Homo democroaticus: Hoće li (Tehnološki) park postati sajam taštine?

Svi drugi vole samo sebe, jedino ja volim mene – taj egoistični obrazac najtočnija je dijagnoza zavrzlama i javnih prepirki oko Tehnološkoga parka Varaždin proteklih nekoliko tjedana.

Svi sudionici kao da su odjednom sami sebe postavili u ključnu ulogu i kao da je o njihovu položaju ovisno dosadašnje postojanje i budućnost tehnološkoga parka. Prijeti se revizijama, analizama, nadzornim odborima, ostavkama, po staroj našoj navadi: ako se već vidi da bi nešto moglo biti dobro, podmetnimo još nekoliko klipova jedni drugima pod noge.

Argumentacija je naoko smislena i uvjerljiva: grad kao vlasnik može zahtijevati postavljanje nadzornoga odbora, te ga i postaviti. To pravo teško da bi mu itko mogao oduzeti kada ne bismo znali pozadinu gradske tobožnje prevelike brige za Tehnološki park. Vjerojatno je i maćehinska briga zauzetija jer maćehe barem znaju za neželjeno dijete, grad Varaždin je pak potpuno zaboravio na Tehnološki park u procesu prijenosa osnivačkih prava nad Veleučilištem pa je Koprivnici potpuno bezrazložno prepustio dio osnivačkih prava nad Tehnološkim parkom.

Tek kada se o tome počelo mrmljati u znanstvenoj javnosti kao o šlamperaju, grad je pokušao sve ispraviti neshvatljivim manevrom otkupa dijela osnivačkih prava natrag od Koprivnice. Još su nam jasni mnogi hrvatski nesretnici koji su bili primorani otkupljivati od kradljivaca svoj vlastiti auto, ali da netko prvo pokloni suvlasništvo da bi ga zatim ponovno otkupio... To je tim više neshvatljivo uzmemo li u obzir da je Tehnološki park gradsko dijete, još od 2003. godine.

Tada su se dovršila dva važna projekta: Slobodna zona i zona Jalkovec kao proizvodno-industrijska i zona male privrede te Tehnološki park kao inkubacijski informatički centar. Grad je otkupio zgradu bivšega Vartimpexa (na taj se način pomoglo Varteksu u iznimno osjetljivom trenutku za tvrtku), nakon toga lobirao za pomoć Svjetske banke i državnih institucija kako bi se zgrada preuredila i konačno pomogao i u prijavi prema EU fondovima. Navodno da su tada na Gradskom vijeću neki od današnjih dušebrižnika čak i opstruirali projekt.

Od 2010., međutim, gradska ulaganja su gotovo prestala. Stoga se opravdano postavlja pitanje: zašto sada formirati nadzorni odbor ako je Tehnološki park sasvim dobro poslovao i razvijao se sa skupštinom? Nije li skupština koju čine gradonačelnik i dekani FOI-a i Sveučilišta Sjever dovoljno snažno i kompetentno tijelo da može postavljati pitanja i tražiti odgovore te nadzirati direktora?

Uza sve zasluge što mu nedvojbeno pripadaju kao dugogodišnjem direktoru, Andrija Petrović (koji je na to mjesto postavljen još 2007. kao izvanstranačka osoba, dakle neovisno o političkom strančarenju), ipak treba priznati da bez podrške grada u tim osjetljivim fazama uspostave projekta ne bi mogao uspjeti. Stoga nije na direktoru da vlasnicima uvjetuje tko će biti postavljen u nadzorni odbor, osobito da preporučuje osobe iz Slovenije jer to nije njegova nadležnost, nego je pravo osnivača.

Uspostava nadzornoga odbora sama po sebi nije zlobna ni remetilačka odluka. Ako je i istina da je predsjednik nadzornoga odbora tražio dokumente, to je njegovo pravo, štoviše i obveza. Učinkoviti mehanizmi nadzora nisu i ne mogu biti sami po sebi smetnja nego prije dobrodošla pomoć, osim ako bi se i sam nadzor oteo nadzoru pa bi preuzeo ovlasti direktora (ako je točna informacija da nadzorni mimo direktora naručuje studije i naplaćuje Tehnološkom parku).

Tvrdokorno i zahireno inzistiranje samo na svojim pravima najčešće oštećuje ili nasilno zakoči fino ugođene mehanizme međuodnosa različitih tijela dovodeći obično do toga da cijeli organizam zaglavi, što je osobito opasno sada kad Tehnološki park ulazi u završnu fazu odobrenja projekta novoga parka u Brezju iz EU fondova. Taj je projekt i inače ozbiljno uzdrman činjenicom da bi tisuće inžinjera u tvrtkama stanarima trebali svakodnevno gledati prekrasan varaždinski krajobraz – bale smeća.

Moglo bi na kraju ispasti da su bale čak i ugodnija dekoracija od tereta političkoga strančarenja i egoističnoga prepucavanja kojemu je najmanje stalo do ulaganja u visokoobrazovne tehnologije. Mladi nam ionako odlaze, novih ulaganja nema, startna pomoć malim tvrtkama je nedostatna, a od 2010. naovamo su tehnološke parkove digli Zagreb, Osijek, Split i Rijeka. Hoće li park postati sajam taštine?