Homo democroaticus: Krčmi se istina u Hrvatskoj. Krčmi kao kurvino blago

Objavljeno: 11.06.2015. 08:53

Zadnja izmjena: 17.02.2016. 11:46

Vae victis, stari je rimski poklič, pobjedonosno urlanje nad tijelima, imovinom i slobodom pobijeđenih, osjećaj nadmoći nad žrtvama. Eufemistički se prevodi kao povijest pišu pobjednici, ma što povijest značila i ma što pobjeda nosila, najčešće, kako bi se dalo tumačiti Tina Ujevića, povijest nije ništa drugo nego veliko klanje duša.

I upravo u tome i jest vražji čvor u koji se spliću povijesna zbivanja, jer pobjednici se ne iživljavaju samo nad slobodom poraženih nego im pripada ili prisvajaju ekskluzivno pravo na tumačenje povijesti, hvastaju se svojim prirodnim pravom da prilagođavaju sebi prošlost, ne prezaju od toga da svoje vrijednosne stavove poture pod činjenice.

Istina se tako krčmi kao kurvino blago, falsifikacija postaje osnovnim obrascem objašnjenja prošlosti, majstori falsifikata pak službenim ideolozima zajednice. Naravno, psihološki mehanizam lažiranja stvarnosti sastavni je dio stjecanja identiteta jer bi gotovo svatko od nas umro od istine o sebi i svojem okružju kada ne bi imao mogućnosti katkada zatvoriti oči ili progledati kroz prste i sebi i drugima.

Falsificiranje vlastite prošlosti povezano je s obrambenim mehanizmom selektivnoga kolektivnog pamćenja, kojim se uzdižu junački narativni kompleksi iznad drugih i posve zatomljuje ono nedostojno. Riječ je o uigranom i već kolektivno pounutrenom kodu kojim se falsifikati prenose ili pretvaraju u gotove istine.

No, svaka je istina samo ishod ili cjelina interpretacije, nikako samo fragmenti, odlomljeni komadići stvarnosti. Najgore je stoga kada se u osobnoj povijesti, primjerice u pisanju životopisa falsificira vlastita prošlost tako da se uklanjaju sve one male sitne i prljave pojedinosti koje bi mogle onečistiti osobni lik i kada takvo autobiografsko prekrajanje postaje uvjet prihvatljivoga identiteta.To u Hrvatskoj, pogotovo od 90-tih naovamo nije bilo sporadično kao znak psihoze nego je dapače bilo gotovo pa ritualno umivanje vlastitoga lica u obrednoj krstionici s hrvatskim pleterom.

Stoga je svaka lustracija danas zakašnjela i potpuno izlišna. Oni fragmetni prošlosti koji bi mogli biti simptom ili čak znak prepoznavanja autoritarnosti i pripadnosti totalitarnom sustavu odavno su uklonjeni i zamijenjeni crveno-bijelim kockicama. Ali čak i kada bi to bilo moguće, pravi suradnici totaliranoga jugoslavenskog poretka ionako su većinom bili skriveni, tajni, zaplotni, gotovo ilegalni jer se komunizam kao sustav nabrže i širi potkožno kapilarno.

Zatiratelji sloboda pa i slobodnoga nacionalnog osjećaja ionako nisu bili oni koji su se javno deklarirali nego čete opskurnih uhoda i špija kojima je denuncijacija drugih bila vlastita inicijacija u društvo. Stoga se ideja lustracije danas teško može braniti kao dijagnoza osobne pripadnosti totalitarnome sustavu ili kao način prepoznavanja i selekcije onih koji su nedostojni demokratskoga poretka.

Čak i kada bi to bilo moguće, politička elita sklona osobnim konvertitskim grimasama, čitav niz naših hrvatskih prelivoda ili kaputokretača, učinio je prekrajanje vlastite prošlosti sasvim uobičajenim demokratskim sazrijevanjem, sjetimo se samo kako je bivši predsjednik Mesić koketirao s ustaštvom da bi danas bio uvjereni i borbeni antifašist.

Takvi su svoje bolje dane dočekali, pa sva ta rasprava o lustraciji nije ništa drugo nego podvaljivanje narodu. Kad se već ne možemo izboriti za bolje sutra, nastojimo se boriti za – bolju prošlost. Simptomatično je da u trenutku kada se u prostoru europskoga javnoga diskursa žestoko raspravlja o TTIP-u, sporazumu o trgovini s SAD, u Hrvatskoj se raspravlja o TIPSS-u, teoriji i praksi samoupravnoga socijalizma i o tome tko je tome sustavu do 90-tih pripadao.

Komentari