Damir Habijan kolumnist 30 dana: Vječita težnja za Moskvom

Većina nas sjeća se simpatične serije „Život na sjeveru“ u kojoj se okosnica radnje vrti oko doktora Fleischmana koji, vezan ugovorom o financiranju studija, biva primoran odraditi praksu od nekoliko godina u malom planinskom naselju – imaginarnom Cicelyju. 

Gotovo stotinu godina prije nastanka navedene serije, Čehov je napisao (po meni najbolju) dramu „Tri sestre“. Sestre Prozorov doselile su se u ruski provincijski grad iz Moskve zbog prekomande njihova oca. 

Možda se na prvu čini da ova dva nepovezana djela, stoljećem razdijeljena, nemaju ništa zajedničko, međutim njihovi tvorci prilikom kreiranja likova imali su jednu zajedničku premisu  - perspektivu.

I dr. Fleischman i sestre Prozorov živjele su u provinciji, s konstantnom čežnjom da svoju budućnost nastave u glavnom gradu (Moskvi) odnosno u većoj sredini, a imajući u vidu besperspektivnost mjesta u kojima su „zaglavili“.

Ta vječita težnja za Moskvom danas je aktualnija nego ikada prije. Međutim s jednom velikom razlikom u odnosu na uvodno navedene likove – oni doista i odlaze. Naime, mnogi naši sugrađani na sjeveru Republike Hrvatske u želji za boljom perspektivom, čeznu za svojom Moskvom pa tako odlaze u Zagreb, ili izvan granica naše domovine.
Političari, bilo s lokalne ili državne razine često Sjever Republike Hrvatske ističu kao primjer uspješne sredine, kao regiju u koju poduzetnici najviše investiraju i ulažu, nazivaju ju „lokomotivom razvoja“ i drugim ponekad neukusnim hiperbolama.

Doista, ukoliko uzmemo u obzir službene podatke FINA-e, Državnog zavoda za statistiku, Porezne uprave, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Sjever Hrvatske (Varaždinska županija i Međimurska županija) u gospodarskom smislu ostvaruju najbolje rezultate.  Primjerice, većina poduzetnika  s područja Varaždinske županije ostvarila je dobit veću od 900 milijuna HRK, dok je manji dio poduzetnika poslovao s gubitkom u iznosu od 690 milijuna HRK, te je ukupna dobit razdoblja iznosila 224 milijuna HRK. U isto vrijeme poduzetnici u Međimurskoj županiji ostvarili su dobit veću od 400 milijuna HRK čime su preoteli primat Varaždinskoj županiji.

Unatoč navedenim podacima za Sjever Hrvatske, prosječna plaća u Varaždinskoj županiji 22% je manja od prosječne mjesečne plaće na razini Republike Hrvatske, i ako se navedenim tempom nastavi rast plaća, radnik u Varaždinskoj županiji za 13 godina zarađivat će prosječnu hrvatsku plaću.

Sjever Hrvatske, poglavito Varaždin temelji se na radno-intenzivnoj industriji odnosno prehrambenoj, tekstilnoj, industriji kože i obuće, industriji koja ne zahtijeva velika novčana ulaganja, traži puno radnika, međutim ne omogućava veće plaće od prosječnih plaća na nivou Republike Hrvatske.

Sad dolazimo na pitanje perspektive na našem sjeveru... Manje plaće - manje pune i lokalne proračune. Posljedično, stanovnici manje troše, odnosno njihova kupovna moć za četvrtinu je manja od prosječnog stanovnika naše domovine, što u konačnici rezultira nezainteresiranošću određenih poduzetnika koji pružaju usluge ili prodaju robu na tržištu Republike Hrvatske da se šire na Sjever Hrvatske. Ponuda robe ili usluga u Varaždinu manja je nego primjerice u Zagrebu. Međutim, ukoliko želimo biti regionalni centar Sjevera Hrvatske što se konstantno povlači kroz usta većine identičnih lokalnih političara koji s vremena na vrijeme zamijene mjesta, onda je najblaže rečeno sramotno, da po cipele morate u Zagreb. 

Apatiju odnosno depresiju koju je proizvela besperspektivnost, ponekad je mogla razvodniti bogata kulturna scena u Varaždinu ali i u drugim dijelovima Sjevera Hrvatske. Međutim, i u toj sferi osjeća se svojevrsni zamor. Festivali koji su sami sebi svrha (s ciljem samopromocije glavnih aktera) nisu i ne mogu više biti dostatna zabava u smislu „kruha i igara“. 

Stranačke iskaznice nisu bile na većoj cijeni nego zadnjih godina. Stručnost i kvalificiranost postaje utopija odnosno kriterij radi zadovoljavanja zakonom propisane forme javnih natječaja. Rezultat = frustracija mladih obrazovanih ljudi koji su svjesni da sreću nažalost treba potražiti drugdje.

Kolumnu Damira Habijana čitajte u našem visokotiražnom besplatnom izdanju 30 dana.