Homo democroaticus: Malo spina oko (Termo)plina

Kao mački oko vruće kaše kruže naši dečki oko Termoplina, dirajući šapicama usijanu zdjelicu, oblizujući se stinim paluckavim jezičcima i sve gledajući uokolo kako će zadržati svoja mjesta ne bi li im dopao najslađi zalogaj. Nitko pritom ne želi pofuriti nepce, pa su ukopani u oprezu kao i svako živo biće kada čeka plijen.

U posljednje se vrijeme čuše i glasovi prijetnji i dozivanja razuma što je sve naše veselo klupko, razigrano kao na kakvoj dječjoj slikovnici, natjeralo da malo zastanu i podignu glavice i mazno se osvrnu oko sebe. Kako su neki mačići u međuvremenu i progledali,, odmah su sazvali mačji okrugli stol, nastojeći otvoriti oči i izoštriti vid i onima koji još tapkaju u tami neznanja ili pak se slijepi i nesvikli na svjetlo spoznaje vrte u krug. Ni za tim okruglim stolom, na žalost, nisu se domogli zdjelice s kašom, dapače, još su se više zavrtjeli jer, tek progledali, nisu znali da spinati doslovno znači zavrtjeti, još su pak manje bili spremni na nekoliko uzastopnih spinova iskusnih starih mačora. Bila im je samo zvučno simpatična rima malo spina oko plina.

Prvo se čulo šištanje spina, baš poput plina, o tome da bi Termoplin bio konkurentniji da je privatna tvrtka, što bi zapravo trebao biti krunski argument da grad proda svoje dionice. Takvi krunski dokazi obično se nazivaju krunskima samo stoga što ih izgovara vladar sa svojega visokoga prijestolja pa ne prolaze provjeru od uha do duha, od usta do razuma, ne provjeravaju se. Po svojoj dokaznoj snazi, naravno, ne vrijede mnogo, baš poput već 20-tak godina staroga i ničime potvrđenoga argumenta da je država loš vlasnik. S druge pak strane, ne treba se previše vrtjeti okolo, dovoljno je pogledati slučaj prodaje INE, kao neoborivi dokaz da prodajom zajedničke imovine privatnome vlasniku država nije postigla ni iz bliza ono u što je spinovima uvjeravala građane.

Niti je INA konkurentnija, niti posluje bolje, niti u poslovanju važe tržišni gospodarski interesi a ne akumulirana moć državnoga aparata, niti pak građani od toga imaju bilo kakve koristi. Jednako snažan protuargument možemo pronaći i u slučaju grada Rijeke koji je svoju lokalnu energetsku tvrtku prodao strancima, danas Riječani prosvjeduju zbog cijena i uvjeta pod kojima im se isporučuje energija. Da ne govorimo o tome kako bi menadžer tvrtke trebao brinuti o tome kako da postane konkurentniji, odnosno da njegov položaj kao menadžera i kao vlasnika tvrtke upravo ne bi smio biti – konkurentan. Njegova je dužnost, bez obzira na vlasničke odnose, činiti sve za dobro tvrtke.

Još vrtoglavijim spinovima svrdla nam po mozgu gradska vlast. Dok još spinovi Termoplina imaju barem neku argumentacijsku osnovu, Habuševi spinovi nisu za male mačiće nego prije za male pačiće. Prvi od njih, da Termoplin nije komunalna tvrtka, tako je proziran da ga nije potrebno ni opovrgavati jer je svakom studentu ekonomije na prvoj godini jasno da vlasništvo i prava nad trgovačkim društvima ne poznaje posebno vlasništvo nad komunalnim društvima. Vlasništvo nad trgovačkim društvima ili položaj imatelja dionica u svakom tržišnom gospodarskom okruženju izravno treba biti vezano jedino s time donosi li tvrtka dobit, odnosno načinom kojim se raspolaže tom dobiti.

Kako god uzeli, unatoč djelomice neopravdanom animozitetu javnosti prema menadžeru Topolnjaku, Termoplin je dobro ustrojena, uspješna i rastuća tvrtka, koja je, s jedne strane, učinila cijeli ovaj kraj gotovo u potpunosti plinoficiranim donoseći ujedno dobit svojim vlasnicima. Taj Habušev spin rasplinuo se uostalom ponajviše ničim utemeljenim i posve gospodarski neopravdanim projektom kupnje dionica Parkova d.d. Habuševe uzvišene tirade o tome kako će kupnjom dionica grad moći vlasnički, upravljački i poduzetnički razvijati Parkove, pokazale su se kao potpune opsjene: Parkovima je, otkako je grad kupio dionice, pao ukupni godišnji prihod, da ne govorimo o tome kako nisu uspjeli ostvariti ni centa europskih novaca. Znači, grad bi prodao tvrtku koja se brzo i stabilno razvija i donosi desetke milijuna kuna dobiti, dok istodobno kupuje dionice tvrtke koja iz godine u godinu pada u prihodima? Ovako nešto je moguće jedino u Varaždinu.

No, sve su glasnija šaputanja da su spinovi zavrtjeli mozgom i samoj gradskoj vlasti i da se zapravo u priči oko prodaje Termoplina pojavljuju iskusniji mačori koji se zabavljaju gledajući kako mali mačići prljaju šapice oko zdjele. Ima li istine u tome da u pozadini stoje igrači iz energetskoga sektora, čak i s potporom nadležnoga ministarstva i da se sve pokušava namjestiti jednoj hrvatskoj energetskoj tvrtki, ubrzo bi se moglo vidjeti. Do toga sve ovo liči na malo spina oko plina, samo mačići oko vruće kaše zaboravljaju da je plin eksplozivna tvar, osobito ako se o tome ništa ne pita građane, stvarne većinske vlasnike Termoplina.