Homo democroaticus: Krasna zemljo, Irsko mila, dome roda hrvatskoga

Kažu da su tri puta izlaska Hrvatske iz krize – preko autobusnoga kolodvora, preko željezničkoga kolodvora i preko aerodroma.

Taj vic koji je svojedobno kružio našom zemljom bio bi, poput svakoga drugog vica, domišljata i dovitljiva šala, forma koja u učekivani i uobičajeni tijek misli uvodi iznenadne obrate, u kojoj je upravo smiješno to što je neočekivano i iznenađujuće. Međutim, najgore što se može dogoditi svakome pripovjedaču viceva, pri čemu je to uvijek puk jer je vic pučka forma par excellence, čak i gore od toga da vicevi nisu smiješni, jest upravo to da vicevi postanu stvarnost i da iznenadni obrati misli postanu obrati ili perverzije same stvarnosti. Tada takva šala može izazvati samo gorki i kiseli osmijeh.

Na žalost, upravo nas je statistika osvijestila da su događaji iz viceva postali stvarnost i da se u cijeloj Hrvatskoj bilježi povećana stopa, gotovo trend ekonomske migracije, posebice mlađega i obrazovanoga stanovništva. Budući da smo o tome već pisali i da je to postalo nepobitna statistička činjenica, više nas zanima sva ljudska drama migracijskih trendova. Te drame nikako nisu u nas samo osobne, one su generacijske, obiteljske, povijesne, one su upisane u kolektivnu memoriju i dio su nacionalne kulture, od pučke do elitne, jer jedva da išta prožima umjetnički i kulturni motivsko-tematski kompleks, tako čvrsto, emocionalno snažno i u različitim epohama šaroliko, kao slika ili motiv odlaska s rodne grude, napuštanja doma, bijega ili odvajanja od domovine, odvojenosti od obitelji, jedva da ima stilski tako plodna metafora kao metafora puta:

svi ti naši putovi, od srednje Europe preko transkontinentalnih širina do prekooceanskih daljina, svi ti naši brodovi i vapori, cugmašine i vagoni, sve to nije samo zemljopisna ili sociološka toponimika nego žalosna epopeja egzodusa. Kao i svaka epopeja, ona sažima dugi povijesni tijek u jedinstvenu sabijenu crtu, u kojoj su točke raspoznatljive samo kao kronološki odsjeci i ništa pritom ne mijenja jesu li razlozi više ekonomske ili političke prirode. Daleko od domovine, u bijegu od gladi i neimaštine, snatri se i čezne za domom, jer su i tuge i jadi doma poželjnije od blagostanja tuđine ili, kako je to poetski nenadmašno opjavao Ujević: „tamo, tamo da putujem/tamo, tamo da tugujem“.

I drugi mali narodi, valja reći, pretrpjeli su nepogode iseljavanja i raseljavanja radno sposobnoga stanovništva, primjerice Irci su podigli spomenik gladi u Dublinu kako bi se trajno prisjetili gladi i neimaštine, epskih razmjera, gotovo elementarnu nepogodu zbog koje su milijuni otišli doslovno trbuhom za kruhom. No, od najzaostalije i najsiromašnije europske države, upravo u strahu od trauma emigracije, pametnom i ekonomski promišljenom politikom, postali su jedna od najrazvijenijih i najbrže rastućih nacionalnih ekonomija.

Izbjegavajući podleći podsvjesnoj metaforici puta nisu čak dopuštali ulaganja u auto-ceste, što je, je li, sedmostoljetni hrvatski san, nego su uložili u inteligentne autoputove, u broadband diljem države; nisu trošili milijarde na poticaje za pšenicu ostavljajući zemlju neobrađenom a sela pustima nego su uložili u stočarstvo; nisu trošili milijune na skupe turističke projekte nego su doživljaj svojega otoka dočarali s pričom o autentičnosti kulture i znamenitostima klifova, s kojih korak vodi do provalije u ocean (do Mohera se doslovno stiže lokalnom cestom, ne širom od puta Šinkovica Šaša-Bednja), nisu otvarali 99 novinarskih studija nego su uložili u informatičko obrazovanje i u privlačenje ICT industrije.

Danas mladi i obrazovani Hrvati, kako bi se zaposlili u Irskoj, u državi koja je u povijesti doslovno prirodno, ekonomski i demografski bila opustošena, napuštaju domovinu koja je po svojim prirodnim resursima (voda, obradivo zemljište, more, energija vjetra i rijeka) i ljepotama daleko bogatija od većine europskih država. Većina njih je oduševljena kozmopolitskim duhom, otvorenošću i gostoljubivošću irskoga naroda i osobito činjenicom da se zapošljavaju zbog svojih sposobnosti a ne podobnosti, da se ne prostituiraju tražeći poznanstva i stranačke pripadnosti i da je jedino važno upregnuti znanje i sposobnosti. I prije nekoliko godina, kada je pukla kriza u europskom gospodarskom prostoru i ozbiljno uzdrmala irsko gospodarstvo, Irci su, prije i više od svih, s nagonom samoodržanja, stegli remen, obuzdali državnu potrošnju, uložili dodatno u obrazovanje, potaknuli ulaganja i ponovno se digli do rasta od 3-4 posto.

Hrvatska je, na žalost, istodobno tonula sve dublje u recesiju, iz koje sada izlazi ponajviše stoga što se nazaposlenost statistički smanjuje upravo stoga što deseci tisuća mladih ljudi napušta domovinu i traži svoju plaću u Europi. Ništa nismo naučili, za razliku od Iraca koji su naučili u traumatičnim životnim lekcijama da se do istine ne dolazi prebrojavanjem ustaša i partizana nego nastojanjem da se povijesne nedaće izbjegnu i nikada više ne ponove. Jer narodu koji ne razumije svoju prošlost nego ju je najčešće spreman falsificirati, povijest se ponavlja ili kao tragedija ili kao –farsa.