Homo democroaticus: MOST WANTED (kratka povijest protuslovlja)

Jesi čit'o Na Drini ćuprija? Šta čito? 'Odo po njem. Jesi zvao Most? Šta zvao? Sve dogovorio! – tako će otprilike izgledati ovih dana verbalno prolijevanje vode, čiste i prljave, preko mosta, bilo da valovi zapljuskuju s lijeve ili desne strane. Hrabro, dosljedno i pravodobno pojavljivanje MOST-a kao skupine nezavisnih lokalnih lista, pojačanih istaknutim stručnjacima te nadideološko sljubljivanje različitih, čak i svjetonazorski, heterogenih osoba i skupina, građani su prepoznali kao jedinu spomena vrijednu treću opciju u proteklih desetak godina dvostranačja.

No, što se strukturalno promijenilo? Umjetno izazvana bipolarnost i politička dihotomija koja je već polako i živcirala barem one građane koji nisu htjeli pokloniti povjerenje nijednom od blokova, nakon ovih izbora nije se ni u kojem smislu rastvorila u cijeli spektar političkih stavova. Koliko god privlačno zvučala i izgledala predodžba mosta kao političke metafore približavanja, prožimanja i povezivanja, ona je potpuno iskrivljena slika – MOST nije poveznica između dviju strana, nego je prije klin koji se zabio u političko tkivo i sada još više rastvara, razvaljuje i udaljuje dva bloka. Sve je to, naravno, posve legitimno, ali otvara neka pitanja.

Prije svega, jasno je da MOST nipošto nije spontano i bezinteresno političko okupljanje nego da iza MOST-a stoje itekako jaka središta gospodarske i društvene moći i da se polako pomaljaju iz sjene ne samo financijski donatori nego i politekonomski patroni cijele te inicijative. Isto tako je jasno da će svoju društvenu i političku snagu nametnuti i izravno preko Sabora ali i preko neformalnih pa i skrivenih mreža moći i interesa. Treće, potpuno je već sada izgledno da će MOST tek sada postati frakcijski ustrojena organizacija s već sada poljuljanim kredibilitetom.

Uzmimo samo kao primjer zastupnika MOST-a u našoj izbornoj jedinici, Roberta Podolnjaka. Podolnjak ne samo da nije politički neovisni vijećnik nego je, upravo suprotno, cijelom svojom karijerom čvrsto prepleten s više političkih stranaka. Dobro upućeni kažu da je promijenio barem četiri stranke, od članstva u HNS-u do suradnje s Ladislavom Ilčićem i HRAST-om na prijevremnim izborima 2011. u Varaždinu, te, konačno, tvrdoglavoga podupiranja Gorana Habuša i HNS-a u Gradskom vijeću. Međutim, oni koji prate lokalnu političku scenu dobro znaju da je najzaslužniji za cjelokupnu karijeru Roberta Podolnjaka bivši gradonačelnik Čehok, koji ga je, unatoč protivljenju čak i tadašnjih svojih partnera, postavio za tajnika grada, podupirao (čak i financijski) njegovo doktorsko školovanje, izdao mu i napisao predgovor za prvu objavljenu knjigu te mu pomogao i pri zapošljavanju na Pravnom fakultetu.

Korektni odnosi pukli su navodno onoga trenutka kada je Čehok zatražio od Podolnjakove supruge da ispuni ugovor o prodaji zemljišta u zoni male privrede u Jalkovcu: kako ona nije u nekoliko godina ispunila ugovorne obveze, trebala je po ugovoru vratiti gradu zemljište, što nije učinila nego ga je prodala. Čini se da je Podolnjak tako zatvorio začarani krug, od HNS-a do HNS-a, pri čemu nadasve frapantno zvuče njegovi pozivi vijećnicima da ne traže „dlaku u jajetu“ nego da pravnim akrobacijama daju podršku promjeni koncesijskoga ugovora s Pripuzom pune tri godine otkako je Vijeće koncesiju donijelo. U najmanju ruku bizarno shvaćanje pravnih konzekvencija za jednoga ustavnoga stručnjaka i nastavnika Pravnog fakulteta. Ne bi nas začudilo da, upravo zahvaljujući svojim bizarnim pravnim shvaćanjima, Podolnjak ne prihvati fotelju ministra pravosuđa.

No, čak i da apstrahiramo od očiglednih personalnih nedosljednosti (koji, naravno, mogu ozbiljno narušiti nepotkupljivost i neovisnost cijele inicijative) sve više bodu oči unutarnja protuslovlja i razmimoilaženja u samome MOST-u, kao da se svaki stup naginje i strši na svoju stranu. Dok jedni načelno odbijaju svaku mogućnost koalicijskoga sudjelovanja u izvršnoj vlasti, drugi smatraju da su im, upravo suprotno, birači povjerili odgovornost donošenja izvršnih ovlasti, a treći pak uvjetuju da mandatari koji će potražiti i osigurati većinu ne mogu nikako biti ni Karamarko ni Milanović.

Sve te različite pa i oprečne stavove mogli bismo razumjeti i pohvaliti kao unutarnju demokratičnost gotovo neformalnoga političkoga pokreta, kada bi Hrvatska imala dovoljno komotnoga vremena da u složenim međustranačkim pregovorima uspostavi optimalne modele izvršne vlasti. Međutim, Hrvatska nikada nije bila u težem položaju, ugrožena nejedinstvenom europskom izbjegličkom politikom (Slovenci podižu ogradu) izvana i visokim financijskim izdacima i deficitom iznutra. Reforme, koje MOST spominje kao svojevrsnu mantru, barem prema onome što je objavljeno, čak ni srednjeročno, dakle u četiri godine, neće postići nikakve pozitivnije financijske i gospodarske učinke.

No, iskreno, možda očekujemo i previše. Jer mostovi ionako ne služe da se na njima gradi. Oni služe da premoste, povežu dvije strane, na njima se u povijesti rijetko gradilo. A kada se i gradilo na mostovima, primjerice u Firenci, bile su to – trgovine.