Homo democroaticus: Na idućem Španciru (ko)Bajagi Thompson?

Još nismo svezali do kraja žnirance na špancirskoj obući, nismo obrisali usta od masnih kobasica i languša, nismo sviknuli oči na blještava svjetla svih pozornica postavljenih po trgovima niti ugodili sluh za bučne zvukove, a već nam u glavi zvoni od uličnih i birtijaških rasprava po našem malom gradu o smislu ovakvoga i ovakvih Špancir festa.

Ništa čudno, idola fori, rekao je Bacon, idoli trga su tvrdokorni i duboko urezani oblici predrasuda. Bilo bi štoviše čudno da se ne raspravlja, dapače nevjerojatno je ali istinito da se u ovome malom gradu ni u čemu drugom ne podignemo do autotematske razine, da nema druge javne naracije koja nas sa žablje sublimno digne barem do vrapčje perspektive (nije stoga čudno da upravo varaždinski Štigleci, naša djeca pjevaju nama starijima Vrabac i Žabac). Ne lome se polemička koplja naših novinarskih uzdanica, ne bruse se oruđa znanstvenih ili stručnih analiza o, kako bi se očekivalo, hrpama bala na ulazu u grad ili pak o notornoj činjenici da Varaždin grad s najmanje europskih projekata, da ne govorimo o potpunom debaklu s prijavom za europski grad kulture. Ali o Španciru, o, to da, dva Varaždinca – tri mišljenja. Da, jeka se tih rasprava razlegla – s našega maloga grada u našu malograđanštinu.

Ima onih koji nekritički napadaju, gotovo pljuju po Špancir festu; ima onih koji jednako nekritički brane, gotovo glorificiraju Špancir fest; ima i onih koji podržavaju Špancir, dodajući njegovo gospodstvo „ali“... Takve fenomenološke nijanse ostavljamo po strani, jer se na našem portalu zametnula rasprava o tome zašto se dovode isti izvođači, poimence Bajaga, Edo Maajka, Dubioza Kolektiv, dok se, s druge strane, zapostavlja hrvatski pjevač koji puni javne otvorene prostore, Thompson? Nije riječ, naravno, o pitanjima ukusa – de gustibus non disputandum est – nije riječ ni o traženju domovnice (Bajaga je i ima), rasprava je višestruko signifikantna. Jer, kako god uzeli, Thompson je signifikantno Drugo, on je za tobožnju građansku Hrvatsku simbol ruralne, zaostale, nazadnjačke, kamenjarske, nacionalističke, vjerske, elem primitivne Hrvatske. I kao takvome ne može ni na koji način utjeloviti svojim glasom ni osobnošću vrijednosti građanke kulture, koju pak pronosi Špancir fest, jednom riječju, Thompson je (ko)bajagi ono što Špancir ne promiče, dočim je Bajaga ono što bi Špancir trebao promicati.

Međutim, riječ je o opasnoj logičkoj pogrešci u zaključivanju pars pro toto, dakle o sklonosti ljudskoga uma da na temelju djelića zaključuje ili sudi o cjelini. No, važnije od ispravljanja logičkih pogrešaka jest pitanje o konceptualnoj mijeni ili evoluciji Špancira, koje probija ispod površine ovoga samorazumljivoga razlikovanja i trpanja estradnih zvijezda na svod naših malograđanskih kućica. Špancir fest, nije, kako bi se moglo zaključiti iz službene kronologije, nastao 1998. (tada se radilo o nekakvom jesenskom obrtničkom sajmu) nego se koncepcijski utvrdio s prijelazom stoljeća i 10-tak se godina razvijao kao pučki festival, kao promenadna priredba, kao narodska sajamska svečanost s ponudom rukotvorina, obrtničkih priručnih predmeta, umjetnina i artefakata, suvenira, jednom riječju sitnih stvaralačkih memorabilija, kao ulični i trgovski teatar, od obične igrarije preko performansa i umjetničkih improvizacija do predstava, koncerata i plesnih nastupa. Zadnje dvije godine, međutim, Špancir se nasilno preokreće te od takvoga pučkoga trgovskoga druženja postaje neka hibridna tvorevina rock festivala i proštenja, kombinacija od širokoga građanstva skrivenih i naplatnih koncerata i štandovske ponude većinom keramike i tekstila i neke vrste uličnoga fast fooda.

