Bolje biti zadovoljan pas kad su ionako ti nezahvalni građani stalno nezadovoljni, tako bi glasio idejni koncept političkoga projekta izgradnje parka za pse u Varaždinu, sukus stvari koji ne samo da parafrazira nego i izokreće čuveni Millov sukus liberalne ideologije: "Bolje je biti nezadovoljan čovjek nego zadovoljna svinja; bolje je biti nezadovoljni Sokrat nego zadovoljna budala. A, ako budala ili svinja misle drugačije, onda je to zato što znaju samo jednu stranu medalje. Oni drugi, pak, znaju obje“.
Ako građani, ti jalnuši, diletanti, grintavci i puntari, misle „drugač“ pa stalno nekoga vraga njurgaju, lamentiraju i prigovaraju, pronašlo se načina kako na domišljat način objasniti i izokrenuti antropološku istinu da je ipak bolje biti nezadovoljan građanin nego zadovoljan pas, naime, tako da se građanima kojima se u proteklih nekoliko godina nije uredilo nijedan novi veći parkovni ili igrališni prostor, da ne spominjemo uopće, ne daj bože, nekakve rekreacijske šire pojaseve u gradu, ipak uredi park za pse. I to ni više ni manje nego maximacum laude, s gestom urbanoga neimara, najveći takav prostor u Hrvatskoj po paradoksu – što više nezadovoljnih građana to više lajanja, na jednom mjestu.
I kako to obično biva, mišljenja o smislu, potrebi, vremenu i svrsi gradnje takvoga parka su već podijeljena, dapače vrlo oprečna. Na nama nije da se priklanjamo, samo valja istaknuti, da ne bi bilo zabune, kako gradnja bilo kojega prostora za kućne ljubimce ne bi bila sama po sebi sporna. Jer nisu psi krivi što su objašnjenja još smješnija od činjenja. Prvo, činjenica da se izgradnja toga parka medijski najavljuje gotovo kao izgradnja tvornice (barem tri puta do sada) svjedoči da se varaždinska vlast nema baš čime podičiti kad je u pitanju izgradnja grada. Drugo, potpuni je debakl u javnim komunikacijama neprekidno isticati da je to najveći takav park jer čak i najdobronamjerniji odmah će prozreti tipičan mačistički stereotip kojim se smisao zaklanja kvantitetom.
Zašto bi Varaždin, čak i u našim razmjerima, relativno malen grad, trebao imati najveći park, osobito kada se uzme u obzir da je Varaždin, na žalost, po bogatstvu i širini parkovnih površina, daleko iza drugih gradova (Dravska šuma nije parkovna površina). Treće, na žalost, gradska je vlast u proteklih pet godina uspjela jedino posaditi nekoliko drveća i grmlje na Gupčevu trgu, otprilike ono što hortikulturno malo osvješteniji građani sami posade u svojem dvorištu i što nije vrijedno spomena, kamoli pak naziva uređenoga parka. Četvrto, i da ne pratimo reakcije građana na park za pse, neosporno je da se nova dječja igrališta ne uređuju, da je dosta starih površina devastirano ili zapušteno i da građani s pravom zahtijevaju prostore za igru djece.
Peto, na žalost, kako god uzeli, grad je u odnosu na one godine kada je premoćno pobjeđivao u svim hrvatskim natjecanjima za najuređeniji grad (pa je jedne godine čak i izuzet iz konkurencije jer je varaždinska premoć bila takva da je obeshrabrivala druge gradove), neuredniji, manje se i lošije održavaju zelene površine. Šesto, mnogi dobronamjerni iskusni vlasnici ali stručnjaci koji se bave životinjama upozoravaju da se površine za životinje ne grade u takvim parkovima, usred gradskoga parka i zelenila, nekoliko metara od ulaza u groblje, na perivojnim prolazima prema vrtiću, školama, fakultetima i, konačno, sportskoj dvorani itd. Smisleno je naravno postaviti i pitanje kako to da se nitko nije dosjetio da je već jednom pametan netko zaključio kako je najprimjerenija lokacija za tako nešto upravo široki rekreacijski prostor prema Dravi, na kojem je uostalom i sjedište Kinološkoga društva i gdje se već neki od sadržaja predviđenih novim parkom ionako odvijaju i moguće ih je proširiti.
No, svakako je lingvistički i sociološki, najzanimljivije ono što se izreklo prilikom otvaranja, pa su nas tako podučili da je park „sadržajno je odijeljen na dvije cjeline korištenja: jedna za rekreaciju i trening većih pasa, a druga za rekreaciju pasa manjih pasmina.“ Ne samo da je najveći nego je sadržajan. Gradonačelnik Habuš je pak dometnuo da je park sagrađen na inicijativu građana i da će „služiti za vođenje, dresuru i rekreaciju psa pa time i za njihovu socijalizaciju“.
Tako će se Habuš moći pohvaliti revolucionarnim pedagoškim otkrićem da se životinje mogu socijalizirati, budući da pedagoška teorija od jadnoga Komenskogado Habuša nije uspjela doći dalje od socijalizacije (podruštvljavanja) ljudi. Tako se ponovno vraćamo ishodišnom preokretu gradske nam vlasti koja nije mogla punih pet godina pronaći topao prostor za kreativno provođenje slobodnoga vremena mladih (nije ga ni sada pronašla jer u tome prostoru mladi jedva da mogu organizirati lajkanje na fejsu, pa nije pomogla u socijalizaciji, ali je zato pronašla socijalizacijsku dresuru psa. Zločesti su već primijetili da Habuš nema nijednoga projekta koji bi izvukao van mješalicu za beton, pa se hvali ovime. Tko zna, guske su spasile Rim, možda peseki spase gradsku vlast.
Komentari