Homo democroaticus: "Europski grad kulture" ne treba kolekcije neprocjenjive vrijednosti?!

Kada se razišla sva svita "uglednika", pod bljeskom foto-aparata i svjetlom kamera, kada čovjek ostane sam sa umjetninama što su izložene, obuzme ga osjećaj usamljenosti i vlastite malenosti, gotovo ništavosti u odnosu na neprocjenjive vrijednosti ljudskoga duha. 

U tome trenu, stapa se kamena i mramorna unutrašnjost, velebno pročelje, stupovi i svodovi što ih natkriljuju s mekošću, osjećajnošću i krhkošću slika, tvar i duh, zdanje umjetničkoga paviljona i kolekcionarska strast, visoki zidovi o koje se umjetnine vješaju i viđenje, mašta, stvaralačko oko kolekcionara, kustosa i, naravno, gledatelja koji uživa.

I postaje nam jasno zašto je Vlaho Bukovac, čak i u protuhrvatskome, izrabljivačkome mađaronskome režimu Austro-ugarske monarhije, već slavljen kao europski značajan slikar, tvrdoglavo, uporno i zaneseno pronosio glas o nužnosti gradnje Umjetničkoga paviljona, tražeći čak i da se izradi montažna čelična konstrukcija za potrebe Milenijske izložbe 1896. godine u Budimpešti, te da se, nakon završetka te izložbe, preseli u Zagreb. Tako su snalažljivi domoljubni hrvatski umjetnici podigli čelični kostur u Pešti, predstavili se o tisućljetnoj obljetnici ugarskoga kraljevstva, iskoristivši tu pomalo hrvatskome narodu mrsku obljetnicu kako bi podigli kulturno i povijesno naslijeđe domovine.

Nisu lamentirali i grintali nad svojom zlehudom povijesnom sudbinom nego su iskoristili tuđinsku obljetnicu za svoje kulturne probitke. Taj golemi čelični kostur doista je dopremljen u Zagreb, pozvani su vrsni arhitekti i gradski urbanist Lenucci, tvorac jednoga od najljepših parkovno-urbanistčkih cjelina (zelena potkova na Zrinjevcu), te je sinergijski Hrvatska konačno podigla hram izlagačke umjetnosti. U taj je hram sada smještena zbirka moderne umjetnosti varaždinskoga nogometaša Davora Vugrinca, kojem Varaždinci vjerojatno nikada neće oprostiti što ih je ostavio bez pehara pobjednika hrvatskoga kupa, zabivši za Rijeku.

Kunsthistoričari i kritičari vrednovat će tu zbirku, no već se sada može reći da se hrvatska moderna neće moći reprezentativno izložiti bez Vugrinca. Kako je još bivša gradska vlast pregovarala s Vugrincem da ta djela ostanu trajno u Varaždinu, doista je neobjašnjivo da na tome otvorenju nije bilo gradonačelnika ili zamjenika, koji se inače pojavljuju gotovo pa na vrtnim zabavama? Pokazati zanimanje za zbirku umjetnina bez koje je nemoguće zamisliti hrvatsku modernu, i to kolekcionara koji beskrajno voli svoj Varaždin i spreman je razgovarati o trajnom postavu, stvar je elementarne pristojnosti, da ne govorimo o političkoj korektnosti i pameti. Gradonačelnica Koprivnice, primjerice, tamo se pojavila i pristojno stajala kraj Davora Vugrinca.

Neobjašnjivo je i da gradska vlast već nekoliko godina zaobilazi i pomalo obmanjuje drugoga velikog i također vrlo zaslužnoga kolekcionara, gospodina Vladimira Malogorskoga...

Cijelu kolumnu pročitajte u novom broju etjednika.