Homo democroaticus: Je li Varaždin lijevi grad?

Alarmantna konstatacija o visokoj stopi siromaštva u varaždinskom kraju, osobito poražavajući podatak da se zbog niskih plaća čak i oni koji rade u našem kraju mogu smatrati siromašnima, uza sve druge ružne statističke podatke (blizu 20% stanovništva je staro stanovništvo s iznimno niskim mirovinama), ne svjedoče samo o lošoj socijalnoj slici Varaždinske županije nego i o jednoj temeljnoj strukturnoj nedaći – najgore što se može dogoditi jednome društvu jest osjećaj zaposlenoga, radnoaktivnoga i privređujućega građanina koji ne može živjeti od plaće što ju je zaradio. Uzmemo li, međutim, s druge strane da je upravo na sjeveru Hrvatske najviše zadovoljstvo političkim i ukupnim postignućima ove, lijeve, vlade (blizu 50% birača je glasovalo za koaliciju Hrvatska raste) nužno se nameće pitanje što je zapravo lijeva politička ideologija uspjela postići u ovome kraju, odnosno što građani misle da je postigla.

Poznata je anegdota o profesoru politologije koji je postavio studentima zadatak da istaknu ključnu razliku između lijevih i desnih političkih ideologija mijenjajući samo jedno slovo u riječi. Kako nitko nije znao odgovoriti na pitanje, profesor je ispisao dvije riječi: radna/ratna, objasnivši da je točka presjeka svih lijevih idelogija zauzimanje za socijalnu sigurnost i jednakost pojedinaca, što se postiže zaštitom i podupiranjem radnih prava, dok je zajednička točka svih desnih idelogija zauzimanje za nacionalnu sigurnost, što se postiže prije svega vojnom i općom gospodarskom snagom nacije ili države. Riječ je o anegdotalnom pojednostavljivanju, osobito uzmemo li u obzir činjenicu da se raspon političkih ideologija rasteže kao lepeza jer su se obje oprečne opcije ipak nastojale približiti središtu, što pak zapravo znači da su se i međusobno približile.

Prenesemo li ova pojmovna razlikovanja kao obrazac razumijevanja na hrvatske političke (ne)prilike, ipak nećemo puno postići jer je notorna činjenica da ono što samo sebe naziva ljevicom nije marilo za radnička prava niti na bilo koji način povećalo socijalnu sigurnost hrvatskih građana. Dapače, upravo su dvije lijeve vlade, Račanova i Milanovićeva, dvaput mijenjale Zakon o radu s opravdanjem nužne fleksibilizacije radnih odnosa. Znamo li da su upravo Varaždinci i varaždinski kraj prevladavajuće naklonjeni lijevoj koaliciji predvođenoj SDP-om, jesu li se doista uvjerili da su njihova radna i socijalna sigurnost danas viši nego prije?

Statistički i znanstveni podaci, međutim, brzo nas razuvjeravaju: upravo u varaždinskoj su županiji u radnointenzivnim industrijama najniže plaće u Hrvatskoj, znatno niže od prosječne hrvatske plaće. Jednostavno rečeno, radimo mnogo, ali je vrijednost toga rada pretočena samo poslodavcima i gotovo se ne poznaje na isplatnim listićima. S tako pak malim plaćama podmirujemo iste režijske i druge troškove kao i ostali hrvatski građani, dapače, prema nekim pokazateljima Varaždin je 2012. bio među gradovima najskupljih troškova života. Stoga ne čudi da smo prema broju građana koji su bili pod ovrhom ili blokirani također u hrvatskome vrhu. Niska prosječna primanja i visoki troškovi života glavni su razlog i druge pogubne činjenice o kojoj se, na žalost, malo govori, dapače prešućuje se u javnome prostoru – upravo iz našega kraja u proteklih nekoliko godina otišlo je jako mnogo mladih i visokoobrazovanih ljudi, što bi bilo alarmantno i bez već ranije uočenoga statističkoga podatka da su, osim Varaždina, sve ostale sredine na sjeveru Hrvatske daleko ispod hrvatskoga prosjeka obrazovanosti.

No, da ne bismo bili pogrešno shvaćeni, ne propitujemo političke preferencije biračka u našem kraju, to je stvar osobnoga izbora, nego tražimo jedino logičko objašnjenje sklonosti prema ljevici koja uopće nije ostvarila ništa od općih načela pa i dnevnopolitičkih obećanja lijevih ideologija –zaposlenos je i dalje manja nego prije, plaće su niske i nedostatne za život, izdvajanja za preskupu državu i dalje su visoka, zdravstvena sigurnost je poljuljana (primjerice, jedino suvislo obećanje da će se izgraditi novi dio bolnice propalo je), pravosudni sustav je spor, neučinkovit i nedosljedan, gospodarske investicije nisu usmjerene prema visokoprofitabilnim granama itd. Ili su, dakle, građani posve zaboravili da se ljevica doista obvezala podići i zaštititi njihova radna, obrazovna, socijalna, zdravstvena i druga prava ili su građani poklonili povjerenje koaliciji Hrvatska raste upravo stoga što je uopće ne smatraju ljevicom i što strepe da bi izbor druge opcije bio još razorniji za njihova radna i socijalna prava. Pitanje zvuči hipotetički i ono u političkome diskursu ostaje na razini hipoteze koja bi jedino mogla izdržati ispit provjerljivosti kada bi vlada oprečnih političkih opcija, dakle desnoga centra, imala priliku dokazati može li podići opću razinu standarda građana ovoga kraja. Stoga se na kraju naslovno pitanje može jednostavno preokrenuti tako da ne glasi „je li Varaždin lijevi grad“ nego „je li Varaždin jedini shvatio da ionako ništa od ljevice“, odnosno da u ovome društvu valja samo raditi, raditi, raditi i šutjeti čak i kada od svojega rada jedva da možemo preživjeti?