Takva je kombinacija gotovo neodrživa i većina onih koji, najčešće zagriženo, grintaju i njurgaju na festivalsku ponudu, udaraju argumentima upravo na nepotrebnu komercijalizaciju cijeloga festivala (čak i grafitima „festival kupljenih emocija“), na pretjerano visoke cijene (navodno je najam štanda u Čakovcu čak pet puta niži nego u Varaždinu) te, osobito, na naplatu ulaznica, uvedenu 2011. Potpuno je promašeno, te u svijetu pučkih sajmenih festivala, neuobičajeno da se išta naplaćuje, ali je daleko najgore što se moglo učiniti izvornoj koncepciji festivala – ograđivanje festivalskih pozornica daskama, podizanje drvenih zidova pred nosom šetača. Jer svaka je prepreka šetaču – kamen spoticanja. Primjerice, energična svirka Maksima Mrvice iza drvenih panela? Bio sam na koncertu Mrvice na Forumu u Zadru, bilo je daleko više slušatelja ali cijeli trg nije bio zatvoren kao logor. Koncepcijsko pretvaranje festivala šetača u rock festival je drugi potpuni promašaj jer se rock festivali ne organiziraju u središtu grada, ne traju desetak dana i zahtijevaju infrastrukturu koju Varaždin nema (da je tome tako svjedoči da je na koncertu ovogodišnjih headlinera Mando Diao bilo jedva tisuću ljudi). To je treći promašaj koncepcijske prilagodbe jer, na žalost, koliko god to zvučalo ružno za oholo uho, Varaždin nije uopće turistički iskoristio sve mogućnosti otvorene Špancir festom, čak nismo uspjeli podići ni pristojno mjesto za kampiranje, da ne sijemo iluzije o smještajnim kapacitetima. 

Koncepcijske promjene, osvježenja, evolucije ili rebrending – sve bismo to mogli obraniti neumitnošću dinamike Špancira, međutim, postavlja se pitanje je li to prirodni slijed dinamike ili nasilna, od nekoga središta odlučivanja, potaknuta promjena? Jer, ma što tko mislio, Špancir nije samo proizvod ni turističkoga ureda ni bivše vlasti (s kojom je Špancir nesumnjivo postao poznati festival), još manje sadašnje. Špancir je domaći, izvorni i od varaždinskoga puka prigrljeni i održavani kolektivni, kako se sada običava reći, hepening. I upravo stoga puk je osjetljiv na promjene, osobito kada mu se naplaćuje nešto u čemu je navikao uživati besplatno; kada djecu više ne zabavljaju na svakom uglu klaunovi, žongleri i cirkusanti; kada kazalištoljupci ne mogu gledati predstave; kada dobar dio Varaždinaca više ne može uživati u omiljenim glazbenicima. Da, sada dolazimo do dileme Bajaga ili Thompson? Ako je Špancir pučki festival, promenada šetača, onda nije ni lijevi ni desni, ni rokerski ni tamburaški, ni retro ni petro (u smislu fosilnih rokera). Dio te gibljive mase puka ima pravo smatrati Bajagu građanskim, Thompsona seljačkim pop ili rock zvukom. Ali smatrati da je njihov glazbeni izbor jedino mjerilo samo je dokaz da nije riječ o građanskome nego o malograđanskome ukusu. Budući da ih osobno ne slušam, pučki bi najšire i najpoštenije bilo iduće godine, pa je to i poruka organizatorima, pozvati oba: Thompsona prvi put na primjerice prostrani Kapucinski trg, Bajagu na bedeme po treći put.