Homo democroaticus: Uspavana ljepotica i zvijer

Ćudljiva je demokracija kao i sve što je na bilo koji način povezano s pukom: gibljiva, nestalna, prevrtljiva, nepredvidljiva, baš kao i ovo vrijeme koje je smrzlo tek propupalu prirodu i rastužilo proljeće. Ćudljiva je demokracija, sa tisuću slabih strana, počevši od činjenice da je puk lako prevariti, obmanuti, zavesti… Još je ćudljivija hrvatska demokracija, mlada, nezrela, nedovršena, i svašta smo se nagledali i naslušali svih ovih godina.

Sve do nedavno, SDP je predugo bio ukočen u svojoj vlastitoj snazi, iz nekoga čudnoga razloga ta je stranka nasjela na nasilnu samopromidžbu HNS-a, koji ih je nekim čudom uspio uvjeriti da su zbog Čačića upravo oni najjača stranka, baš kao u dječjem nadmetanju – „moj je tata jači od tvojega“. Tako su svoje liderske ambicije pretvorili u političke pozicije, a SDP je više nalikovao bendu marijača koji su tu i tamo prateći vokali, s više nemuštim nego smislenim političkim stavom.

Međutim, SDP se, kada je shvatio da je obezglavljen ali mu je truplo daleko snažnije od HNS-ova, dosjetio pa je jednostavno premjestio glavu tako da je Kišića preselio fizički iz Ludbrega u Varaždin, sada, godinu dana prije izbora. Zlobnici predbacuju već da Kišić slabo poznaje grad i da je relativno nepoznat u javnom, osobito gospodarskom i kulturnom životu, pa je upitna i njegova vizija grada, što HNS već napada kao slabu točku. Još veći zlobnici, međutim, odgovoraju da bi s tim argumentima HNS mogao sam sebe raniti jer se postavlja pitanje čime je to Habuš dokazao svoju ljubav prema gradu.

Tako se jednostavnom geografskom diverzijom, dogodila koalicijska subverzija i politička pervezija, što izaziva i dublje turbulencije na sceni. Nije trebalo dugo čekati da zamjenik predsjednika počasne predsjednice HNS-a Štromar junački opatrne SDP i džilitne se sa svojim kandidatom. Eto, i naš mali gradić, u kojem su u gipkom tročetvrtinskom taktu valcera skladno plesali HNS i SDP, zahvatile ospice demokracije pa se sada naši mališani češu, kako koga svrbi. Stranke su shvatile da jedino u politici vrijedi: u životu imamo neprijatelje, smrtne neprijatelje i koalicijske partnere.

Naravno, nitko pritom ne bi snosio ni mrvicu odgovornosti: Habuš otklanja odgovornost tako da je prebacuje na SDP, kako pokazuje drsko i indolentno ponašanje oko Termoplinovih viših računa, SDP i Kišić smatraju da grad propada zbog Habuševe nesposobnosti, Reformisti i Čačić u prikrajku čekaju premda je Habuš Čačićev kadrovski izbor, koalicija pak na gradskoj razini njegovo prevrtanje mulja u žabokrečini.

Možemo se složiti s Kišićem da SDP mora imati kandidata nakon svih neuspjelih eksperimenata sa gotovo svim projektima u ovome gradu. Bila bi zgodna, premda pomalo infantilna, metafora da je Varaždin uspavana ljepotica kada tu ljepotu ne bi umrtvilo upravo ono što je vidjela – horribile visu – dvoglavu neman od koje bi se svaka ljepotica skamenila. Stoga se i Kišićeva jeftina metafora cinično pervertira u preplitanje dviju fabula, od koje može nastati samo nova – Uspavana ljepotica i zvijer.