelektualni ili estetski način uopće zanimljiva. Propisati administrativnim mjerama, pa i na razini obvezatnoga školskoga gradiva, što će u svijetu trenutnih vijesti i slikovnoga pamćenja koje traje koliko i boja ili rezonancija zvuka, otprilike je hasno i korisno kao i papirnatim lijevkom uhvatiti vihor. Kad je propisana književnost dosadnija i zamornija od sapunica ili facebooka, nema pomoći.

Još je, ako je to uopće moguće, uvrnutije pokušati raspetljati što bi to danas nosila varaždinska kultura jer se čovjek prvo zapita koga još uopće, osim onih endemskih primjeraka slušatelja i gledatelja, zarezuje ponuda koncerata, predstava, književnih večeri, izložaba? Jednostavniji sociokulturni eksperiment in situ teško da se može pronaći: promotrio sam samo tko je u varaždinskom teatru slušao Krležine Balade: najmanje je tu bilo profesora književnosti kao što je na koncertima tek pokoji profesor glazbe ili na izložbama profesor likovne…o učenicima, srednjoškolcima, studentima, mladima da i ne govorimo.

Čak i da ne tražimo intrinzičnu vrijednost kulture, nego razmišljamo o njezinom ne samo komercijalnome nego uopće gospodarskom i socijalnom kapitalu nekoga grada, suočit ćemo se sa stavom što ga često kao prigovor spominju sportaši – da Varaždin troši silan novac, organizacijske i financijske kapacitete na kulturne institucije s vrlo neizvjesnim i gotovo nepoznatim ishodom, da ne kažemo dobitkom. Prisjetimo se samo pompozno najavljivanoga stjecanja nacionalnoga statusa kazališta. Taj je čin popraćen gotovo kao da je Andrija II ponovno Varaždincima uručio povelju ali nije bio praćen ni većom brigom države niti pak osjetno većim financijskim sredstvima, kajkavskom šekspirijanštinom rečeno puno larme a za ništ. 

Obnova kazališta, proširenje muzejske ponude ili veće izložbe kao što je bilo predstavljanje avangarde tamo 2005., koncerti Dylana ili LimpBizkita, pluskvamperfekt su za varaždinsku publiku, još bi jedino Galerijski centar mogao povući subverziju… Kad smo doživjeli debakl već u predigri kao kandidati za europski grad kulture, moglo nam je biti jasno da nešto s postojećim konceptom kulturnoga razvitka ne štima, ali nas to nije opametilo, dapače baš u to vrijeme započeli su i skandali s političkim kadroviranjem pri izboru ravnatelja institucija. Uza sve to, resornu gradsku brigu za kulturu preuzele su osobe kojima je jedini dodir s tom pojavom mliječni napitak AB kultura.

I tako smo, opisavši krug, ponovno došli do ishodišta: sve dok u formalnom i neformalnom sustavu obrazovanja ne budemo razvili kulturne potrebe, nećemo imati ni publike. Ali i obrnuto: sve dok budemo imali preoskudnu ponudu, koja ne korespondira s duhovnim formativnim pitanjima i dvojbama mladih, i ono malo što se nudi ostat će obezvrijeđeno i brzo pasti u zaborav. No, davno se još zdvojno pitao Hoelderlin: undwozuDichterinduerftigerZeit, čemu pjesnici u oskudno doba? 

Kvaka je samo u tome što je kulturna ponuda ovoga grada kao obilna, ali je doba oskudno do kosti. Kao što je totalno priglupo izbaciti Marulića jer će time mladi čitati Tomića ili Ferića (još nisam čuo argument što bi to u Tomićevom imoćanskom humoru moglo privući tinejdžera?) tako je i posve naivno očekivati da će se nešto u varaždinskoj „elitnoj“ kulturi promijeniti. Jer pravo je pitanje nije li katkad elita gora od rulje.