Homo democroaticus: Sindrom biciklista u gradu bicikla

Pomalo je paradoksalno da se, s jedne strane, gradonačelnik hvali kako su turistički pokazatelji odlični, s druge se strane direktorica razrješuje jer nam treba svježih ideja...

Baš kao da se čista ali u sebi trula zavjesa raspara na dvoje cijelom svojom dužinom, tako se već otrcana predodžba našega grada rastvorila na dvije velike razvučene krpe - Varaždin kao grad bicikla i Varaždin kao grad turizma. Neću gatati je li puka vremenska koincidencija ili ima neke unutarnje veze, ali je znakovito da u tjednu kada se Varaždin pošteno obrukao odbivši start zadnje dionice biciklističke utrke Tour de Croatia, dakle propustivši na dlanu položenu mogućnost reklame pred cijelom Hrvatskom i Europom, smjenjuju direktoricu Ureda Turističke zajednice gospođu Tropp.

Naravno, valja odmah reći da turistički ured nije glavni krivac za nevjerojatno slijepilo kojim se jedino može objasniti činjenica da nitko nije shvatio kakve bismo snimke Varaždina mogli poslati u svijet, pa su tako gledatelji diljem Europe u živo pratili biciklističku vijugavu kolonu uokolo utvrde Zrinskih u Čakovcu, ali nisu mogli uživati u prizorima baroknoga Varaždina.

Prije svega, Varaždin u odnosu na europske gradove uopće nije ni po cestovnoj infrastrukturi, ni po navikama ali još manje po organizaciji gradskoga života, grad bicikla ili biciklista. Iskustva europskih gradova, što je nastojala kopirati Koprivnica, pokazuju da biciklističkome prometu treba dati status javnoga prijevoza, sve je, od propisa do prometne kulture, podređeno biciklističkome prijevozu.

Bike-cult je bike-culture, bicikl se ne smatra prometalom baš kao ni pješak, gotovo da mu se pridaje pravo prvenstva u odnosu na sve oblike prijevoza. Ako su i istjerani iz gradskih jezgara, pronaći će se oblici taxi-bicikala, često zgodno i domišljato izrađenih, s obaveznim oznakama identiteta grada.

Ali, bicikli upravo povezuju prometnu i turističku kulturu i ponudu, nema europskoga grada s očuvanom jezgrom koji ne nudi turistima rent-a-bike ili povezuje zabavu, sport, avanturu i turizam nudeći turističke obilaske povijesnih ili prirodnih znamenitosti. Osobito se to odnosi na gradove poput Varaždina, koji leže na obalama rijeke u dolini podno brežuljkastih i šumovitih krajeva.

Na žalost, te, kako se to obično naziva, komparativne prednosti prirodnoga položaja ne samo da nismo iskoristili nego smo ih posve zapustili, pa prije treba pripisati čudu da se netko dosjetio napraviti onaj dio asfaltne staze do nove sportske dvorane. No, to je jedino što je učinjeno, od 2009. naovamo nema ni pedlja novouređenih biciklističkih staza uz Dravu, premda cijeli tok rijeke otvara neslućene mogućnosti.

Kakva bi se samo staza mogla napraviti između mostova, dvorane i Aquacityja, pa dalje prema Međimurju ili preko Kućana do vinorodnih brežuljaka južno od Varaždina! Nevjerojatno je da grad koji se doživljava kao grad bicikla, sporta i turizma jedva uspijeva organizirati jednu biciklističku rekreativnu vožnju (biciklijada) godišnje, dok je ponuda avanturističkoga ili sportskoga bicikliranja pusti san.

Tako je trka koja je zaobišla Varaždin samo pokazala da oni koji bi trebali promišljati prometni, sportski i turistički imidž grada uopće ne razumiju biciklizam. Je li direktorica smijenjena zbog propusta da utrka krene iz Varaždina? Sumnjam. Jer ovo što se dogodilo samo pokazuje kako gradska vlast bezglavo glavinja. Pomalo je paradoksalno da se, s jedne strane, gradonačelnik hvali kako su turistički pokazatelji odlični, s druge se strane direktorica razrješuje jer nam treba svježih ideja....

Cijelu kolumnu Homo democroaticusa pročitajte u novom broju etjednika.