Homo democroaticus: Kako se kokoti kite tuđim perjem?

I tako, dočekasmo dugo najavljivano potpisivanje koalicijskoga sporazuma, kojim je hrvatski politički zoološki vrtić pretvoren u krletku jer su ostale samo pernate vrste (kukuriku), dočim su papkari (istarska koza) napustili dosadašnje stanište i polako šepaju prema drugom staništu. Milanović je potpisao koalicijski sporazum sa svojim partnerima, te pridruženim laburistima i zagorskim demokratima. U našoj se javnosti već počelo podrugljivo komentirati kako je kukuriku koalicija postala trnovita koalicija, s jasnom aluzijom na mjesto potpisivanja koalicije – Trnovec Bartolovečki.

Je li pritom riječ samo o zemljopisnoj toponimskoj metaforici ili i o podsvjesnim asocijacijama vođenoj ali nipošto slučajnoj igri riječima, sada je manje bitno. Poruka američkih PR majstora koji savjetuju Milanovića više je nego očita, gotovo i prozirna – potpisati koalicijski sporazum u najvećoj hrvatskoj slobodnoj zoni, štoviše, najvećoj industrijskoj zoni u jugoističnoj Europi – kako bi se žarište političke promidžbe, programa i obećanja prenijelo na područje gospodarstva. U tome je smislu Milanovićeva odluka jednako tako izbor kao što je to i izbor vjeronauka kao izbornoga predmeta u hrvatskim školama: jedini mogući izbor jer alternative i nema.

Ova se hrvatska vlada malo čime može podičiti kada je u pitanju privlačenje ulaganja, povećanje industrijskih kapaciteta, izgradnja novih pogona i otvaranje radnih mjesta u primarnome sektoru. Na prste se jedne ruke mogu nabrojiti investicije u industrijske proizvodne kapacitete, jednom riječju tvornice, što je jedan od osnovnih razloga podinvestiranosti hrvatskoga gospodarstva, osobito kada znamo da je većina stranih ulaganja bilo zapravo preuzimanje hrvatskoga bankarskoga, telekomunikacijskoga ili farmaceutskoga sustava, što nije dovelo do novoga zapošljavanja nego prije do otpuštanja zaposlenika.

Slobodna je zona stoga najraniji pijetao kojega prije doživljavamo kao bijelu vranu nego kao vjesnika novoga dana. Jer u tome industrijskom kompleksu svoj su dom pronašle multinacionalne kompanije sa sjedištem u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Sloveniji, ali i domaće, varaždinske i županijske tvrtke. Pravo je čudo da se u nekoliko godina uspjelo otkupiti gotovo milijun kvadratnih metara zemljišta, da su komunalne tvrtke u manje od godinu dana zonu opremile, da je lokalna administracija u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom privukla investicije i osigurala im svu potrebnu podršku. Tamo se tako zaposlilo 4500 radnika, pa je Varaždin tamo 2006.-2007. imao najmanju stopu nezaposlenosti u jugoistočnoj Europi. Posebnost je i činjenica da su tamo smještene i domaće tvrtke, primjerice Gumiimpex, što pokazuje da se nije robovalo povlađivanju stranome kapitalu nego se mislilo i na naše tvrtke.

Već i ovih nekoliko činjenica, međutim, pokazuje da će se naši kukuriku kokoti zakukurikati u slobodnoj zoni ne radi sela nego radi umjetničkoga dojma, kao da pjev pretvara kokote u paunove koji će se šepuriti tobožnjim gospodarskim postignućima. Jer doista Milanovićeva vlada nema ama baš nikakve veze s projektom pripremanja, izgradnje i poslovanja Slobodne zone. Ona je nastajala od 2003. godine (uz pomoć tadašnjega ministra Čačića) do 2010. godine, kada je sagrađena i posljednja tvornica u tome kompleksu. Idejni začetnici te zone bili su Čedomil Cesarec, predsjednik HGK, načelnik općine Trnovec Stjepan Hren, gradonačelnik Ivan Čehok i župan Zvonimir Sabati, te, ne na kraju, Slobodan Mikac kao prvi direktor.

Njihova sloga, sinergija i kompetentnost jedini su, uz podršku dviju HDZ-ovih vlada, zaslužni za uspjeh cijeloga projekta, unatoč svim klipovima što su ih im podmetali (oporba je tada čak spominjala da će neki od dotičnih, nakon okrupnjivanja, zemljište otkupiti). Milanovićeva je ekipa dolazila povremeno u zonu, više kao politički turisti, svaki put kad bi im trebalo neko zvučnije gospodarsko čudo kako bi se pokazali uspješnima u privlačenju ulaganja. Dapače, u jednom od tih posjeta, dežurni Milanovićev optimist Grčić je po onoj „mili Bože, kud sam zaš'o, ne znam puta, ne znam kraja“ šutke slušao pitanja korisnika zone o tome hoće li s prvim danom punopravnoga članstva u EU morati plaćati PDV (jedna od povlastica poslovanja u režimu slobodnih zona jest i to da se PDV ne plaća), ne znajući odgovoriti ništa pametnije od standardne birokratske floskule „provjerit ćemo“.

Prava je šteta da se taj nezadrživi pozitivni trend ulaganja u zoni i oko zone (jer Trnovec je odmah preko puta opremio i uredio svoju lokalnu manju zonu) nije nastavio, prije svega zbog najavljenoga ulaganja Boxmarka u proširenja kapaciteta i novu proizvodnju i da se komparativne prednosti poslovanja u zoni tih multinacionalnih kompanija nisu iskoristile (primjeerice, velike razvojne šanse mogao je imati varaždinski aerodrom). Jednako tako, često se čuje prigovor da su plaće u nekim tvrtkama u toj zoni niske, pa je istina i da se sporazum potpisuje u županiji s daleko najmanjim plaćama. Tako su se na kraju naši kukuriku kokoti, potpisujući sporazum u Slobodnoj zoni zapravo okitili – tuđim perjem. A na kraju bismo mogli svi s ovakvom gospodarskom politikom biti pokisloga perja.